ZA GORANA MILIĆA, nagrađivanog novinara i jednog od najomiljenijih televizijskih likova, kažu da je veliki profesionalac. Iako je teško definirati što taj pojam točno obuhvaća, s obzirom da je tom titulom svojedobno ukrašavan i zloglasni Obrad Kosovac, za početak bi se moglo reći što pravi novinarski profesionalac ne radi: ne reklamira votku u središnjem Dnevniku.

To je prva stvar, a zatim bi se moglo nabrojati još barem desetak stvari: ne proglašava pripadnike podzemlja uglednim biznismenima, ne reklamira poduzetnike, ne potuca se po velikim kompanijama prodajući svoju knjigu, ne piše ucjenjivačka pisma Bernieju Ecclestoneu, ne naziva gledatelje "budalama blesavim" izravno u eter, ne traži da mu HTV kao jednom od najbolje plaćenih novinara riješi stambeno pitanje, ne spominje velike osiguravateljske tvrtke kao sponzore svojih putovanja, ne vodi svog sina na putovanja na račun matične kuće, a ne proziva ni svoje kolege da imaju preveliku plaću za ono što rade.

I da nekima bude srce na mjestu, spomenimo još jednu stvar koju novinarski profesionalci ne rade: ne proglašavaju ulazak JNA u Vukovar njegovim "oslobođenjem", naročito ako se par godina kasnije zdušno angažiraju u hrvatskom paraobavještajnom glasilu, kao što je bio tjednik Panorama.

Mit o Miliću kao profesionalcu ne smije se na HTV-u dovoditi u sumnju

Eto, Gorana Milića može se svakako titulirati, ali vrlo teško "profesionalcem". Osim ako se tim pojmom ne opisuje novinar koji svoje novinarsko znanje stavlja u funkciju ostvarenja osobne koristi i zarade, nauštrb izvještavanja i služenja matičnoj kući i gledateljima. Gorana Milića gledatelji vole, iako on sam o televiziji i ljudima koji se na njoj informiraju nema baš dobro mišljenje. Vole ga i novinarske kolege, koji su mu prije par godina u izboru za novinara godine dali prednost u odnosu na Feralova Dragu Hedla, inicijatora slučaja Branimira Glavaša. Vole ga i nadređeni urednici, jer smatraju da je "gledan, zanimljiv, zabavan i životan". A "profesionalan"? Ovisi u kojem smislu.

Urednici HTV-a godinama okreću glavu od onog što Gorana Milića čini profesionalcem u pogrdnom smislu. Oni često naglašavaju originalnost njegovih televizijskih reportaža, ležernost nedjeljnog Dnevnika, gledanost tjednog magazina. Takav mit o Miliću ne smije se dovoditi u sumnju, isticanjem nekih ne baš profesionalnih stvari: šlampavih reportaža, zbunjenog čitanja s papira, arhaičnosti i sterilnosti emisija, besramnog podilaženja gledateljskim masama... A o prodavanju televizijskog prostora da se i ne govori. Goran Milić postao je televizijska institucija - ali i institucija prikrivenog oglašavanja.

Ogromnu popularnost u javnosti Milić ne zaslužuje toliko svojim novinarstvom, koliko pojavom

Ogromnu popularnost u javnosti Milić ne zaslužuje toliko svojim novinarstvom, koliko pojavom, osobnošću i pristupom publici. On je slavna osoba, a ne slavni novinar. Na izboru HND-a za novinara godine on je definitivno nagrađen za popularnost, a ne za novinarsko umijeće. A takvi likovi danas diktiraju uvjete na javnoj televiziji i otporni su na sve kritike. Milić je za to najbolji primjer. S jedne strane, novinar s diplomatskim pedigreom, obrazovanjem i znanjem jezika, s neospornim novinarskim iskustvom, s karijerom od koje bi mogao mirno živjeti, a s druge strane, novinar na rubu etičnosti, grebator za plaću i stan, sitni žicar koji gura svoju knjigu velikim kompanijama, nudeći im pritom vjerojatno i poneku protuuslugu u svojim emisijama,

Milićevi sukobi interesa na HTV-u ne mogu se nabrojati na prste dvije ruke: sjetimo se priloga s plakatom VIP-a u pozadini, zbog kojeg je Miroslav Šafer otišao s HTV-a, zatim prečestih gostovanja Tomislava Horvatinčića u Brisanom prostoru, predstavljanja Blaža Petrovića kao uglednog poduzetnika, afirmiranja poduzetnika Ante Kapetanovića koji je devastirao Brač, priloga o povratku fiće zbog čega je čak i opomenut, osiguravateljske kuće koja je potpisana pod njegove reportaže iz Njemačke, sjetimo se i desetina tisuća eura dnevnica za putovanja... Svakom drugom novinaru odavno bi se uručila radna knjižica ili bi se barem bio uklonjen s ekrana. U ovoj Hrvatskoj i na ovakvoj Hrvatskoj televiziji Goran Milić je neprikosnovena zvijezda. I pritom veoma dobro plaćena.

Miliću, a kolika je tvoja plaća?

Beskrupuloznost u iznuđivanju boljeg statusa Milić je najbolje demonstrirao kad je u jednom intervjuu prozvao kolegu Aleksandra Stankovića zbog prevelike plaće, čak i javno otkrivši iznos inače povjerljivog ugovora. Međutim, svoju plaću još nije otkrio.

Jedan od najbolje plaćenih ljudi na Prisavlju u gotovo svakom intervjuu kukao je zbog neriješenog stambenog pitanja, apelirao na HTV da mu ustupi jedan od njegovih stanova, pa su mnogi čak i gostovanja Tome Horvatinčića u Brisanom prostoru dovodili u vezu s Milićevim "skućivanjem". Mnogi djelatnici HTV-a koji su odavno, s puno manjim plaćama, digli kredite i kupili stanove, pitaju se zbog čega to ne učini i njihov dobro plaćeni kolega Milić? Uz sve mogućnosti ekstra zarade, sigurno bi mu bilo lakše otplaćivati ratu.

Zanimljivo je kako je Milić u jednom intervjuu objasnio kako dolazi do novca. "Kad nešto fulam s novcem", kaže on, "uvijek pomislim za koliko sati ili dana rada to mogu nadomjestiti. I onda napišem neku knjigu, članak, održim predavanje, moderiram okrugli stol. Kad nadoknadim izgubljeno, odmah se smirim". Možda se smirio i nakon razgovora s vlasnikom votke u Cannesu. Ili nakon puštanja u prilogu Ive Pukanića, vlasnika visoke novinarske škole u kojoj Milić dodatno zarađuje.

Blamaža s Berniejem Ecclestoneom

Teško je sjetiti se koji je istaknuti novinar HTV-a doživio takvu blamažu kao Goran Milić s pismima Bernieju Ecclestoneu. Postavljajući se kao zaštitnik kolegice Srebrenke Herold Mijatović, koja je u vidno alkoholiziranom stanju pala na stepenicama Ecclestoneove jahte, Milić je vlasniku Formule 1 pisao pisma i zvao ga telefonom. "Kazao mi je da mi želi pomoći jer stvari mogu krenuti vrlo loše po mene, loše za mene u Hrvatskoj, loše za moj imidž", jadao se suprug Slavice Ecclestone hrvatskim medijima, nazivajući Milićeve "usluge" čistom ucjenom. Milić, međutim, nije spominjao konkretne novčane iznose, samo je tražio financijsku kompenzaciju za nesreću na jahti.

O tome su hrvatski mediji mjesecima brujali, ali Miliću to nitko nije uzeo za zlo. Ni njegovi šefovi, a ni vjerna publika za koju Milić sam kaže da ionako "pamte samo jednu vijest u Dnevniku". Kratko pamćenje oduvijek je bilo Milićev adut. Kad se sve zaboravi, ostaje samo dojam. A Milić je u tome uvijek bio dobar.

Milić je dovoljno mudar da se ne da navući na neku od visokih funkcija na Prisavlju. Njegovim imenom licitira se pri svakoj kadrovskoj rošadi, ali on se svaki puta elegantno izvuče. "Rano mi je za fotelju", stalno govori. "Još funkcioniram u neposrednoj proizvodnji". Jasno je i zašto: visoka funkcija izložila bi ga stalnim pritiscima unutar kuće i izvan nje, a istovremeno mu smanjila mogućnost uređivanja, putovanja, moderiranja, blogiranja i ostalih vidova dodatne zarade. Bolje je imati svoj mali obrt na Prisavlju, manufakturu u kojoj je Milić sam svoj gazda, popularan, tetošen - i nedodirljiv.