FANTASTIČNA jučerašnja utakmica između Belgije i reprezentacije SAD-a bila je posljednja utakmica osmine finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. I zapravo, na simboličan način je ocrtala sve ono što smo u ovih dvadeset dana gledali u Brazilu.

 

Sjajan, efikasan i uzbudljiv nogomet, koji nam je donio pregršt zadovoljstva, nogomet u kojem smo uživali, nogomet kojem smo se veselili. Od osam utakmica, čak su se na njih pet igrali produžeci, a dvije utakmice su odlučene raspucavanjima sa bijele točke.

 

Kad tome pridodamo da su Nizozemci svoj pobjednički gol Meksiku postigli duboko u sudačkoj nadoknadi, a da su i Francuzi Nigerijce slomili tek u posljednjih deset minuta, onda bez sumnje možemo zaključiti da je ovo prvenstvo, uz svu tu silu postignutih golova i srušenih rekorda, i jedno od najizjednačenijih Mundijala u povijesti. 

 

 

No, kako pozitivno ludilo nikad ne dolazi samo, ovo Svjetsko nogometno prvenstvo posebno je i po što se prvi put dogodilo da u četvrtfinalu igraju samo momčadi koje su osvojile prvo mjesto u skupini. Baš kao i ove sezone u Ligi prvaka.

 

Dok brojimo sate do početka prve četvrtfinalne utakmice između Francuske i Njemačke, napravit ćemo kratki rezime što smo sve vidjeli u ovih posljednjih osam utakmica. Za početak, kažimo riječ dvije o svim četvrtfinalistima.

 

 

Brazil ne izgleda dobro. Mnogi su na to upozoravali prije i turnira, a sada, nakon utakmice sa Čileom i prije utakmice sa razigranom i spektakularnom Kolumbijom, situacija po Selecao postaje alarmantna.

 

Brazil se tek nakon izvođenja jedanaesteraca praktički nezasluženo provukao u četvrtfinale Svjetskog prvenstva. Junak Selecaoa bio je osporavani Julio Cesar koji je obranio nekoliko izvanrednih pokušaja Čileanaca, ali i dva jedanaesterca. Definitivno, ovaj Brazil nema ni momčad ni igru za naslov prvaka, a samo se to u Brazilu smatra uspjehom. Sve ostalo će biti ravno katastrofi.

 

 

Mjesecima je kolumbijska sportska javnost sa zebnjom iščekivala liječničke nalaze i potvrdu hoće li Falcao zaigrati na ovom Svjetskom prvenstvu. Kad je napokon postalo jasno da od nastupa El Tigrea neće biti ništa, rijetki su oni koji su tim, ponekad divljim i uvijek nepredvidljivim Južnoamerikancima davali neke veće izglede.

 

U redu, James Rodriguez, Jackson Martinez i društvo garantirali su prolazak skupine, ali sve ostalo, sve više se činilo kao nerealni domet. Međutim, ono što se na početku smatralo hendikepom, izostanak Falcaoa, na kraju se prometnulo u dobitnu kombinaciju. Tko zna, možda bi i sa njim ova momčad još uvjerljivije marširala po Brazilu, no neosporna je činjenica da je izostanak najboljeg igrača na najbolji mogući način nadoknadio trenutno najbolji igrač prvenstva – James Rodriguez.

 

Kako taj dečko igra, to je fantazija. A prvi gol protiv Urugvaja već sad spada u red najljepših golova postignutih u cjelokupnoj povijesti nogometne igre.

 

Kolumbijci su mnogo puta najavljivali velike stvari na svjetskim nogometnim smotrama i redovito su se vraćali puni gorčine i razočaranja. No, kako sada izgledaju, čini se da tek slijedi ono najbolje od njih. I po prikazanoj igri, ako ćemo samo to gledati, favorit su protiv Brazila. Ali, Brazil je Brazil. Pa vi to shvatite kako želite.

 

 

Ova Nizozemska Louisa van Gaala neodoljivo podsjeća na jednu momčad, koju je taj stari lisac vodio sredinom devedesetih. Na momčad koja je uvela neke nove paradigme i postulate u nogometnu igru i revolucionirala ju. Naravno, riječ je o nepobjedivoj momčadi Ajaxa iz generacija Litmanena, Van der Sara, Kluiverta i ostalih.

 

Možda, zapravo, sigurno igrom ove dvije ekipe i nemaju neku veliku sličnost, ali modalitet kojim se poslužio u oba slučaja Van Gaal je identičan. Nekoliko starijih igrača  plus hrpa nadarenih klinaca, recept je za uspjeh bio i te 1995., a kako vidimo, ide im jako dobro i danas. Ono što su nekoć bili Blind, Rijkaard, Litmanen i Finidi, danas su Robben, Sneijder, Van Persie i Kuyt. 

U sustav i ideje velikog Van Gaala ne treba sumnjati, a je li ova generacija ona koja će napokon prekinuti taj crni niz neuspjeha, tko zna, ali ne treba čuditi ako se to i dogodi.

 

 

Onaj tko je imao hrabrosti, znanja, ludila, kako god, staviti pare da će Grčka i Kostarika igrati u osmini finala, a posebice da će jedna od njih i proći među osam, sad je vjerojatno bogataš, jer obje ove reprezentacije bez sumnje su najugodnija iznenađenja turnira.

 

Grčka, koju velik dio nogometnog svijeta mrzi radi te njihove, kako kažu, dekadentne igre na nulu, u Brazilu uopće nije igrala tako loše. Štoviše, i protiv Obale Bjelokosti i protiv Kostarike morali su stizati minus i stigli bi ga. Što znači, da su oni itekako imali u rukavu i plan B, pa i plan C ako treba. Za razliku od mnogih ''većih'' ekipa koje su utakmicu Grčke i Kostarike gledali doma ispred televizora, odavno se oprostivši od Brazila.

 

S druge strane, Kostarika, ta sjajna Kostarika je ispisala najljepšu priču ovog turnira. Unaprijed pokopana u grupi smrti sa tri svjetska prvaka – Urugvajem, Italijom i Engleskom – rutinski je skupila sedam bodova i osvojila prvo mjesto u grupi. A u osmini finala, u pravoj ratničkoj utakmici izdržali su skoro sat vremena sa igračem manje i nakon penala otišli među osam. Fantastičan rezultat za Kostariku, no nekako mislimo, da ipak Navas, Ruiz i Campbell protiv Nizozemaca nemaju neke šanse. Mada, ako ćemo se držati onog ofucanog nogometnog klišeja da je lopta okrugla i da svi danas igraju nogomet, tko zna.

 

Premda protiv solidne Nigerije to i nije izgledalo baš onako, moćno, razorno i uvjerljivo, Francuska je ipak rutinski tu utakmicu dobila 2:0.

 

Nakon debakla i sramote iz Južnoafričke Republike prije četiri godine, danas gledamo jednu posve drugačiju momčad Galskih pijetlova. Deschamps je eliminirao neke igrače za koje je smatrao da su trule jabuke u ekipi (Samir Nasri), zahvalio se nekim starijim igračima i u Brazil poveo mladu i veselu družinu koja igra fantastičan nogomet i pritom se savršeno zabavlja. Francuzi igraju prekrasno, moderno, brzo i efikasno. I uživaju u igri što se u svakom trenutku vidi.

Ova Francuska opet može jako daleko.

 

 

 

Nogomet je igra u kojoj 22 igrača udara loptu 92 minute, a na kraju pobjedi Njemačka. Tako je nakon utakmice Njemačke i Alžira putem Twittera, slavni Gary Lineker parafrazirao svoju toliko puta opjevanu definiciju nogometa. I bio je u pravu. Kakve god probleme i nedaće imali za vrijeme utakmice, Nijemac će to prebroditi i na kraju slaviti.

 

No, da su imali sa Alžirom velikih muka, jesu. Međutim, ne toliko zahvaljujući hrabrim, ali i laiku vidljivo limitiranim Alžircima, već isključivo zbog nevjerojatno glupih poteza koje sa klupe povlači sigurno najlošiji izbornik na ovom Mundijalu, Joachim Low.

 

Zaljubljen u lik i djelo Pepa Guardiole, već dvije godine pokušava ugraditi tiki-taka igru u desetljećima prepoznatljiv nogometni stroj i tvrdoglavo gura nešto što nikako ne ide. Phillip Lahm na zadnjem veznom, lutanja sa Schweinsteigerom, stoperi na bekovima te igra bez pravog napadača, koštali su Elf finala na EP prije dvije godine kad ih je uništio Mario Balotelli. Ako Low pod hitno ne izvuče glavu iz pijeska i napokon ne progleda, velike su šanse da ih ovog puta dokrajči Benzema. Francuska ipak nije Alžir.

 

 

Svaka čast i Burruchagi, Valdanu i Batisti, ali kad je Argentina posljednji put bila prvak svijeta, tu momčad je vodio samo jedan igrač. Maradona. Bilo je to prvenstvo Maradone i deset ljudi koji su mu pomagali. Svaka čast Angelu di Mariji, Mascheranu ili Higuainu, ali Argentinu je do četvrtfinala doveo samo jedan igrač. Messi. Ako kažemo još da se ni te slavne 1986. u Meksiku Argentina nije baš prošetala, pa čak ni kroz grupu, baš kao ni sada u Brazilu, onda možemo reći da svi znaci vode Argentinu na krov svijeta. Ili ipak ne?

 

 

Nakon jučerašnje utakmice Belgije i SAD-a, vjerojatno su se i najgorljiviji fanovi Nike Kovača i hrvatske nogometne reprezentacije napokon uvjerili zbog čega su Vatreni doživjeli debakl protiv Meksika te zbog čega će Modrić i ekipa ostatak prvenstva pogledati putem televizora, dok će neki drugi i dalje u Brazilu jurišati na slavu i nogometnu besmrtnost.

 

Jučerašnja utakmica nam je pokazala na pravi način kakav se nogomet mora igrati da bi se došlo do rezultata. Brz, snažan, pokretljiv, tehnički dotjeran do savršenstva, i naravno, nogomet pun tempa i ponavljanja. Klinsmann je od Amerikanaca napravio čudo. Momčad operiranu od nekog silnog nogometnog talenta, ali momčad koja bi snagom svoje volje i želje pregazila jednu anemičnu i beskrvnu Hrvatsku. Bradley i Dempsey mogu igrati u svakoj reprezentaciji, a desni bek Johnson, igrač sa brojem 23 je najbolji lijevi bek valjda još od Jarnija. Igrač sa motorom u guzici.

 

Što se tiče Belgije, Crveni vragovi su pobijedili u sve tri utakmice u grupi, mada igra koju su prikazali i nije bila nešto posebno impresivna. No, jučer smo svjedočili rađanju jedne nogometne velesile, koja će, ako se ne dogode neke nepredviđene stvari, dugo godina biti u samom vrhu svjetskog nogometa. 

 

Pfaff, Coulemans, Gerets, Frankie Van der Elst i Grun, napokon su dobili dostojne nasljednike.

 

Posebno poglavlje zaslužio je i Vahid Halilhodžić, čovjek koji je zaludio Alžir i trener kojeg Alžirci ne žele dati.

 

Nakon što je u junačkom meču, tek nakon produžetaka izgubio od Njemačke Vahid Halilhodžić je napustio klupu Alžira, klupu reprezentacije na kojoj je sjedio od 2011. Ugovor mu je istekao nakon SP-a, a već je i poznat Vahin nasljednik. Riječ je o francuskom treneru Christianu Gourcuffu.

 

Međutim, kako stvari stoje, ta predaja kormila alžirske klupe neće biti nimalo jednostavna. Naime, Halilhodžić je sa Alžirom u Brazilu napravio povijesni uspjeh. Po prvi put je ta afrička zemlja prošla u drugi krug, a malo sreće i fantastični Manuel Neuer na vratima Elfa spriječili su nogometno čudo, da Alžir izbaci moćnu Njemačku.

 

Vaha ovih dana u Alžiru ima status poluboga i trenutačno je u toj arapskoj zemlji na snazi izvanredno stanje. Naime, vijest da bh stručnjak odlazi nije naišla na odobravanje građana Alžira i već se dva dana masovno potpisuju petice da ga se privoli na ostanak.