Foto: Guliver images/Getty

ZA DIKTATORE poput Hitlera ili Staljina čuo je cijeli svijet, no postoji još cijeli niz ratnih zločinaca, ugnjetavača, sadista i sociopata koji su manje poznati u svijetu. Američki portal Business Insider objavio je listu najbrutalnijih diktatora za koje, kako pišu, mnogi nikad nisu čuli, a na tom popisu našao se i ustaški poglavnik Ante Pavelić.

Kako piše američki portal, Ante Pavelić započeo je kao političar koji se protivio centralizaciji onog što je kasnije postalo službeno poznato kao Kraljevina Jugoslavija.

"Nakon što je  jugoslavenski kralj proglasio sebe diktatorom 1929. godine, Pavelić je pobjegao iz zemlje kako bi organizirao ultrafašistički pokret nazvan Ustaše. Njihov cilj bio je stvaranje nezavisne države Hrvatske, a njihovo djelovanje povezivalo se s terorizmom. U konačnici, ustaše su izvele atentat na kralja Aleksandra 1934. godine.

Nakon što su Sile osovine preuzele kontrolu nad Jugoslavijom 1941., Pavelić je došao na vlast kao čelnik Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Iako su državom upravljale ustaše, prave je konce vukla nacistička Njemačka i fašistička Italija. Pod Pavelićevim vodstvom, režim je proganjao ortodoksne Srbe, Židove i Rome. Kad je nacistička Njemačka poražena 1945. godine, Pavelić je pobjegao u Argentinu, a na kraju je umro u Španjolskoj 1959. godine", napisao je Business Insider.

Među najbrutalnije diktatore svrstani su još:

Francisco Solano Lopez (Paragvaj, 1862.-1870.)

Novačio djecu, pogubio stotine svojih zamjenika, uključujući i vlastitog brata te naposlijetku doveo do osmogodišnje argentinske okupacije.

Jozef Tiso (Slovačka, 1939.-1945.)

Katolički svećenik koji je predvodio slovački fašistički pokret, Josef Tiso je bio na čelu jednog od brojnih nacističkih satelitskih režima gotovo cijelo vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata.

Dome Sztojay (Mađarska, 1944.)

Za vrijeme njegove šestomjesečne vladavine 1944. godine na poziciji mađarskog premijera, iz Mađarske je deportirano više od 440.000 Židova u koncentracijske logore

Mátyás Rákosi (Mađarska, 1945.-1956.)

Nazivali su ga “staljinovim najboljim mađarskim učenikom”. Rákosi je provodio etnička čišćenja i time učvrstio represivni režim pod palicom Sovjeta. Nakon što je Staljin umro 1953. godine, SSSR je odlučio da je njegov režim prebrutalan pa su Rákosiju kazali da može ostati na čelu mađarske Komunističke partije jedino ako premijersku poziciju prepusti Imreu Nagyju. Konačno je maknut 1956., kako bi smirili Josipa Broza Tita.

Khorloogiin Choibalsan (Mongolija, 1930-ih -1952.)

Primijenio je Staljinove metode na svoju zemlju, pa je tako suzbijao oporbu i pobio desetke tisuća ljudi, većinom čelnika političkih stranaka i intelektualce.

Enver Hoxha (Albanija, 1944.-1985.)

Hoxha je pretvorio Albaniju u balkansku verziju Sjeverne Koreje. Za vrijeme vladavine koja je trajala četiri desetljeća, Enver Hoxha je zabranio religiju, naredio izgradnju desetaka tisuća betonskih bunkera, ekscentričnih javnih zgrada te prekinuo gotovo sve diplomatske odnose sa svijetom. Hoxha je uspostavio kult ličnosti poput Staljinovog i stvorio potpuno izolirano društvo.

Lê Duẩn (Vijetnam, 1960.-1986.)

Iako nikad nije službeno bio na čelu Vijetnama, Lê Duẩn je donosio sve važne odluke unutar državnog komunističkog režima. NAdgledao je čišćenje države od antikomunista što je dovelo do zatvaranja oko 2 milijuna ljudi, dok je njih oko 800.000 brodovima pobjeglo iz države.

Ian Smith (Rodezija, 1964.-1979.)

Njegov je cilj bio zadržati bjelačku vlast u crnačkoj koloniji. Kao premijer nezavisne Rodezije, Smith je provodio apartheid sličan onome u susjednoj Južnoj Africi, uspostavljajući bjelačku vladavinu kroz rasnu separaciju i kontrolu.

Ramfis Trujillo (Dominikanska Republika, svibanj 1961.-listopad 1961.)

Njegov je otac Dominikanskom Republikom vladao više od 30 godina, a Ramfis koji je čin pukovnika dobio kad je imao tek četiri godine, proveo je tek nekoliko mjeseci kao diktator. 1961. je pobjegao na jahti u Španjolsku. Priča se kako je sa sobom ponio i očev lijes u kojem se nalazilo dragulja i nakita vrijednih gotovo četiri milijuna dolara.

Michel Micombero (Burundi, 1966.-1976.)

Vojni zapovjednik i kasnije ministar obrane, Michel Micombero, imao je svega 26 godina kad je 1966. godine predvodio protuudar koji mu je osigurao premijersko mjesto. Ubrzo je abolirao sustav monarhije i prognao 19-godišnjeg kralja. Micombero je kultivirao Tutsi elitu u vojsku i vladu, što je podiglo tenzije unutar Hutu zajednice. 1972. godine Micomberova vlada je u krvi ugušila pobunu Hutua. Organizirana su masovna ubojstva u kojima je prema procjenama pobijeno između 150.000 do 300.000 ljudi.

Yahya Khan (Pakistan, 1969.-1971.)

Svrgnuo je pakistansku vladu i uspostavio vojnu vladavinu. Khan je nadgledao masovna ubojstva oko pola milijuna Bengalaca i ostalih manjina u Indiji.

Carlos Manuel Arana Osorio (Gvatemala, 1970.-1974.)

Jedan od vojnih zapovjednika koji su postali predsjednikom Gvatemale u vrijeme nasilnih godina nakon ustanka 1954. godine. Za to vrijeme progonio je studente, radničke skupine i političke protivnike. Procjenjuje se da je oko 20.000 ljudi "umrlo" ili "nestalo" za vrijeme njegove vladavine.

Jorge Rafael Videla (Argentina, 1976.-1981.)

Njegova je vlada provodila zloglasni "prljavi rat", za vrijeme kojega je oteto, zatvoreno i ubijeno na desetke tisuća ljudi. Među njima su bili brojni intelektualci, novinari i profesori. Službena procjena broja ubijenih za vrijeme njegove vladavine iznosi 9.000,no mnogi su skloni vjerovati da se ta brojka kreće između 15.000 i 30.000.

Radovan Karadžić (Republika Srpska, 1992.-1996.)

Bivši predsjednik Republike Srpske nadgledao je etničko čišćenje bosanskih muslimana, radi se o jednima od najgorih zločina na europskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata. Haško tužiteljstvo vjeruje da je Karadžić naredio masakr u Srebrenici u srpnju 1995. godine, kada su srpski militanti u tri dana pobili više od 8.000 bosanskih muslimana. Uhićen je 2008. godine u Srbiji i poslan u Haag gdje još uvijek traje suđenje zbog ratnih zločina.