Foto: Facebook, ZIP, Vjeran Zganec-Rogulja/PIXSELL, Grgur Zucko/PIXSELL

HRVATSKA je na rang listi inovativnosti svjetskih gospodarstava ove godine pala i završila na 47. mjestu. Listom uglavnom dominiraju europske zemlje, a poredak na vrhu je sljedeći: Švicarska, Švedska, Velika Britanija, SAD, Finska, Singapur, Irska, Danska, Nizozemska i Njemačka.

Prema Global Innovation Indexu (GII) Hrvatska je pala za sedam mjesta u odnosu na prošlu godinu, no rezultat je u stvarnosti vjerojatno i lošiji jer je prošle godine na listi bila 141 zemlja, a ove godine 128.   

Od zemalja s kojima se obično volimo uspoređivati od nas su bolje Slovenija na 32. mjestu i Mađarska na 33. dok nam u leđa gledaju Crna Gora na 51. mjestu, Makedonija na 58., Srbija na 65. i BiH na 87.

U formiranju liste ocjenjivalo se nekoliko područja, poput razvijenosti infrastrukture, stabilnosti institucija, tržišne i poslovne sofisticiranosti, kreativne proizvodnje te istraživanja i razvoja. Hrvatska se najbolje plasirala u području stabilnosti institucija na 42. poziciji, a najlošije, na 73. poziciji, u području tržišne sofisticiranosti koja uključuje pristup kreditima, zaštitu investitora i broj projekata financiranih rizičnim kapitalom.

Relativno loš plasman predstavlja ozbiljan problem jer mala gospodarstva u velikoj mjeri ovise o inovacijama budući da velikima ne mogu konkurirati u masovnoj proizvodnji.
 
Za Index smo pokušali doznati što o ovakvom rezultatu i njegovim ključnim uzrocima misle neki od naših poznatijih ljudi koji dolaze iz sektora koji se bavi istraživanjima i inovacijama.

Saša Cvetojević

Saša Cvetojević, uspješan poduzetnik s dugogodišnjim iskustvom u zdravstvenom sektoru, mobilnim telekomunikacijama i u distribuciji robe široke potrošnje, vlasnik i suvlasnik nekoliko tvrtki te zdravstvenih ustanova:

Strašno je to što smo pali na listi. To što smo u gornjoj trećini je vrlo subjektivno i može zavarati. Poticanje inovativnosti u Hrvatskoj je prilično loše riješeno, no najveći pomak mogao bi se postići deregulacijom i rasterećenjem gospodarstva. Inovativne industrije guše visoki porezi na rad, budući da one uobičajeno isplaćuju prosječno više plaće, te razne birokratske zavrzlame. Pritom treba istaknuti da su priče kako ljudi ne bi dobro gledali smanjenje poreza na velike plaće zapravo floskule. Poreze treba smanjiti generalno, a pogotovo na visoke plaće. Ako želimo inovativnost, ne smijemo progresijom kažnjavati one koji su inovativni, brzi, koji izvoze i stvaraju, te zarade više plaće od prosjeka. Oni vuku i druge, a ako smo kao društvo inovativni, plaće će rasti i drugima. Rješavanjem tih prepreka, inovativni dio gospodarstva, kao najpropulzivniji, brzo bi se oporavio.

Problem je također porezna politika. Od toga da nemamo ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sa SAD-om do toga da postoje poticaji za istraživanja i razvoj, ali se svake godine čeka odluka ministarstva o njima. Također, procedura odobravanja je komplicirana i prilično nesigurna. Primjerice, kod nas krajem ljeta 2016. objasne kako bi trebalo koristiti olakšice za 2015.

Također nam birokracija stalno kasni, tako da ih se stalno čeka, a čekanje je smrt za inovativne. Inovacija je brza. Ako nije brza, onda nije inovacija jer će netko drugi to već riješiti na neki način.

Kada je riječ o inovacijama i patentima, postoje dvije struje. Jedna kaže - patentiraj odmah i čuvaj to do čega si došao samo za sebe. Druga kaže - budi brz i ne čekaj patent. Kad budeš velik, patentirat ćeš. Ja se slažem s drugom i nikome ne preporučam da gubi vrijeme i novac na patentiranje. Patenti su tu da bi se veliki i jaki branili od novih i slabijih. Patentiranje je skupo, komplicirano i dugo se čeka. Osim toga, kao što je Mate Rimac jednom rekao - patentiranjem samo objasnite onome tko želi kopirati kako da to lakše učini. Ali i inače - nisam pristalica patentiranja i ne volim ga. Radije bih kao Elon Musk dao patente svima da ih koriste i unapređuju. Po meni, patenti su ostavština prošlosti koja danas više usporava nego što ubrzava razvoj društva. Ja mislim da se investicija bolje štiti brzinom implementacije, kupljenjem vrhnja koje ista donosi i novim iteracijama. A oni koji kopiraju, onda su uvijek par koraka iza. Patenti postoje kako bi Apple ili Samsung tužbama i moćnim odvjetnicima uništili svakog malog i novog koji dođe na tržište. A ako si mali i imaš patent, što ćeš učiniti? Tužiti Apple da ga je zlorabio? Čime ćeš ga tužiti? Odakle ti novac?

U tom smislu birokracija predstavlja veću zapreku za one koji se oslanjaju na patente. No, u malom gospodarstvu poput hrvatskog tih je manje nego onih koji rade bez patenata. Po meni, patenti uopće nisu ključ, a niti pitanje. Ako plati, čovjek može patentirati i zrak, no problem je kako od tog patenta napraviti novac. Ima hrpa inovatora koji patentiraju, no nikada ništa od toga. I klasični znanstvenici vjeruju u patente.

Po meni je ključna poslovna klima - stimulacije istraživanja i razvoja, porezi, jasna pravila igre koja se ne mijenjaju za vrijeme igre, koja svatko razumije i sl.

Posjedovanje neke poslovnice ili tvrtke u inozemstvu obavezna je stvar za sve one koji žele investicije jer je tržište kapitala kod nas nerazvijeno. To je također važno zbog jednostavnosti poslovanja, ali i za sve one koji misle prodavati proizvod na dalekim tržištima.

Bojan Pečnik

Bojan Pečnik, hrvatski astrofizičar s doktoratom instituta Max Planck i osnivač tvrtke Hipersfera, hrvatskog startupu koji je razvio i testirao vlastiti dron, najefikasniji svjetski sustav za zračni nadzor teritorija:

Više-manje se slažem sa svim što je Cvetojević rekao, s naglaskom na problem visokih poreza na visoke plaće. Osim toga za inovativne tvrtke problem je i to što nema stvarno kvalitetne radne snage koja bi izlazila s hrvatskih sveučilišta. Tu je situacija gora od katastrofalne, studenti niti imaju napredna znanja, niti iskustva na iole realnim projektima, niti ih ima dovoljno iz prirodnih i tehničkih smjerova da pokriju i ove jadne potrebe jadnog gospodarstva.

Također, uvoz kvalificirane radne snage mučan je i dugotrajan proces, prema kojem je Kafkin "Proces" mala beba. Tu se opet ponavlja priča o visokim porezima na sve osim najbjednijih plaća.

Zatim, studenti koji su dobri i sposobni takvi su sustavu usprkos, a ne zbog njega. Pritom mislim na zagrebački PMF, Strojarstvo i FER. Ostali nisu ni spomena vrijedni, odnosno to nisu prave visokoškolske institucije već socijalna pomoć za jedan dio gornje srednje klase.

Također, bez obzira što imamo najbolje ocjene iz "stabilnih institucija", moje dosadašnje iskustvo s javnim sektorom nije takvo - ni po ljudskom kadru, niti po smislenosti ili trajnosti pravila vezanih uz inovativno, ali i ostalo poduzetništvo.

Konačno, klijentelizam, korupcija, nesposobnost, nezainteresiranost i nepotizam su 5 od 6 glavnih problema u javnom sektoru.

Tome Antičić

Tome Antičić, ravnatelj Instituta Ruđer Bošković koji je hrvatski predvodnik u istraživanju i razvoju kao i u broju patenata:

Uspješno patentiranje i uspješno stvaranje inovacija iznimno je kompleksan proces koji ovisi o brojnim faktorima. Hrvatska je tu na samom začelju Europe, što je važan razlog za loše stanje našeg gospodarstva. Ne postoji jednostavan način za poboljšanje hrvatske inovativnosti, već je nužno implementirati veliki broj mjera kakve imaju napredne zemlje. U Hrvatskoj je otvaranje tvrtki noćna mora, svi iskoraci se kažnjavaju, imamo zagušujuće poreze, a država kao da čini sve da uništi bilo kakvu volju za inovacije. Zato, između ostalog, treba:

1 Na svim razinama smanjiti administrativne prepreke i eliminirati nejasnu birokraciju. Sustav koji imamo je kafkijanska noćna mora i proizvod je neznanja, uhljebništva, te nesposobnosti svih vladajućih struktura.
 
2 Smanjiti poreze na plaće, posebno za najviše platne razrede - možda čak ukinuti najviši platni razred. Time će se puno lakše zadržati najkvalitetniji kadar koji proizvodi inovacije. Time bismo mogli privući i stručnjake izvana.

3 Eliminirati veliku većinu parafiskalnih nameta, smanjiti PDV, zakonski pojednostaviti financijsko poslovanje firmi. Istovremeno uvesti sustav kontrole od strane države koji automatski ne kažnjava tvrtke za neki propust, već nastoji pomoći tvrtki, a na eventualne propuste se najprije izdaje upozorenje s jasnim i dovoljno dugim rokom za ispravak.

4 Uspostaviti jasne i nedvosmislene zakone umjesto da budu podložni proizvoljnim interpretacijama.

5 Uvesti puno fleksibilniji zakon o radu. Mora biti moguće puno jednostavnije zapošljavati ljude i davati im otkaze. Bez toga se inovativne firme boje ići u nove iskorake.

6 Znanstvenim institucijama, koje su često nositelji novih patenata i inovacija, treba dati barem za neko vrijeme fond za plaćanje patenata. Također, treba promijeniti sustav znanosti u kojem se očekuje da svaki doktorand završi u akademiji. Najrazvijenije zemlje imaju udio doktora znanosti u industriji u usporedbi sa znanstvenim institucijama i do 90% – upravo to je jedan od ključnih razloga uspjeha njihovog gospodarstva. U Hrvatskoj taj postotak iznosi katastrofalno niskih 10%. Upravo su doktorandi jedan od najpropulzivnijih dijelova velikih svjetskih gospodarstva, a s povećanjem njihova broja povećao bi se i broj patenata.

Ivan Mrvoš

Ivan Mrvoš, student splitskog FESB-a, izumitelj ‘pametnih klupa’ Steora koje su tražene u brojnim zemljama širom svijeta, od Hrvatske i Švedske, preko Australije i Danske do Katara i SAD-a, utemeljitelj tvrtke Include koja danas zapošljava 20-ak ljudi, uglavnom fakultetskog obrazovanja:

U zadnjih pola godine aktivno se bavimo zaštitom intelektualnog vlasništva elemenata pametnih klupa. Samu klupu nismo mogli zaštititi već jedino one njezine dijelove koji su novost u tehnologiji i dizajnu. Također štitimo ime. To danas nije jako komplicirano, no troškovi su veliki. Morat ćemo uložiti više od 250.000 kuna u zaštite na raznim tržištima. U Kataru je zaštita imena Steora čak 60.000 kuna, dok je u Hrvatskoj 3.000.

U Hrvatskoj je posebno velik problem proizvodnja hardvera. Jako je teško naći investitora i početni kapital. Nitko u Hrvatskoj tko se želi početi baviti nekom proizvodnjom nove tehnologije ne može to učiniti bez nekog velikog početnog kapitala. Riječ je o milijunima kuna. Mi smo u naš projekt u posljednjih godinu dana uložili više od milijun kuna, a planiramo još barem dva milijuna. Jako je teško naći investitora i to iz opravdanih razloga jer strani investitori ne ulaze u projekte koji su tek na početku. Situacija je lakša kada je u pitanju softver. Kod nas najviše prolaze projekti poput softvera, aplikacija i slično u kojima su ulaganja manja pa je rizik manji.

Mi smo se morali snaći tako da smo odustali od potrage za investitorima i odmah krenuli u prodaju. Udarno smo to radili u cijeloj Hrvatskoj, zvali smo sve gradove i općine i dogovarali avansnu uplatu tako da su naručitelji unaprijed uplatili 70 posto, a ostatak po isporuci. Na temelju takvog pristupa došli smo do toga da izvozimo u druge države. Sada nam se već neki investitori sami javljaju. Imamo 20-ak zaposlenih, 600 četvornih metara uredskih prostora i oko stotinjak prodanih klupa.

Veliki problem za investitore u Hrvatskoj je administracija. To je prava katastrofa. Primjerice naš partner iz Australije trenutno ima cijeli niz problema. Pokušali su otvoriti tvrtku u Hrvatskoj preko koje će klupe plasirati u Australiju. To traje već pet tjedana i još nije pri kraju. Nedavno smo se čuli i oni su toliko frustrirani našim zakonima, sustavom koji ih šeta unaokolo. Vjerujem da je investitorima još gore. Najčešće pitanje koje postavljaju na sastancima im je: 'Biste li bili spremni preseliti tvrtku negdje drugdje?' To je očiti znak koliko je situacija u Hrvatskoj loša.