TRI STVARI se ne mogu reći o Castru: da nije povijesna ličnost čije naslijeđe neće trajati, da nije vrlo kontroverzna ličnost i da se nije radilo o jednom od najautentičnijih političara u zadnjih 60-70 godina.

On je bio radikalni ljevičar, ali izraziti politički individualac. Bio je čovjek širokih obzora, čitao je i promišljao, jedan od najobrazovanijih političkih lidera svog vremena, teorijski kompetentan, njegovao je svoj stil. Njegova retorika je bila originalna, ogroman trg u Havani je bio pun za vrijeme njegovih govora. S druge strane, kubanski emigranti iz Miamija na Floridi na njega gledaju kao na vraga.

Kubanski režim je u vrijeme mog posjeta bio stabilan i nije pokazivao znakove kolapsa. Istina je da Kubanci imaju nizak standard i to se vidjelo na svakom koraku: restorani su vrlo oskudni i više sliče na zalogajnice, turisti vidno odskaču od lokalnog stanovništva, ali nezadovoljstvo se ne primjećuje toliko. Možda je to stvar njihovog mentaliteta i kulture, možda njihovom mentalitetu i odgovara takav sustav, ali nezadovoljstvo je puno vidljivije u Hrvatskoj. Manje je beskućnika u Havani nego u Miamiju. Zanimljivo je i da nema jumbo plakata, samo poruke i posteri Che Guevare i Castra. To je totalno drugi svijet, egzotika koja pomalo podsjeća na predgrađe Splita šezdesetih.

Mislim da će se najveći dio Castrovog naslijeđa održati jer ima dugačku tradiciju i ukorijenjeno je u društvo. Kuba odskače od predodžbe o njoj na Zapadu, pa i u Hrvatskoj. Neprimjereno je jednoznačno ocjenjivati prilike u toj zemlji, bilo pozitivno ili negativno. Doduše, treba vidjeti što će se dogoditi s tim društvenim sustavom nakon smrti oba brata, Fidela i Raula.

Ne bih volio živjeti pod vlašću takvog režima jer sam demokrat, ali tu ima više aspekata koji su pozitivni nego negativni."