Foto: Press

AKO STE se posljednjih nekoliko mjeseci aktivno muvali bespućima interneta, možda ste u prolazu zatekli izraz "sologamija". Vaše otkriće zapravo i nije toliko neobično jer radi se o relativno novom trendu koji u svijetu sve više i više uzima zamah.

O čemu je riječ?

Linda Baker, zubarica iz Los Angelesa, 1993. zaključila je da se zasitila načekivanja dana kada će s muškarcem svog života prerezati svadbenu tortu. Sve je ukazivalo na to da taj dan nikada neće doći pa je odlučila uzeti stvar u svoje ruke. Pozvala je 75 najbližih prijatelja da budu uz nju kada će sam samcata prošetati do oltara, ali umjesto crkve, izabrala je jedan bar u Santa Monici i odlučila ga pretvoriti u mjesto na kojem će se udati. Vjenčao ju je njezin prijatelj, glumac Ron Cummins, a osoba s kojom je odlučila provesti ostatak svog života bila je ona sama.

Ranih devedesetih ta se odluka većini učinila čudnom i djelovala je kao potez očajnice. Nešto više od 20 godina kasnije, njezina neobična odluka postala fenomen.

Doživotna vjernost... Samom sebi

Još prije tri godine, Sasha Cogen, autorica knjige "Quirkyalone: A Manifesto For Uncompromising Romantics", zavjetovala se na doživotnu ljubav sebi samoj, a vjenčanje se održalo u Buenos Airesu. Cagen je još tada jasno dala do znanja da njezina odluka nema veze s celibatom niti je odustala od odlazaka na spojeve. Njezina odluka imala je jedan jasan cilj, utišati unutarnji glas koji joj je govorio da nikada neće biti sretna bez muškarca.

Odlučila je prihvatiti činjenicu da će do kraja života biti sama i da je to i više nego dovoljno. Danas više nije usamljena jer sve je više onih koji biraju sologamiju, vezu sa samim sobom i vjernost samom sebi.

U današnje vrijeme sve je više milenijalki koje se odlučuju na sologamiju i odustaju od traganja za životnim partnerima uz pomoć platformi kao što je tinder. Nemaju živaca za roditelje koji vrše pritisak niti za samodopadne prijatelje koji su u braku i misle da je to nešto zbog čega su bolji od ostalih.

Nije revolucija, ali sve je popularnije

Istina, teško je točno odrediti koliki je broj sologamista i radi li se o trendu koji je prisutan već godinama. Ono što znamo jest da ih je sve više i da zbog društvenih mreža postaju sve glasniji. A ako ništa drugo, mediji o njima pišu sve češće. Naravno, sologamija nije prepoznata kao legitimna bračna zajednica bilo gdje u svijetu, ali promicatelje trenda to ni ne smeta. Jedino što žele je ceremonija koju će u vlastitom aranžmanu organizirati kako bi ovim činom odbacili "tiraniju zajedničkog života".

Nakon što je prošla kroz vjenčanje, Cagan je shvatila da su joj obilježja koja inače povezujemo s tradicionalnim vjenčanjima (ceremonija, haljina, zavjeti, prsten i uzvanici), pomogli da se drži svojih obećanja. Ovo stvaranje rituala je daleko moćnije nego da sami u svojoj sobi donesete odluku da odustajete o traženja partnera. Vaša odluka postaje zavjet koji ima određenu težinu. Baš kao i brak.

I možda se ne radi o revoluciji, ali o proširenosti dovoljno govori činjenica da postoji industrija koju čine organizatori vjenčanja, asistenti pa čak i iznajmljivači prostora za vjenčanja. Primjerice, u Kyotu postoji servis koji sologamistima nudi organizaciju ceremonije koja košta oko 15 tisuća kuna i uključuje sve od fotografiranja do "dekorativnih" pratnji koje će stajati uz samce na vjenčanju.

Postoji čak i tečaj u trajanju od 10 tjedana koji će samcima pomoći da odluku donesu i ostanu dosljedni, a postoje i brojne internetske stranice koje vam mogu pomoći da izaberete savršen prsten.

Možda je besmisleno, ali ne budite precinični

Cagen tvrdi da diskriminacija ne postoji i da je ovo nešto u čemu možete sudjelovati neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji. Uvjerena je da vam to može pomoći da riješite neke osobne probleme. Svoju je knjigu počela pisati 2003. kada, tvrdi ona, pritisak na neudate žene bio ogroman. Djevojke i žene koje su solirale svoj su ljubavni život morale tretirati kao posao, a sve neudate, starije od 35, u medijima su prikazivane kao usamljene usidjelice.

Bella DePaulo, autorica knjige "Singled Out: How Singles Are Stereotyped, Stigmatized, and Ignored, and Still Live Happily Ever After" uvjerena je da se mnogo toga nije promijenilo i da se samci i dalje doživljavaju kao usamljenici koji imaju neki veći problem. Ipak, ona u sologamiji i pompi oko (samo)vjenčanja ne vidi rješenje već daljnje promicanje ideje braka. Šprancu tradicionalnog vjenčanja vidi kao poraz jer sologamisti samo dokazuju koliko je vjenčanje bitno, umjesto da mu se opiru.

Štoviše, tvrdi da su ova (samo)vjenčanja dodatni razlog da se nastavi sa širenjem stereotipa o samcima kao samodopadnim luđacima. Upravo zato naglašava i da istraživanja pokazuju da su samci daleko manje narcisoidni od ljudi u vezama ili braku. U ceremonijama ne vidi smisla jer radi se o preskupim besmislicama od kojih samci nemaju prevelike koristi.

U otporu prema sologamiji prepoznaje društveno prihvaćeni stav da su ljudi u braku bolji, zdraviji, sretniji i moralno superiorni: "Toliko nam dugo govore da su samci jadni i usamljeni i žele samo nekog s kime bi se vjenčali, a ako im to pođe za rukom, magično će se transformirati u sretnije i zdravije ljude. Danas je puno teže održati takve bajkovite stavove o braku i samačkom životu".

Ipak, za kraj ističe da ne treba biti preciničan prema onima koji se odlučuju na ovaj korak. Bitno je samo da jasno artikulirate ono što vam je bitno.