ZAGREBAČKA gastronomska scena posljednjih tjedana ponovno bruji o jednom restoranu - Taču. Povod nije samo njegova dugogodišnja reputacija, već i nova knjiga vlasnice i chefice Vesne Miletić, Moj Tač, koja donosi recepte, ali i osobnu priču iza jednog od najpoznatijih restorana u gradu. To je bio sasvim dobar razlog da provjerim kako Tač danas izgleda iz perspektive običnog gosta.

Smješten na Vrhovcu, daleko od gradske vreve, ali zapravo na svega nekoliko minuta vožnje od Ilice, Tač ima onu rijetku prednost - osjećaj izoliranosti bez da se previše udaljite od grada. Parking u sklopu restorana dodatni je plus, posebno za one koji ne vole kružiti u potrazi za mjestom.

Galerija

Atmosfera kao da ste došli "kod nekoga doma"

Već pri dolasku jasno je da se ne radi o klasičnom restoranu. Atmosfera je više nalik obiteljskoj kući nego ugostiteljskom objektu, što piše i na stranicama Michelinova vodiča, koji je ovom restoranu dodijelio Bib Gourmand preporuku. U to sam se uvjerila i sama kada sam se jednog radnog dana zaputila ovdje na ručak.

Doček na zatvorenoj terasi bio je srdačan i opušten - konobar me bez puno formalnosti smjestio za stol i odmah donio jelovnik. Zanimljivo, iako se često može čuti da Tač nema klasičan jelovnik, već dnevnu ponudu na ploči, ovog puta ploče nije bilo - sve je bilo uredno ispisano u jelovniku. 

Ponuda je široka i na prvi pogled pomalo zbunjujuća: od kamenica i foie grasa do domaće tjestenine, iznutrica i klasičnih jela poput pašticade ili bečkog odreska. No pravi fokus, kao što se i očekuje, ostaje na svježoj ribi i sezonskim namirnicama.

Tač se ponosi nabavom - vlastiti ribari, janjetina s otoka, teletina iz Like, crna slavonska svinja, boškarin iz Istre - i to se osjeti u pristupu jelima. Hrana je ovdje iskrena, bez pretjeranog moderniziranja, ali s dovoljno finih dorada da djeluje suvremeno.

A kakve su cijene?

Predjela se kreću od 4 do 32 eura, a nude kamenice, salatu od hobotnice, foie gras, roastbeef, škampe te razne nareske. U ponudi imaju i juhe te sezonska jela na žlicu (6-20 eura), rižota od 16 do 33 eura. U ponudi imaju i domaću tjesteninu od 11 do 33 eura, jela od iznutrica od 12 do 20 eura te neke klasike poput zagrebačkog i bečkog odreska, pilećih pohanaca i pašticade, od 15 do 22 eura. 

Najpoznatiji su po ponudi svježe ribe, koju gosti mogu odabrati u hladnjaku i koja se priprema prema njihovoj želji (na žaru, na pari, frigana, sirova, forno). Riba i školjke prodaju se po kilogramu, a cijena se kreće od 20 pa sve do 180 eura. Nude i meso sa žive vatre po cijeni od 12 do 35 eura, a nude i širok izbor odrezaka, od fiorentine do tomahawka i rib-eyea (100 g košta između 8 i 15 eura).

Domaći kruh i glavno jelo koje me oduševilo

Za početak, na stol je stigla košarica kruha s dvije vrste domaćeg kruha i jednom kiflicom. Kiflica je imala okus po onim domaćim, kakve i moja baka često zna raditi i kakve obožavam, a kukuruzni kruh bio je mekan iznutra, sa zlatnom, hrskavom koricom - odličan dodatak onome što sam naručila sljedeće.

Glavno jelo bio je skradinski rižot, po preporuci konobara. Naglasio je da se radi a la minute, po narudžbi, što znači čekanje od dvadesetak minuta - ali i rižu kuhanu točno kako treba. I bio je u pravu. Riža al dente, kremoznost pogođena bez težine, okusi duboki, ali uravnoteženi. 

Jedno od onih jela bez ijedne realne zamjerke i vjerojatno jedan od najboljih rižota koje sam probala, tako da je svaka minuta bila vrijedna čekanja. Iako na prvu porcija izgleda malo, veličina tanjura itekako vara, a nakon glavnog jela ostalo je još malo mjesta za desert i bila sam sita do idućeg dana, bez pretjerivanja.

Za kraj, tiramisu o kojem se već neko vrijeme priča kao o jednom od boljih u Zagrebu. Nakon kušanja, jasno je i zašto - lagan, bez suvišne slatkoće, s dovoljno kave i kremoznosti.

Cijene su, očekivano, više. Ručak za jednu osobu izašao me oko 40 eura - rižoto 25 eura, desert 6 eura, kruh 5 eura i piće 4 eura. Nije malo, ali u kontekstu kvalitete i cjelokupnog iskustva, vrijedi svakog centa.

Ono što Tač možda najviše izdvaja nisu ni hrana ni lokacija, već atmosfera. Konobar je sa svima na "ti", komunikacija je opuštena, gotovo prijateljska. Nekome će to možda djelovati previše neformalno, ali upravo taj osjećaj da ste došli "kod nekoga doma" daje restoranu poseban šarm.

Atmosfera u kojoj se svaki gost osjeća dobrodošlo

I nema onog osjećaja da ste došli u restoran u kojemu se na vas gleda svisoka - konobar se jednako odnosio prema meni, "običnom" gostu, ali i prema poznatoj pjevačici koja je u restoran ušetala nedugo nakon mene.

Kako se bližilo 14 sati, restoran se počeo puniti, što potvrđuje ono što mnogi već znaju - ako je ovako na jedan radni dan, vikendom je ovdje gotovo nemoguće doći bez rezervacije. Ako planirate posjet, pogotovo u udarnim terminima, pametnije je nazvati unaprijed.

Tač je kroz desetljeća izgradio status institucije i, unatoč promjenama na sceni i novim trendovima, ostao vjeran svojoj filozofiji: dobra namirnica, jednostavna priprema i domaća atmosfera. U vremenu kada restorani često pokušavaju biti nešto što nisu, Tač i dalje igra na kartu iskrenosti - i upravo u tome leži njegova snaga. I da, nakon ovog ručka jasno je zašto se o njemu ponovno priča.