KOD SRBINA. Ove dvije riječi svaki fan roštilja u Hrvatskoj izgovara u stavu mirno. Tako baš svi zovu roštiljarnicu koja se službeno zove Bistro MZ ili nešto manje kolokvijalno, po prezimenu gazde, Kod Labusa. No, uz dušno štovanje vlasnicima ovog objekta, to je isto kao da ste za vrijeme tuđmanizma Dinamo zvali Croatia ili HAŠK Građanski. Ovo je jednostavno bilo i ostalo Kod Srbina.

Mitovi i legende  

Oko kultnog mjesta gradske i državne roštiljske scene uvijek su se pleli mitovi i legende, polemike i intrige. Metropola je brujala da je gazda početkom rata morao pobjeći iz Zagreba i Hrvatske zato što je po nacionalnosti ono što ide nakon "Kod". Šuškalo se da je onda biznis nastavio u Banjoj Luci, ali da tamo nije uspio detronizirati glasovitu ćevabdžinicu Kod Muje te se onda podvijena repa vratio u Zagreb.

Onda se pričalo da su mu zapalili objekt... Kada su ratne i poratne teme oko Kod Srbina jenjale, zamijenila ih je vječna dvojba, koja je nerijetko prerastala u svađu: je li Kod Srbina bolje ići na Ravnice, iza Dinamovog stadiona ili u njegovu franšizu kod tramvajskog okretišta Črnomerec, zvanu Mitnica?

Zašto su fanovi Srbina podijeljeni u dvije suprotstavljene frakcije?

Naime, Labus je odavno biznis bio proširio s istoka na zapad Zagreba. Zanimljivo, fanovi njegovog roštilja bili su i ostali nepomirljivo podijeljeni oko toga gdje ga jedu. Što se mene tiče, dvojbe po ničemu nema niti je može biti, Kod Srbina je po ugođaju objekta, ambijentu okoliša te kvaliteti mesa, samo i jedino onaj na Ravnicama.

Bio sam dva puta Kod Srbina na Mitnici i oba se razočarao. Tamo nema šmeka ni štiha koji krasi prvospomenuti, a meso mi je bilo lošije. Na Ravnicama s druge strane (ili s prve ili prave strane), Kod Srbina je bez premca bio roštiljska vrijednost za novac broj 1 u Zagrebu.

Nije to nikada bio "najbolji roštilj koji ste jeli u životu", ali tamo su se 90-ih i u prvom desetljeću nultih dva muškarca velikih kapaciteta mogli nažderati i popiti po pivo za ukupno manje od 100 kuna.

Međutim, koliko god veliki, zakusni i ukusni komadi mesa po budget cijenama bili primarna kvaliteta Srbina, nipošto nisu bili jedina. Tamo ste naime uvijek mogli vidjeti baš sve staleže kako jednaki pod zidovima s lamperijom i nalakćeni na crvene stolnjake čekaju svoj mesni fiks.

Samo ovdje ste mogli jesti okruženi najvećim krimosima, sucima, menadžerima i pišati s Vucom

Tako sam jednom zgodom blagovao svoj normativ od 15 ćevapa i dvije lepinje okružen stolovima za kojima su bili redom: mala zločinačka organizacija, pa najuspješniji hrvatski nogometni menadžeri, otac i sin Naletilić s obiteljima te na kraju, suci Vrhovnog suda. Onda sam otišao na WC i čekao da se prije mene nad pisoarom olakša Siniša Vuco. 

Kod Srbina je po uređenju tada bio pajzl, rupa. Zidovi su bili obloženi spomenutom lamperijom, reliktom davne prošlosti, a preko njih su bile obješene slike roštiljskih jela. Objekt je poput suterenskih stanova imao samo male prozore pod svodom i uvijek ste se po izlasku od tamo "čuli" po ulju.

Međutim, ništa od toga nam nije smetalo jer ste Kod Srbina za male pare uživali u roštilju i šarmu stare škole te blagovanju u društvu s nevjerojatnom galerijom likova, kakvu može spojiti samo Srbin. Terasa je također bila bonus. Smještena tik uz dječje igralište i stolove za stolni tenis, u zelenilu i cvrkutu ptica. Tamo sam prvi put pio Velebitsko pivo, tada ne samo sjajno, nego i revolucionarno.

Ruža hrvatska je Srbinova zvijezda

Bilo je najveći hit jer je rađeno po bavarskim pivskim zakonima i od ličke izvorske vode. Srbin se novim vremenima prilagodio tako da je Leskovački voz nazvao Maksimirski slijed ili niz, a gurmanska pljeskavica postala mu je Ruža hrvatska.

Godinama smo bili vjerni Srbinu sve dok se prije deset godina nije bio očito pokvario i od tada ga više nismo pohađali. Ipak, aktivacijom rubrike koju upravo čitate odlučili smo provjeriti je li Srbin povratio formu koja ga je krasila prije desetljeća.

Carstvo zelenila i crvenih stolnjaka

Odgovorimo odmah: itekako je. Ogroman pomak nabolje vidljiv je već samim ulaskom u objekt. Potpuno je obnovljen, osvježen, proširen. Lamperije više nema, kao ni smrada ulja i jedini svjedok starih vremena su slike jela, koje i dalje krase zidove. Terasa je proširena, ali ne agresivno i gaženjem okoliša, nego uklapanjem u njega te s mjerom i ukusom.

Na krasnoj i u gustu zelenu živicu skrivenu terasi, vidjeli smo i crvene stolnjake, još jedan zaštitni znak Srbina, preko kojih su besprijekorno čisti, snježno bijeli nadstolnjaci. Pored svakog stola je suncobran, ali nije bilo potrebe širiti ih, jer su nam divan prirodni hlad radila brojna stabla oko terase.

Vremeplov i muzej

Na njoj će vas zapuhnuti osjećaj nostalgije i starih vremena, kada ste o posebnim prigodama išli s roditeljima u roštiljske restorane. Okus 80-ih ispunit će vam ne samo sjećanja, nego i usta kada vam hranu na stol donese iznimno ljubazno osoblje. Ovo je roštilj stare škole u najboljem smislu te složenice. Uzeli smo klasike: ćevape, pljeskavicu i naravno, Ružu hrvatsku.

Ćevapi su ukusni i optimalno masni, primjerene duljine i debljine, pečeni upravo kako treba. Krasi ih, kao i ostala jela Kod Srbina, aftertaste po ugljenu. Ruža, zapravo gurmanska pljeskavica s kuglom kajmaka koja ublažava njen šarf okus je debela i fino pečena. Pikantna je, sočna, naravno, "ugljena". Iskreno, jako nas je ugodno iznenadila jer nismo očekivali da će biti ovako dobrog okusa. 

Ovdje nećemo kukati što nema craftova, nego ćemo to pozdraviti

Tipičan old skul dašak nosi i salata. Dolazak Srbinu nakon desetljeća apstinencije podsjetio nas je da je nešto što se jela tiče ostalo isto, ali u lošem smislu. Ni u danima najveće slave lepinje ovdje nisu bile bogzna što, a tako je bilo i ovaj put. Suhe su i rahle, morale bi biti svježije i mekše.

Znate već da stalno inzistiramo na craft pivama u roštiljskim restoranima. Kod Srbina ih nema i neka tako i ostane. Zato što je ovo mjesto muzej, a u njima se štuje tradicija, tako da smo se savršeno zadovoljili Budweiserom.

OCJENE

Koliko platiš: Umjereno 

POJEDINAČNO

Ruža hrvatska