NEDAVNO sam u restoranu Hayat u Velikoj Gorici isprobala turopoljske štrukle - i odmah sam poželjela saznati malo više o njihovoj priči, tradiciji i načinu pripreme.

Do njih sam došla sasvim slučajno - posluženi su na 30. izdanju eno-gastro projekta Vino uz žlicu, održanom u restoranu Hayat. Iako je večer bila posvećena spoju hrane i vina, jedno jelo za mene je potpuno zasjenilo sve ostalo na stolu - upravo turopoljski štrukli.

Posluženi u sklopu projekta Vino uz žlicu

Restoran Hayat nalazi se u Velikoj Gorici, nedaleko od Zagreba i zračne luke, a u relativno kratkom vremenu stekao je reputaciju mjesta koje spaja lokalnu turopoljsku tradiciju s nešto širim balkanskim utjecajima. Na jelovniku se često pojavljuju domaća jela koja se rijetko nalaze u modernim restoranima, a upravo su turopoljski štrukli jedan od takvih specijaliteta.

Na večeri projekta Vino uz žlicu posluženi su kao jedno od glavnih jela i pokazali koliko snažna može biti jednostavna, tradicionalna kuhinja kad se priprema s pažnjom.

Moram priznati da su to jedni od najboljih štrukli koje sam ikad probala. Obožavam one klasične zagorske, suhe i hrskave štrukle, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo - zapravo jelo iz potpuno druge kategorije. Zbog čega možda i nije "fer" uopće ih uspoređivati.

Mekani, sočni i savršeno izbalansiranog okusa, s tijestom čvrste teksture koje svejedno djeluje nježno. Cijeli zalogaj bio je mek i kremast, ali bez težine koja često prati ovakva jela. Naprotiv, dok ih jedete, imate osjećaj da bi ih mogli pojesti "bezbroj". Posluženi su uz pjenušac Albuelis brut iz Vinarije Vitus - svjež, voćan i slatkast - vrlo dobar kontrast štruklima.

Po čemu su turopoljski štrukli drugačiji

Kad se spomenu štrukli, većina ljudi odmah pomisli na zagorske. Zagorski štrukli rade se od tankog vučenog tijesta i mogu biti kuhani ili zapečeni s vrhnjem, dok se turopoljski obično pripremaju od nešto debljeg tijesta i najčešće se poslužuju u kuhanoj i mekšoj varijanti.

No turopoljski štrukli imaju nekoliko važnih razlika. Za razliku od zagorskih, koji se rade od vrlo tankog vučenog tijesta i često se nakon kuhanja zapeku s vrhnjem, turopoljski štrukli pripremaju se od nešto debljeg tijesta i najčešće se samo kuhaju. Upravo ta razlika u tijestu daje im karakterističnu teksturu - čvršću, ali i puniju.

Nadjev je također drugačiji. Osnovu čine svježi sir, jaja i vrhnje, a u smjesu se dodaje i malo griza, što daje dodatnu strukturu i sprječava da nadjev postane previše tekuć. Nakon kuhanja štrukli ostaju mekani i kremasti, ali zadržavaju oblik i punoću okusa.

Stara turopoljska tradicija

Turopoljski štrukli dio su kulinarske tradicije Turopolja, regije južno od Zagreba čije je središte upravo Velika Gorica. Iako su kroz povijest nastajale brojne varijacije štrukli diljem sjeverne Hrvatske i Slovenije, ova verzija razvila se kao lokalna interpretacija prilagođena dostupnim namirnicama i seoskoj kuhinji.

U prošlosti su se često pripremali za obiteljska okupljanja, blagdane ili veće radove na gospodarstvu, kada je trebalo nahraniti više ljudi jednostavnim, zasitnim jelom. Kombinacija tijesta, sira i vrhnja bila je praktična jer su to bile namirnice koje su gotovo svaka kuća i gospodarstvo imali pri ruci.

S vremenom su zagorski štrukli postali mnogo poznatiji i danas imaju i europsku oznaku zaštićenog tradicionalnog specijaliteta, dok su turopoljski ostali pomalo u sjeni. Upravo zato je lijepo vidjeti kada ih restorani poput ovoga vraćaju na stol.

A nakon onog tanjura koji sam pojela u Velikoj Gorici, jasno mi je zašto bi se ova verzija štrukli mogla svidjeti i onima koji misle da ih već dobro poznaju. Jer kad su dobro napravljeni, turopoljski štrukli nisu samo još jedna varijacija - nego zasebno jelo koje lako postaje i glavno. Pogotovo kad je tako fino da možete pojesti i malo više od jedne porcije.