Foto: Hrvoje Jurić

MLADI avanturist i putopisac Hrvoje Jurić prije mjesec dana upustio se u avanturu te krenuo biciklom na put oko Europe. U ponedjeljak je prošao i najtežu dionicu svog puta - penjanje preko Alpa i vrha Col de Tende koji je ujedno i granica između Italije i Francuske. Osim toga, njegova avantura ima i humanitarni karakter - cijeli projekt nosi naziv Over the Rainbow čime pomaže udruzi Duga koja se brine za osobe s posebnim potrebama. Sve o projektu, Hrvoje je otkrio i u svom intervjuu za Index, a u galeriji možete pogledati i neke fotografije s puta.

Kako je došlo do toga da si se odlučio na taj pothvat, ali i da si se humanitarno angažirao?

Na put sam se odlučio dok sam prošle godine biciklirao od Vrbice (malo naselje u općini Semeljci) do Pule i nazad  - 1200 kilometara na 15 i više godina staroj specijalci zvanoj "Ajkula". Od Nove godine krenuo sam s pripremama za ovaj pothvat i malo pomalo tražio sponzore. U početku su mnogi obećavali, ali do zadnjeg trena nisam imao ništa. Čak sam razmišljao na put krenuti sa starom Ajkulom. Onda mi je prijatelj dao bicikl, općina Semeljci mi je pomogla i tako sam krenuo na put sa  Festivala putnika u Šibeniku, na koji me pozvao Nikola Baraka, moj dobar prijatelj i predsjednik udruge Hrvatski klub putnika.

Što te privlači k putovanjima takvog tipa?

Na put sam se odlučio zbog sebe, kako bih spoznao svoje granice, upoznao različite ljude, njihove običaje i kulturu, ali i zbog još jednog razloga. Cijeli put nosi ime Over the Rainbow zbog udruge Duga (Rainbow), koja pomaže osobama s poteškoćama. Udruga djeluje na području općine Semeljci i nekoliko mjeseci volontiram u udruzi koju uglavnom čine djeca. Na sve načine - preko medija, svoje Facebook stranice, stranica drugih putopisaca poput Šalkovića, Ivančića i Ribafisha potaknuti ljude da pomognu ovoj djeci, jer je njima zaista potrebna pomoć.

Imaš li nekih anegdota s putovanja?

Ovakva putovanja su i opasna, prvenstveno što sam najslabiji sudionik prometa, ali, na sreću, za sada je sve u redu. Nosim i gitaru sa sobom s kojom planiram zaradit koji euro. Ono što mene mene možda i razlikuje od ostalih putnika je to što mene ne zanimaju zgrade, već ljudi. O zgradama i poznatim mjestima je sve već napisano, a nitko ne piše o tim ljudima koji upravo ta mjesta čine živima i onakvima kakva trenutno jesu. Tako sam se slučajno našao u Italiji za vrijeme potresa i obišao sam sva mjesta nesreće, čak sam bio i u "crvenoj zoni". Upoznao sam mnogo ljudi, među njima jedna od tužnijih sudbina je ona Libijca Sonia koji je došao u Francusku prije sedam mjeseci, a samo jedan je radio. U Libiji su mu žena i dvoje djece bez novca i hrane, a ovdje ga nitko neće zaposlit jer "ih" je pun, imigranata, je li.

Koje su prednosti i mane tvog životnog stila?

Prednosti ima mnogo - vidiš nešto novo, drugi svijet, ljude, stvari koje te promijene. Ja uglavnom putujem koristeći Couchsurfing, tako da sam upoznao mnogo super pozitivnih ljudi, a s nekima sam još uvijek u kontaktu. Naprimjer, Katarina iz Krakowa, bio sam kod nje za Božić i zajedno sa svojim društvom priredila mi je tradicionalnu poljsku božićnu večeru s 12 vrsta hrane.

Je li ti ikad došlo da sve ostaviš i vratiš se kući?

Naravno, ovakav put ima i onih malo manje dobrih strana, potrebno je na vrijeme kontaktirati surfere za smještaj, neki vam se ne jave iako su vas prihvatili, bicikliranje po cijeli dan nije nešto previše zdravo, ako uzmemo činjenicu da bicikliram par mjeseci. Osim toga, ono najteže je što vaši najmiliji trpe, pa tako propustite rođendane, godišnjice, razne proslave, ali i u nekim slučajevima dolazi i do prekida veze s boljom polovicom. Jebiga, takav je ćivot. Mnogi, upravo zbog ovih zadnjih razloga, misle kako su putnici usamljeni i kako bježe daleko kako bi našli sami sebe. Ja mislim da to ne stoji, jer mi upravo idemo u svijet, u tuđe živote, upijamo, prenosimo dalje. Možda neki jesu usamljeni, ali to moj slučaj svakako nije. Bilo je trenutaka kad mi je bilo više dosta bicikliranja, ipak sam prešao preko 1200 kilometara za sada, ali onda se sjetim da je sutra novi dan i kako se sve može kad se hoće.