Foto: Guliver Image/Getty Images

OVOG petka objavljeno je da je ove godine Nobelovu nagradu za mir osvojila Organizacija za zabranu kemijskog oružja (OPCW), a ta je odluka prozvana kontroverznom i samo je još dodatno poljuljala ionako narušenu vjerodostojnost nagrade, koja se još nije "oporavila" od 2009. godine kad je Barack Obama proglašen dobitnikom, devet mjeseci nakon što je stupio na mjesto predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

U pitanju je nagrada koja bi, prema ostavštini Alfreda Nobela, trebala biti dodijeljena individualcima i institucijama koje su "napravile najviše ili najbolji posao u promicanju bratstva između nacija, za ukidanje ili redukciju postojećih vojski te za zauzimanje i promociju mirnih rješenja".

Ali, kako je vrijeme odmicalo, Odbor za dodjelu nagrade te je naputke prilagođavao svojim potrebama, napominje Business Insider, koji je na jednom mjestu odlučio sakupiti dobitnike Nobelove nagrade za mir čiji je izbor imao najmanje smisla.

Elihu Root (1912)

Elihu Root bio je čovjek na čelu američkog Ministarstva rata (prethodnika Ministarstva obrane) od 1899. do 1904. godine, a Nobelovu nagradu za mir osvojio je 1912. godine i to unatoč tomu što je Senat deset godina prije toga protiv njega pokrenuo istragu budući da je pod njegovim vodstvom američka vojska vršila brutalnu represiju na Filipinima.

Aristide Briand (1926)

Briand je bio francuski ministar vanjskih poslova, a nagradu je primio zbog doprinosa sklapanju Locarnskih sporazuma kojima je određena zapadna granica Njemačke, dok je istočna ostala "otvorena za arbitražu", što je u principu značilo da su slabije istočne države ostavljene "na cjedilu", da se same snađu i pregovaraju uvjete svog opstanka. Poljski je ministar vanjskih poslova '30-ih godina 20. stoljeća izjavio da je sporazum bio takav da se "Njemačku i službeno zatraži da napadne istok u zamjenu za mir na zapadu".

Osim toga Briand je bio i jedan od autora sporazuma Briand-Kellogg koji je bio prilično kratka vijeka.

Frank Kellogg (1928)

Američki državni tajnik Frank Kellogg za svojeg je mandata bio druga polovica spomenutog sporazuma, kojim se zemlje potpisnice odriču upotrebe sile u međusobnim sporovima (bez sankcija za prekršitelje). U to vrijeme činilo se kao dobra ideja, s obzirom na to da je Prvi svjetski rat nedugo prije toga završio. Ali samo nekoliko godina nakon toga Njemačka je krenula na svoj nezaboravan pohod širenja.

Nitko (1948)

U pravilima Nobelove nagrade za mir postoji opcija da se nagrada nikome ne dodijeli ako nitko određene godine ne ispuni sve uvijete. Ali, 1948. godine jedan je očiti kandidat ignoriran: te je godine ubijen Mahatma Gandhi. Do tog je trenutka bio nominiran 12 puta, ali nagradu nije osvojio. Još jedno pravilo ove nagrade jest da se dodjeljuje živućim ljudima, a odbor očito Gandhija nije smatrao vrijednim iznimke.

Henry Kissinger i Le Duc Tho (1973)

Pariški mir postavio je uvijete za prekid rata u Vijetnamu i američka je vojska nakon toga uistinu počela odlaziti, ali jednako je tako otkriveno da je ranije iste godine, pod Kissingerovom palicom, Amerika bombardirala Kambodžu. Le Duc Tho, nasljednik vijetnamskog revolucionara Ho Chi Minha, odbio je primiti nagradu.

Yasser Arafat, Shimon Peres i Yitzhak Rabin (1994)

Ovo je još jedan primjer kratkovidnosti odbora za dodjelu Nagrade, piše Business Insider. Iako se sporazum u Oslu (prvi izravan sporazum između Izraela i palestinskih političkih predstavnika) u to vrijeme činio kao dobra ideja, u principu je poslužio samo kao prividno kratkotrajno rješenje u najdugovječnijem sukobu na svijetu.

Kofi Annan i UN (2001)

Ako vam se danas UN čini bezvrijednom organizacijom, razlog u njezinu srozavanju može se potražiti i u periodu u kojem je njome predsjedao Kofi Annan. Dovoljno je samo prisjetiti se da su se Ujedinjeni Narodi našli na udaru zbog nesposobnosti, seksualnog zlostavljanja i korupcije, poglavito pronevjere sredstava iz iračkog programa "Hrana za naftu", u što je bio umiješan i Annanov sin Kojo, koji je radio za švicarsku tvrtku zaduženu za nadzor trgovanja naftom.

I iako je Kofi Annan na kraju oslobođen optužbi, okolnosti su "ukazivale na to da je istražitelje naveo na krivi put kad su u pitanju kontakti koje je održavao s izvršnim direktorima u spomenutoj tvrtki prije nego što je ona sklopila ugovor s UN-om", tvrdi Washington Post.

Barack Obama (2009)

Obama je i sam izjavio da ne osjeća da zaslužuje biti u društvu prethodnih dobitnika, a činjenica da je on osvojio nagradu iznenadila je mnoge. Čak se i Dalaj Lama tad osvrnuo na to, komentiravši da je za to "možda malo prerano". Podsjetimo, iz Odbora za dodjelu tad su poručili da je američki predsjednik nagradu osvojio zbog "napora koji ulaže u jačanje međunarodne diplomacije i suradnje među narodima te zbog nuklearnog razoružanja i pokušaja uvođenja mira na Bliski istok otkako je preuzeo ulogu vodećeg čovjeka SAD-a".