Screenshot: YouTube

JEDNOG utorka prošle zime, u gradu pored Sjevernog pola, Robert Bjerke došao je na posao u uobičajeno vrijeme i pogledao zaslon svog računala. Na njemu je vidio da se budućnost čovječanstva nalazi u opasnosti. Ili se barem tako Bjerkeu činilo nekoliko trenutaka, započinje svoju priču Guardian.

Jutro tog 16. prosinca 2014. bilo je dosta toplo, s obzirom na to kakva je zima u Svalbardu. Temperatura je iznosila -7,6 stupnjeva Celzijusa, a puhao je umjereni vjetar. Taj arhipelag u Sjevernom polarnom moru je pod norveškom kontrolom, iako je od Osla udaljen dvostruko više nego od Sjevernog pola. Njegov najveći grad Longyearbyen nudi brojne pogodnosti, pa se tako ne naplaćuje porez na alkoholna pića i cigarete, u gradu se nalaze brojne trgovine, a u kafićima se mogu kupiti čokolade u obliku polarnih medvjeda i pahulja.

Bjerke radi za norvešku agenciju za upravljanje nekretninama, a upravo je hladnoću i izolaciju ovog mjesta smatrao njegovim prednostima prilikom preseljenja. Zbog toga se vratio na ovo mjesto nakon što mu je istekao prvi mandat. No u trenutku s početka priče, u kojem Bjerke ulazi u ured, sve čemu se radovao bio je Božić, kojeg je planirao provesti sa suprugom i njihovo troje djece nedaleko Osla.

Najvažnija nekretnina u portfelju norveške agencije za upravljanje nekretninama je Svalbardov globalni trezor sjemenki, a monitor je pokazivao da je u njemu postalo pretoplo.

Svjetske vlade od 2008. godine čuvarima trezora povjeravaju najcjenjenije sorte usjeva, na kojima je podignuta svjetska civilizacija. Tog se jutra u trezoru nalazilo 4000 biljnih vrsta i više od 720.000 pojedinačnih, plastikom obloženih uzoraka. Trezor je izgrađen tako da može preživjeti sve katastrofe. Smješten je na vrhu brda, na visini od 130 metara, pa nema opasnosti od rasta razine mora, otporan je na potrese i i izoliran permafrostom, kako bi njegov sadržaj ostao zaleđen desetljećima.

Oko 60 posto Svalbarda je zaleđeno i ne postoje nikakve naznake da su ga naseljavali ljudi prije nego što lovci na kitove i rudari izgradili male zajednice uz obalu. Na tim predjelima ne uspijevaju poljoprivredne kulture.

U ranim '80-ima se napušteni rudnik počeo koristiti kao spremište sjemenja. U to se vrijeme industrijska proizvodnja smatrala prijetnjom raznolikosti kultura, pa su zemlje sa sjevera Europe odlučile napraviti eksperiment koji bi pokazao može li se permafrost koristiti kao izolacija spremišta za sjemenke.

Kad su svjetske vlade počele govoriti o prijetnji koju usjevima predstavljaju klimatske promjene, Norveška se pokazala jedinom zemljom kojoj vjeruju i razvijene zemlje i zemlje u razvoju.Vlade od Washingtona do Pjongjanga složile su se da će spremiti uzorke najvažnijih biljnih resursa na Svalbardski arhipelag. Pokojni kenijski aktivist za zaštitu okoliša i dobitnik Nobelove nagrade Wangari Maathai prvi je deponirao kutiju sjemenki riže u veljači 2008. godine. One su u trezoru zamrznute na -18 stupnjeva Celzijusa i tako zaštićene od suše, bolesti, spora i klimatskih promjena.

Kako bi znanstvenici i poljoprivrednici uzgojili svojstva koja se mogu oduprijeti visokim temperaturama i dugim sušama moraju imati pristup genetskoj raznolikosti. U slučaju da se dogodi kataklizmička propast usjeva, primjerice od dotad nepoznate zarazne bolesti, i dalje će postojati kolekcija u Svalbardu, koja pruža izvorni materijal za uzgoj novih sorti.

Eksplicitno obećanje Crop Trusta, međunarodne zaklade koja drži trezor, bilo je da će sjeme u Svalbardu trajati zauvijek, kao spas za neizvjesnu budućnost.

S obzirom na to da je upravo on bio čovjek zadužen za brigu o trezoru, Bjerke je svakodnevno osjećao kolika je odgovornost na njegovim leđima. Konstantno je provjeravao temperaturu, vlažnost zraka i druge uvjete unutar trezora. Tog 16. prosinca temperatura unutar trezora bila je dva stupnja viša od optimalnih -18. Iako permafrost ne dopušta da se temperatura popne iznad -6 stupnjeva, kvarovi se nisu smjeli događati u Svalbardu. "Morao sam naći rješenje", rekao je Bjerke za Guardian.

Odvezao se kamionom do trezora, sastrugao led s vrata i ušao. Ubrzo je otkrio problem, električni priključak u rashladnoj jedinici je zahrđao, jer je bio prekriven komadima leda veličine loptice za golf. Cijeli sustav za rashlađivanje se ugasio, a nije postojao rezervni.

Sljedećeg dana doletio je tehničar iz grada Tromsoa, udaljenog 950 kilometara. U tom je trenutku temperatura u trezoru iznosila -14.5 stupnjeva. Tehničar je pronašao dio sustava koji je trebalo zamijeniti i rekao Bjerkeu lošu vijest - taj će dio moći nabaviti tek nakon Božića. Kao privremeno rješenje stavili su rezervni dio koji su posudili od lokalnog supermarketa. Otada ga nisu mijenjali, ali nije bilo ni drugih kvarova.

Trezor iznutra izgleda kao skladište ili kotlovnica, s golim zidovima i metalnim policama. Temperatura u njemu iznosi -18 stupnjeva, a deset redova skladišnih polica u prostoriji veličine teniskog terena napunjeno je kutijama, koje su slagane onako kako su pristizale, pa se sjevernokorejske biljke nalaze odmah do američkih, a ruske odmah uz ukrajinske. Podaci o sjemenju nalaze se na drugom mjestu.

Sve više stručnjaka vjeruje da ideja o trezoru sjemenja u Svalbardu nema smisla. Oni koji rade s poljoprivrednicima, posebice u zemljama u razvoju u kojima je daleko veća biljna raznolikost, smatraju da se ona ne može upakirati i spremiti u trezor, bez obzira na njegovu sigurnost. Usjevi se stalno mijenjaju, nametnici i bolesti prilagođavaju, a globalno zatopljenje donijet će nove izazove koje trenutno ne možemo ni predvidjeti. Spremanje sjemenki nije garancija očuvanja raznolikosti, jer se one moraju održavati na životu i istraživati.

"Oni ne rade nikakve zbirke, nikakva ispitivanja. Sve što rade je skladištenje tih sjemenki. Na kraju dana to je samo jedno spremište", rekao je Phil Pardey, poljoprivredni ekonomist sa Sveučilišta u Minnesoti.

On je uvjeren da se na održavanje trezora nepotrebno troši novac, koji bi se mogao upotrijebiti za korisnije stvari.