PROVEDETE li samo nekoliko minuta scrollajući komentare na TikToku ili nekoj drugoj društvenoj mreži, sigurno ćete uočiti jednu vrstu komentara koja se neprestano ponavlja. Dovoljno je da netko podijeli osobno iskustvo, preporuku ili recept, a odgovori će biti preplavljeni primjedbama poput: "A što ako ja ne mogu jesti/kupiti/koristiti baš to ili mi se jednostavno ne sviđa?"

Kreatorica sadržaja na TikToku Sarah Lockwood, poznata kao @sarahthebookfairy, tu sklonost da sve što vidimo na internetu doživljavamo osobno nazvala je "efektom 'A što je sa mnom?'". Njezin video na tu temu, objavljen u rujnu 2023., prikupio je više od šest milijuna pregleda, piše HuffPost.

Što je efekt "A što je sa mnom?"

Kako Lockwood objašnjava u videu, taj se efekt javlja "kada netko vidi nešto što se na njega ne odnosi ili s čime se ne može u potpunosti poistovjetiti, pa pronađe način da to ipak učini osobnom stvari - ili zatraži prilagodbe za svoju vrlo specifičnu, osobnu situaciju, umjesto da jednostavno prihvati da možda nije ciljana publika za taj sadržaj". Lockwood kaže kako takvo ponašanje na internetu primjećuje već godinama. "Otkako sam počela stvarati vlastiti sadržaj i dobivati takve komentare, postalo mi je još očitije kad bih to vidjela na tuđim videima", rekla je za HuffPost.

Kao glavni primjer u svom videu navodi reakcije na viralni recept za juhu od graha. Autorica je spomenula da je voli kuhati tijekom menstruacije jer je bogata biljnim željezom. U komentarima su se zaredale poruke poput: "A što da radim ako ne volim grah?", "Kako da ovo napravim bez graha?" ili "Mogu li zamijeniti grah?". Lockwood u videu ističe kako bi logičniji pristup bio jednostavno zaključiti: "Ako ne volim grah, možda ne bih trebao gledati ovaj video o juhi od graha".

Lockwood, koja i sama ima intoleranciju na gluten, povlači paralelu sa svojom situacijom. Kaže kako bi to bilo kao da ona na videima o pečenju kruha komentira "Ali ja ne smijem gluten", umjesto da jednostavno potraži recepte za kruh bez glutena.

S ovim fenomenom dobro je upoznata i Micheline Maalouf, psihologinja i kreatorica sadržaja koja često objavljuje savjete za nošenje s anksioznošću i ADHD-om. Nedavno je objavila video sa savjetima za ublažavanje napadaja panike, poput jedenja kiselih bombona ili slane i začinjene hrane čim se pojave prvi simptomi.

"To pomaže aktivirati parasimpatički živčani sustav i mozgu šalje signal da ste na sigurnom", objasnila je za HuffPost. "Najčešći 'A što je sa mnom?' komentar bio je od ljudi koji su pisali: 'Ovo je opasno, ja imam dijabetes, kako možete davati takve savjete?'" Drugi su na preporuku o slanoj ili začinjenoj hrani reagirali riječima: "Da poslušam vaš savjet, umro bih, imam visok tlak. Ne mogu vjerovati da ste tako neodgovorni".

Razlika između egoizma i borbe za inkluzivnost

Lockwood u svom videu, ali i u izjavi za HuffPost, naglašava važnu razliku između efekta "A što je sa mnom?" i stvarnih, opravdanih zahtjeva za jednakošću i uključivošću. "Frustrira me što komentari o kojima govorim ismijavaju stvarne argumente za inkluzivnost. Zbog njih ljudi prestaju ozbiljno shvaćati važne i utemeljene stavove o jednakosti i uključivosti", napisala je.

"Posljedice takvih komentara nadilaze običnu gnjavažu na TikToku. Njihov širi utjecaj je u tome što sprječavaju da se čuje glas marginaliziranih skupina koje imaju što važno za reći. Jedan komentator to je nazvao 'zloupotrebom inkluzivnosti' i mislim da je to sjajan izraz."

Jessica Maddox, stručnjakinja za društvene medije i docentica na Sveučilištu u Alabami, kaže da razlika između ovog efekta i legitimnih briga ovisi o temi. Kada se radi o identitetu ili pristupačnosti, "uključivost je ključna i nužna", ističe.

"Juha od graha? To je efekt 'A što je sa mnom?'. Pristupačnost zgrada? To je jednakost i inkluzivnost. Razgovori o rasi i zastupljenosti? Jednakost i inkluzivnost", objasnila je Maddox. "Tu je na djelu i dinamika moći. Ako vam marginalizirana osoba kaže da je vaš sadržaj štetan, poslušajte. Ali ako netko kaže: 'Ne volim grah', što sad. Ne morate na to reagirati."

Što se krije iza fenomena?

Lockwood smatra da bi bilo previše jednostavno pripisati ovakvo ponašanje nedostatku zdravog razuma. Prema njoj, radi se o kombinaciji "kronične prisutnosti na internetu" i individualističke kulture, pogotovo u SAD-u, "gdje sve svodimo na sebe i za sve tražimo prilagodbe i potvrdu".

Ulogu igraju i egocentrizam te osjećaj da nam nešto pripada. "To je stav 'kako se usuđuješ ne uzeti u obzir svako pojedinačno iskustvo prije objave videa' ili 'pogriješio si jer nisi mislio na mene'", kaže Lockwood. "To je posramljivanje nekoga zato što dijeli svoje iskustvo koje nije univerzalno. Mislim da ponekad uzrok može biti i projekcija ili nesigurnost."

Društveni mediji također čine da nam se stvari čine bližima nego što jesu, dodaje Maddox. Ponekad je to dobro jer se svijet čini povezanijim, ali loša strana je što ljudi počinju misliti da se sve što vide odnosi na njih. "Taj sam efekt vidjela nebrojeno puta", kaže ona.

"Na Twitteru je poznata šala da će netko reći 'Volim jabuke', a drugi odgovoriti: 'Kako se usuđuješ ignorirati naranče'. I taj primjer, kao i efekt 'A što je sa mnom?', polazi od pretpostavke da svi na internetu djeluju iz loše namjere i pokušavaju biti isključivi, a zapravo samo govore o nečemu vrlo specifičnom što se možda ne odnosi na sve - i to je u redu."

Maddox se slaže s Lockwood da se dio uzroka može pripisati "izrazito individualističkoj kulturi" u SAD-u. "Socijalizirani smo da u raspravama sebe stavljamo na prvo mjesto. Bilo bi zanimljivo vidjeti postoji li taj fenomen i u kolektivističkim kulturama", napominje.

No, postoje i druge infrastrukturne i kulturne dinamike. "Što se tiče infrastrukture, visoko personalizirani algoritmi društvenih medija naveli su nas da mislimo kako bi sav sadržaj koji nam se nudi trebao biti relevantan za nas. Ako nije, na primjer - ne volim grah, ćelav sam i slično - dolazi do nesrazmjera s kojim se ljudi teško nose", objašnjava Maddox.

Na kulturnoj razini, Maddox ne misli da nas je internet učinio narcisoidnijima, već solipsističnima - uvjerenima da je samo vlastito "ja" spoznatljivo. "Solipsizam nas postavlja u središte svih rasprava jer se vjeruje da se stvari mogu spoznati samo kroz vlastito iskustvo. To stvara vrlo ograničeno razumijevanje svijeta. Mislim da su društveni mediji tome pridonijeli zbog personaliziranih algoritama, ali i zato što internet doživljavamo individualno. Svatko od nas ima svoje jedinstveno iskustvo boravka na mreži", zaključuje.

Što možemo poduzeti?

Lockwood se nada da će njezin video potaknuti važan razgovor o ovom fenomenu kako bismo svi mogli "razviti više samosvijesti o tome na koje načine možda i sami sudjelujemo u takvim trendovima". Stoga, ako gledate video i osjetite poriv da kažete: "A što je s mojom specifičnom situacijom?!", zastanite na trenutak. "Ako vas nešto što vidite na internetu isprovocira, zapitajte se odnosi li se to doista na vas i procijenite koliko je stvar ozbiljna", savjetuje Maddox.

Kreatori koji dobivaju ovakve komentare imaju nekoliko mogućnosti, kaže Maalouf. Prvo, mogu odgovoriti na pitanje ako su u mogućnosti.

Druga je opcija ljubazno primiti komentar na znanje, bez davanja konkretnog odgovora. "To može zvučati otprilike ovako: 'Nisam o tome razmišljala, hvala na sugestiji' ili 'Sjajno pitanje, istražit ću pa možda snimim nastavak'", predlaže. "To pokazuje brigu, ali ne stvara pritisak da se odgovor mora dati odmah ili ikada."

I naravno, uvijek mogu odlučiti ne odgovoriti uopće. "Ne moramo odgovarati na svaki komentar, pogotovo ako je nepristojan ili napadački", kaže Maalouf. "Umjesto toga, usredotočite se na odgovaranje ljudima koji su ljubazni ili imaju pitanja na koja doista možete odgovoriti."

Zapamtite, nije svaki sadržaj namijenjen svakome. Dobra je vijest da vam je na dohvat ruke golem izbor sadržaja. Umjesto da ljutito pišete komentar, odvojite nekoliko minuta i pronađite ono što odgovara vašim osobnim potrebama i interesima. Na internetu zaista postoji ponešto za svakoga.