Tekst: V.V.
Foto: Goran Mahkek / CROPIX

VIŠE pjesnik, manje pjevač, kantautor, poeta, scenski umjetnik, suprug, otac i djed sve je to Arsen Dedić. Upravo on je sinoć održao jedan u nizu svojih tradicionalno posjećenih koncerata u zagrebačkoj Tvornici kulture, gdje je još jednom pokazao i dokazao da njega ni bolest s pozornice ne može lako otjerati. U kombinaciji s talijanskim majstorom kancone Ginom Paolijem s kojim se izmjenjivao na pozornici, a za kojeg je zagrebačka publika, barem sinoć, sramotno pokazala da nema pojma tko je, Arsen je još jednom oduševio vjernu publiku svih doba te održao koncert koji će se mnogima urezati u pamćenje.

Ususret svojem antologijskom nosaču zvuka imena "Dobrotvorov dom", Dedić nije mogao izabrati bolji tajming za citiranje svoje bezvremenske poezije, jednako kao što vjerojatno ni po pitanju obitelji nije mogao izabrati drugačije; Matija je očeve stihove pratio blagom rukom klavirskog virtuoza, a slično je iz publike činila i žena kojoj su mnogi od ovih stihova posvećeni, supruga mu Gabi Novak, koja je pokazala da, iako je tisuće puta istima svjedočila, još uvijek ima snage, volje i želje za suprugove nastupe.

Iako su mnogi prigovarali komornoj atmosferi nastupa, a neki čak i tijekom Paolijevog nastupa mljackali "Arsene, daj više dođi", kombinacija dvaju umjetnika sličnog senzibiliteta i izričaja, različitog govornog područja, pokazala se punim pogotkom za zagrebačku publiku željnu kulture, minulih vremena i neodsanjanih snova.

A da su se organizatori sjetili maknuti stolice iz centralnog dijela dvorane i napravili mjesta za pokoji sentiš i dvokorak koji je većini posjetitelja sinoć bio na pameti, pogodak bi bio potpuniji. Ovako, sjedeći, dojmovi ljubavi i filozofije ostali su manje živi, više statični, ali zapravo, baš je to vjerojatno i bilo ono što se od sinoćnjeg koncerta očekivalo. Jer, kako Dedić kaže: "Oduvijek sam bio ljubavni siromah, meni treba malo, al' mi treba odmah"...