Foto: Discogs

U SURADNJI s Yugopapirom donosimo vam priču koja otkriva istinu o "zlatnim pločama" u Jugoslaviji.

Siječanj 1973: Gotovo sve diskografske kuće unaprijed utisnu znak da je ploča "zlatna", iako se kasnije ona proda u skromnoj tiraži - čak ne stignu ni do srebra...

Običaj je u svijetu da tvornica gramofonskih ploča podari vrijedan trofej - "zlatnu ploču'' - pjevaču koji samo jednu ploču proda u milijun primjeraka.

Ovaj trofej predaje se na "gala" večeri, uz bljesak reflektora, zujanje kamera, "pucanje" šampanjca, jer je njegov značaj velik.

On je mjerilo trenutne komercijalne vrijednosti pjevača na tržištu, moći tvornice pod čijim je okriljem pjevač, pokazatelj veličine pjevačke slave, a istovremeno je i garancija da će sljedeći posao s dotičnim ljubimcem masa donijeti ogroman profit.

Od rata na ovamo, kada je ustoličen ovaj trofej, lansirano je nekoliko desetina tisuća pjevačkih zvijezda svjetskog glasa, ali malo je onih koji se mogu pohvaliti da njihovu vitrinu krasi "zlatna ploča".

Jedva oko sto.

Među njima je i naš Ivo Robić, koji je osvojio dvije prave "zlatne ploče", ali u Zapadnoj Njemačkoj.

Bilo je takvih zvijezda koje su prvom pločom osvajali ovaj vijredan trofej, ali on im nije osigurao karijeru, pa čak ni snimanje druge ploče. Završavali su u šestorazrednim noćnim barovima, a utjehu su našli u alkoholu. Tako je nemilosrdan "zakon" ovog biznisa, nazvanog "šoubiznis".

Naši diskografi su mnogo milosrdniji. Oni taj trofej predaju na svečanom koktelu za samo 100.000 prodanih ploča, a pjevača obavezno nagrađuju i s 200.000 starih dinara. Istina, taj trofej za naše prilike nije od nekog naročitog značaja, izuzev finog kućnog ukrasa.

Međutim, kako su se naši diskografi utrkivali koja će od njih prva dodijeliti "zlatnu", naslućivalo se da će ovaj trofej imati značaj i moć koju ima u svijetu.

Naime, čak je sud morao donijeti presudu tko je prvi prodao 100.000 primjeraka jedne ploče.

"Diskos" Karovićeve "Male Grkinje" ili PGP RTB Gojkovićeve "Kafu mi draga ispeci"?

Utvrđeno je da je Nikola Karović prvi vlasnik "zlatne ploče" kod nas, a PGP RTB je prva proizvela 100.000 primjeraka jedne ploče, ali je nije prodala. Bilo je to u vrijeme kada se pouzdano znalo da u Jugoslaviji postoji samo 120.000 gramofona.

"Zlatne ploče" - na rasprodaji

Danas, kada se ne može zamisliti jedna kuća bez gramofona, diskografi su, zbog jake konkurencije, uveli manir da "zlatne" i "srebrne" daju "na rasprodaju". Možda se za ovo ne bi saznalo da se nije pojavio nesuđeni arhitekt, harmonikaš Vladeta Kandić, zvani Bata Kanda.

Vladeta je snimio ploču za "Beograd disk" - "Bata Kandino kolo". Na njegovo veliko iznenađenje za svega mjesec dana ploča je osvanula u izlozima naših prodavaonica s utisnutim znakom na omotu da je već postala "srebrna" - znači, prodana u 50.000 primjeraka. Dva mjeseca kasnije ploča je službeno postala "zlatna".

Kada je trebalo isplatiti tantijeme, ispostavilo se da je ploča prodana samo u 40.000 primjeraka. I klupko se počelo odmotavati.

Brzo je ustanovljeno da su se ovim "poslovnim manirom" bavile skoro sve naše tvornice ploča, čije su mogućnosti da proizvode 100.000 primjeraka. Znači, nije se jedini "Beograd disk" ogriješio o poslovni moral i obmanuo javnost. Činili su to i ostali diskografi.

Zašto?

Mi se možemo pohvaliti da smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj je disko industrija dostigla svoj vrhunac. Tojest da taj vrhunac nije savršena kvaliteta gramofonskih ploča, već broj proizvođača i godišnja tiraža ploča.

Službeno je registrirano 11 proizvođača gramofonskih ploča, a godišnje se proizvede oko 15.000.000.

U odnosu na broj stanovnika to je tiraža kojom se ne može pohvaliti ni jedna zemlja na svijetu.

Najveći proizvođač je zagrebački "Jugoton", koji drži skoro polovinu cjelokupne godišnje proizvodnje u nas - 6.000.000 primjeraka. Drugi po veličini je PGP RTB iz Beograda - 5.500.000, a ostatak otpada na devet manjih proizvođača.

Drugi podatak, koji nas svrstava u red "muzički razvijenih zemalja" je broj pjevača. Zvanično, od muzike u Jugoslaviji živi oko 60.000 stanovnika. Na pjevače otpada 20.000. U odnosu na broj stanovnika tim odnosom ne mogu se pohvaliti ni zemlje nadaleko čuvene po glazbi.

Od tih 20.000, ploče snima nekoliko stotina, dok ostatak kruh zarađuje pjevajući po kafanama.

U Engleskoj, zemlji koja lansira glazbu u Europi, već godinama postoje samo dvije zvezde - Tom Jones i Engelbert Humperdinck. Ostali su sateliti koji bljesnu i ugase se vrlo brzo, jer tržište nije u stanju da ih apsorbira.

Kod nas postoji oko 30 stalnih "zvijezda" zabavne i stotinjak "narodnjaka".

U Jugoslaviji se godišnje održi glazbenih festivala koliko skoro u svim zapadno - europskim zemljama. Točan broj se ne zna. Vrti se negdje između 50 i 52.

Festivali godišnje progutaju nekoliko milijardi starih dinara. Televizija prenosi oko 30 festivala.

Avansi donose lažno zlato

U ovakvoj situaciji, koja je iznenada zavladala u našem "šoubiznisu'', tržištu je nuđeno više nego što je moglo apsorbirati. Hiperprodukcija, koja je zavladala "šoubiznisom'", natjerala je diskografe da svakog dana lansiraju novu "zvijezdu".

I tako je samo prošle i pretprošle godine "lansirano" nekoliko stotina "zvijezda", a publika je prihvatila oko desetak.

Disko industrija učinila je sebi medvjeđu uslugu. Uložila je veliki kapital lansirajući "zvijezde", koje su joj stavile "nož pod grlo". Morala se osloniti na nekolicinu pjevača i prihvatiti njihove uvjete, koji nisu nimalo bezazleni.

Diskografi su, da bi pjevače - prodavače gramofonskih ploča zadržali za sebe, potpisivali s njima ekskluzivne ugovore. Ti ugovori su obavezivali pjevača da ne snima za druge kuće. Kako zakonski za potpis tog ugovora pjevač nije mogao dobiti nikakvu nadoknadu proizvođač se obavezao da će im isplatiti avans.

Odnosno, platit će im, odjednom, ono što su se oni usmeno dogovorili i što je predviđeno ugovorom. A usmeni dogovor je - da će svaka ploča biti "zlatna".

A ti avansi nisu bili mali - Lepa Lukić je dobila od PGP RTB - a 16.000.000 starih dinara, Silvana Armenulić 15.000.000 od "Jugotona". Našem najkomercijalnijem kompozitoru zabavne glazbe  Đorđu Novkoviću, "Diskos" je nudio 24 milijuna, Meho Puzić je dobio onoliko koliko mu je trebalo za uređenje stana. Toma Zdravković za kupovinu stana...

Nabrajati koliko je tko dobio od proizvođača ploča, nije izvedivo, jer su se oni otimali oko pjevača i avanse davali šakom i kapom. Pjevači su se ponašali poput nogometaša, seljakali se iz tvornice u tvornicu i tako stvarali kaos na ionako kaotičnom disko tržištu.

To što je dala pjevačima, tvornica je htjela i vratiti. Kako pjevač dobije od jedne prodane ploče samo 20 starih dinara, trebalo je, znači, za trajanje ugovora - godinu, dvije, tri - prodati nekoliko stotina tisuća ploča. Takvo stanje nesumnjivo je odgovaralo samo pjevačima.

Proizvođačima nije preostalo ništa drugo već da svoju proizvodnju orijentiraju na pjevače kojima su dali avans. Međutim, diskografi su se preračunali. Nisu vodili računa može li tržište primiti ono što su oni svakodnevno izbacivali.

A oni su išli iz krajnosti u krajnost - štampali su ploče u 100.000 primjeraka, s utisnutim znakom da je "zlatna", a ona još ni iz proizvodnje nije izašla. Tako je danas PGP RTB zbog nekonkurentnih zaliha i zamrznutog kapitala dovedena u lošu situaciju.

Za ploče Lepe Lukić govorilo se, a i proizvođač je to na omotima isticao, da se prodaju u milijunskoj tiraži. Ako je vjerovati onome što stoji na omotu, ova nekadašnja "kraljica" narodne pjesme prodala je oko tri milijuna ploča. Međutim, ona je do sada snimila svega 18 ploča, koje su prodane u tiraži od 1,8 milijuna primjeraka.

Proizvođači nisu štedjeli kada je u pitanju reklama

Dragan Živković - Tozovac, poslije prošlogodišnje pobjede na putujućem festivalu "Pjesma ljeta" nije htio potpisati ekskluzivan ugovor. On je jednostavno tražio da se svaka njegova ploča štampa kao "zlatna".

Tako je Tozovac za "Diskos" snimio ploču "Šumadinac". Međutim, iako je u to vrijeme, a vjerojatno je i sada, naš najpopularniji i uz Safeta Isovića najtraženiji "narodnjak", Tozovac je precijenio svoju popularnost.

U to vrijeme još uvijek 100.000 Jugoslovena nije obožavalo Tozovca. "Šumadinac" nije doživio "zlatnu" tiražu, pa je Tozovac kasnije snimio još jednu ploču za "Diskos" koja je ipak "pozlatila" trenutno najvećeg šarmera domaće estrade.

Tozovac je, mimo vjerovanja i reklamnih priča, morao čekati "Jeremiju" da bi njegovu vitrinu ukrasio trofej "zlatna" ploča.

Analiza disko tržišta pokazala je da svaka gramofonska ploča, koja se reklamira kao "zlatna" doživljava pravi bum. Proizvođači nisu štedjeli kada je u pitanju reklama. Skoro svaka, od jedanaest disko kuća, ima na svim radio stanicama zakupljene minute i minute programa.

Na Televiziji su zakupili blokove u emisijama, kao i u reklamnim "Spotovima" uoči i poslije najgledanije emisije "Dnevnika".

Proizvodnja jedne ploče košta tvornicu, sa svim izdacima, svega nešto malo preko 200 starih dinara. Ostatak od 500 starih dinara, kolika je prodajna cijena tvornice, ostaje kao čista dobit.

Zato su proizvođači i u mogućnosti izdvojiti tolika sredstva za reklamu. Međutim, ispostavilo se da njihovo reklamiranje "zlatnih" predstavlja obmanu, jer mnoge slušane pjesme nikad nisu postale "zlatne" - iako su kao takve prikazivane.

Tko ima najviše zlatnih ploča?

Slučaj malog beogradskog proizvođača gramofonskih ploča "Beograd diska" je posebno interesantan. On nije u stanju godišnje proizvesti ni milijun primjeraka, ali to nije smetalo "Beograd disku" da za javnost podijeli oko 15 "zlatnih" ploča.

Ispada da su prodali više nego što mogu proizvesti.

Gledajući omote ploča, slušajući plaćene reklame, povjerovalo bi se da smo mi zemlja u kojoj se nekoliko stotina pjevača kiti sa "zlatnim" pločama, koje im automatski daju naziv "zlatni glas".

Istina je da ih ima samo nekoliko.

Rekorderi su Lepa Lukić i Safet Isović, s po 18 "zlatnih" ploča.

Zilha - Silvana Armenulić reklamirana je kao pjevačica s nešto preko 15 "zlatnih" ploča. Međutim, i pored tolike reklame i buke ona je jedva sakupila dvije do tri "zlatne".

Ostali pjevači - Ivica Šerfezi, Mišo Kovač, Dragan Živković Tozovac, Miki Jevremović, Meho Puzić, Nedeljko Bilkić, Hašim Kučuk Hoki, te grupa "Pro arte", koji su stvarno "zlatni", imaju po jednu, dvije ili najviše tri "zlatne" ploče.

S ovog popisa nedostaju dva ili tri pjevača, koji su "zlatni", dok ostali za koje se vjerovalo da posjeduju ovaj trofej i pored njihove želje nisu se uspjeli njime okititi.

Ima i takvih pjevača koji su stavljali "veto" proizvođaču da ih reklamira kao "zlatne", jer oni to stvarno i nisu.

Među njima je svakako najinteresantniji slučaj Đorđa Marjanovića, koji već oko 15 godina suvereno vlada estradnom scenom, koji je godinama skoro u svakom većem mjestu imao svoj klub, ali nije uspio da ni jednu ploču proda u tiražu od 100.000 primjeraka.

To jasno govori koliko je teško "pozlatiti" jednu ploču.

Proizvođači ove potrošačke glazbe obmanjivali su javnost, kršili poslovni moral, a nitko ih nije pozivao na odgovornost. U Zakonu o reklamama stoji da reklama mora biti istinita. U slučaju "zlatnih" ploča, koje su očito vrlo brzo zakržljale, reklama je u većini slučajeva lažna.

Napisao: Ratko Marić (Revija 92, 1973.)