Foto: Duga

POČETKOM svakog tjedna u suradnji s YugoPapirom donosimo tekstove iz doba Jugoslavije, a ovaj utorak prisjećamo se kako su svećenici nekad privlačili mlade u crkve.

OŽUJAK 1976: U Makedonskoj ulici, u Beogradu, na prostoru od tek stotinjak metara, nalazi se pet-šest važnih društvenih i kulturnih zdanja: Skupština općine Stari Grad, Radio Beograd, Politika, Institut za međunarodnu politiku, Dom omladine Beograda, Gradska Konferencija SSO Beograda ... i, - u ovom društvu, preko puta samog Doma omladine - katolička crkva Svetog Petra.

U ovoj crkvi, pojedinih večeri, življe je nego preko puta, u Domu omladine. Okuplja se tu društvo, mahom dvadesetogodišnjaci. Igra se tu stoni tenis, sluša muzika, razgovara bogougodno, u dvoje, u troje, u više i uvijek je tu jedan od dva svećenika crkve.

Među mladima koji tu dolaze ima i vjernika, ali i nevjernika radoznalih da vide, da čuju. - Kada "oca Zvonka" upitate o čemu sve priča s tim mladim dušama, odgovorit će neodređeno, očigledno, s jasnim ciljem, da se pokaže kako omladina danas ne nalazi odgovore na mnoga pitanja, pa se zato obraća i njemu, odnosno crkvi.

Seksualno iskustvo oca Zvonka

A u Domu omladine, preko puta jednom tjedno radi i omladinsko savjetovalište. Mladima je pružena mogućnost da u razgovoru s psiholozima pronađu rješenja za probleme koje svakako imaju. Pa ipak ... kod oca Zvonka - pune ruke posla.

Čime to onda ova katolička crkva, sve više privlači mlade k sebi? Mladi od svećenika traže savjete o mnogo čemu, čak i o seksualnim problemima. I naravno, dobivaju ih. Što katolički svećenici, nikakvih seksualnih iskustava nemaju (je li?) i nije važno.

Na pitanje: seks prije braka - "da", ili "ne" - otac Zvonko daje ovakav odgovor: - Ako imate bure vina, spremljenog za goste, pa nakrenete, malo danas, malo sutra, malo prekosutra ... kada odu gosti, možda i nećete imati čime ih poslužiti.

Seks i vino. Kakva slikovita paralela! Da je danas živ Boccaccio, što li bi on na ovo rekao? Bi li Voltaire opet uzviknuo: "Uništite bestidnicu!"?

Ne znamo samo je li otac Zvonko u svom seksi savjetu, možda bevandu preporučuje kao kompromisno rešenje. Ipak, oni kojima je ovaj savet namijenjen, nisu baš tako naivni. Provjerili smo to.

- Ma idi bre! Ja, ako pomalo i vjerujem u boga, moja ženska još više vjeruje u mene. Pa zar da je razočaram tamo gdje je valjda najvažnije?

Tako kaže jedan brkati momak, Rade, koga među ostalima zatekosmo u crkvi Svetog Petra. Jedan ni toliko nije htio reći da ga poslije društvo u razredu ne zeza. Dolazi u crkvu, jer stvarno vjeruje u boga, ali ne nalazi riječi da objasni što zapravo za njega to znači. Jednostavno, vjeruje.

A što kaže jedan od nevjernika, Bojan recimo, učenik ekonomske škole? Prekinut u partiji stolnog tenisa, kaže: - Ne, ne vjerujem u boga. A dolazim ovdje zbog stonog tenisa. Tu mi je cijelo društvo. Ima i muzike. Ali, najviše dolazim zbog stolnog tenisa.

Pa zar je ovo jedino mjesto u Beogradu gdje se može igrati stolni tenis?

- Da je jedino, nije. Ali da je besplatno, jeste. Kako smo saznali, ima ovdje i onih koji svoju večer provode kombinirano. Čašica-dvije pića, preko puta u kavani "Grmeč", set-dva "pobožnog" ping-ponga u crkvi.

Što li bi samo papa rekao?

U crkvu dolazi i dosta djevojaka. Jedna od njih, reče studira medicinu. Bila je raspoložena da nam objasni pojedine stvari o religiji, ali kad nismo shvatili kako to bog i Darwin mogu zajedno, pali smo na ispitu.

Bogu mogu zahvaliti na svemu što sam postigla

- Vjerujem, sretna sam što vjerujem, bogu mogu zahvaliti za mnogo što sam postigla. Što sam završila više od pola fakulteta. Napišite slobodno to, a moje ime nije važno. Da, naravno, i moji roditelji dolaze ovdje.

Druga jedna djevojka, nevoljno se predstavila kao Mira, nije vjernik, ali dolazi zato što je jako uzbuđuje crkvena atmosfera.

- Znate, kad se odvojite od sve te buke, od tog prometa, onda vam mise deluju jako smirujuće. A tek zvuk orgulja! - pa nije li to zaista božanstveno? - objašnjavala nam je sa puno poze ova djevojka, učenica jedne beogradske gimnazije.

Dragan Petrović, tehničar, mladić je kakav se svakodnevno sreće na ulici. Od većine svojih vršnjaka razlikuje se po tome što vjeruje u boga. Za njega to konkretno znači "poštovanje nečega iznad sebe". On dolazi u crkvu zbog toga, ali i zbog društva. Zbog stolnog tenisa, zbog svoje djevojke koju je tu i upoznao.

Zoran Nikolić jedan od najmlađih koje smo ovdje zatekli, učenik osnovne škole, vrlo zanimljivo objašnjava svoje prisustvo u crkvi:

- Još dok sam išao u školu, baka me dovodila u crkvu i učila me da se klanjam Djevici Mariji. I ona mi je nekako prenijela tu ljubav za boga. I tako vam je i sa još nekim mojim prijateljima. A ja ustvari i ne znam što sam...

Upoznali smo tijekom razgovora jednog mladog doktora. Radi, naravno, u svjetovnoj bolnici. Pristao je da razgovaramo, ali bez spominjanja imena i uz napomenu da se ne uvjeravamo ima li ili nema. Stekli smo dojam da je ovaj mladi Dr na izvjestan način "siva eminencija" za gotovo sve one koji su nam se izjasnili kao vjernici. Obraćaju mu se s poštovanjem. On tvrdi da vjeruje kako i mnogi koji kažu da nisu vjernici to uistinu jesu. On to ovako objašnjava:

- Ima puno mladih koji dolaze kriomice na vjenčanje. Ako baš hoćete, ima među njima i članova partije. A znate zašto? Zato što će vam u općini matičar na vjenčanju prvo početi čitanje zakona o obavezama, dužnostima, o jednoj kako da kažem, ne baš ugodnoj strani zajedničkog života. A zar tako treba izgledati najljepši dan u životu onih koji počinju zajednički živjeti. A ovdje ih umjesto svega toga očekuje muzika s orgulja, cvijeće sa svodova, pa zar nije to ljepše? ...

Sve u svemu, mladi koji se okupljaju u crkvi uslovno se mogu svrstati u dvije kategorije. Jedni vjeruju i religioznost su najčešće naslijedili u obitelji. I danas nije rijetkost da stariji vjernici svoje potomke dovode sa sobom u crkvu. Religioznost, dakle po sistemu s koljena na koljeno.

Drugi, njih ima daleko više, ne vjeruju u boga, a u crkvu dolaze, zbog svega što im crkva nudi. Može, dakle, netko verujovati ili ne vjerovati. Ali, okupljati mlade za druge ciljeve od vjerskih, je li to po zakonu? Osim toga, još jedan podatak upućuje na razmišljanje. Jugoslavija je druga zemlja u svijetu (ispred nas su samo Poljaci) po broju mladih polaznika vjerskih škola.

Crkva je protiv komercijalizacije zabave. Ona nudi sve besplatno. Disko klubove u ckrvama, učenja vožnje, sportska igrališta, muziku, knjige - različite sadržaje za slobodno vrijeme. Ne treba biti veći katolik od pape, pa shvatiti da stolovi za stolni tenis u katoličkoj crkvi Svetog Petra, nisu tu samo sporta radi, da sportski tereni u crkvenim portama ne postoje samo zbog one drevne - mens sana in corpores sano - da vozila što ih crkva stavlja mladima na uslugu nisu kupljena da bi se mladi vozili.

Ne treba puno mudrovati da bi se shvatilo, koga to crkva spomenutim načinom hoće prevesti žednog preko vode.

Napisao: Srđan Biljanović (Duga, 1976.)