Bivši vođa Torcide posjetio Indiju, ono što je tamo doživio ostavlja bez riječi
JURICA GALIĆ JUKA, poznati splitski putopisac, fotograf te nekadašnji žestoki torcidaš, nedavno se vratio iz Indije gdje je boravio već drugi put u posljednjih godinu dana. S putovanja se vratio pun dojmova i s mnoštvom nevjerojatnih fotografija koje je odlučio podijeliti s čitateljima Indexa.
Juka, o čijoj smo zanimljivoj životnoj priči nedavno pisali, u Indiji je doživio brojne avanture od kojih su neke bile sve osim ugodne. U Indiji je bio dva puta, i to u relativno kratkom periodu - u studenom 2018. godine pa se zatim vratio u ožujku 2019. godine.
"Prije svega, u Indiju se ne putuje. Osim prvog puta. Sve ostalo je povratak u tu nevjerojatnu zemlju! Radi se o prostranstvu veličine Europe, koja se dijeli na 29 saveznih država i čijih 1,4 milijarde stanovnika govori neki od 387 jezika. Jednostavno je nemoguće toliko prostranstvo obići i shvatiti u jednom putovanju od 20-30 dana, koji je trenutno moj maksimum dok je kći Petra malena. Tako sam došao na ideju da je podijelim na četiri teritorijalna i tematska putovanja. Prvi pohod je bio u sjevernu Indiju za vrijeme Festivala svjetla Diwali, a drugi u istočnu Indiju (i Nepal) za vrijeme Festivala boja Holi", priča za Index Juka.
Indija nije za svakoga, objašnjava nam Juka. "Treba imati duh koji Indija prihvaća, inače će te ona progutati. Indija je istovremeno i kaos i harmonija, baš kao i božanska ljepota uz bok devetog kruga pakla. Ona je sve i ništa. Znam, zvuči kao lupetanje nekog tko želi pošto-poto ispasti beskrajno mudar, ali tko je god Indiju obišao ozbiljnije, a ne samo iz autobusa u zlatnom trokutu (Delhi - Agra - Jaipur), zna o čemu pričam", tvrdi.
Najbolje to pokazuje ono što je doživio pri samom dolasku u New Delhi.
"Neispavan od avionskog leta, uhvatio sam zorom prvi taksi do željezničkog kolodvora, gdje sam rezervirao sobu za odmor prije polaska u grad Jaipur. Uhodanom taktikom, taksist me uvjeravao da je hotel izgorio u požaru, a da su svi vlakovi rasprodani zbog festivala. Naravno, ponudio mi je prijatelja koji će mi pomoći i doveo me do male turističke agencije. Promijenio sam taksista, ali je i njegova priča ista. I taj je imao prijatelja koji će mi pomoći. Dodavali su se sa mnom kao ping-pong lopticom i bio sam toga svjestan, ali nemoćan od golemog umora i s 30 kg opreme na leđima, onako neispavan i slomljen, u očaju pristajem na duplo skuplju kartu vlaka i to bez spavanja, samo da što prije odem iz te noćne more", priča nam.
"Moji prvi dojmovi su bili kao iz horora. Prolazak kroz slam (sirotinjska četvrt najniže kaste), scene ljudi koji se griju na vatri iz bačve, psa koji jede mrtvog psa ili krave kojoj raste peta noga iz leđa. Prvi put sam htio pobjeći kući isti tren. Bio sam u očaju i samo sam poželio da zaspem i probudim se iz tog ružnog sna. I to sam učinio u Jaipuru (koji također, onako po danu, nije bio kao sa slika na internetu). Međutim, probudio sam se oko 20 sati, pogledao kroz prozor i ugledao potpuno drugu Indiju. Bio je dan Festivala Diwali i sve je bilo okićeno i osvijetljeno. Ulicom su prolazile beskrajne kolone nasmijanih ljudi u svim bojama odjeće, rame uz rame hindusi uz muslimane, vozači trokolica uz jahača na slonovima. Taj tren sam se zaljubio u Indiju i ona me prihvatila do kraja putovanja", kaže.
To ga je nagnalo i da se vrati u Indiju. I unatoč tome što je doživio nekoliko neugodnih iskustava i pokušaja prevare, Juka inzistira na tome da to nikako nije sve što Indija jest.
"Ne smijem generalizirati. Tih par pokušaja prevara s taksijem i agencijama su ipak tek nekoliko ružnih događaja u moru korektnih odnosa. Jedini pokušaj pljačke sam doživio u nomadskom naselju u pustinji Thar pored gradića Pushkara. Dva su me mladića zapričavala dok su mi druga dvojica pokušala otvoriti ruksak s leđa. Refleksno sam se obranio i to je bilo dovoljno da mali lupeži kažu - šala. Ti sitni lopovluci su, uglavnom, vrhunac nevolja koji vas mogu zadesiti u budističkim ili hinduskim zemljama Azije, dok su stvari puno opasnije primjerice u kršćanskim zemljama Južne i Srednje Amerike, pa i Europe. Barem što se kriminala tiče", naglašava.
"Indija je sjaj u oku one lijepe i fotogenične djece, divni ljudi koje sam upoznao, lijepe tvrđave Radžastana, kolorit ružičastog (Jaipur), plavog (Jodhpur) i zlatnog (Jaisalmer) grada. Indija je također i Taj Mahal, divna kuhinja te nevjerojatno gostoprimstvo divnih Sikha u Amritsaru. Mogao bih tako nabrajati do sutra. Da rezimiramo, Indija je kontrast svega", odlučno kaže.
Sudjelovao je i u popularnom Festivalu boja (Holi ili Phagwah), najpopularnijem blagdanu u Indiji. Taj blagdan, iako je primarno hinduistički, slave i pripadnici ostalih vjera. Zanimljiv je po tome što se taj dan svi na ulici gađaju obojenom vodom ili prahom.
"Ja sam se vrhunski proveo na tom festivalu, kojeg sam dočekao u najluđem gradu na svijetu - Varanasiju. Svojom pojavom sam bio atrakcija i svi su me htjeli zasuti prahom i vodom. Ne bi pomoglo ni da sam prijetio ili molio. Radije sam se prepustio ludilu i dobro zabavio. Iako sam zbog straha od kvara koristio B foto opremu, napravio sam odlične fotografije. Teško je u tom kaosu ne uhvatiti nešto ludo", prisjeća se.
U tom je gradu, kaže, doživio najluđe stvari tijekom putovanja.
"Hindusi vjeruju da kremiranje u Varanasiju, uz rijeku Ganges, donosi spasenje, pa svi koji mogu to priuštiti dolaze tamo umrijeti. Iako Varanasi ima osamdesetak gatova uz rijeku, na samo dva se kremiraju ljudi. Preciznije - dvjestotinjak dnevno. I tako zadnjih par stotina, pa i tisuća godina. Najpoznatiji je Dashashwamedh Gat. Kažu da ga je sami Brahma sagradio. Iako ne dozvoljavaju fotografiranje (osim ako im, naravno, ne platiš), ja unajmljujem čamac i teleobjektivom bilježim razne situacije od kremiranja do prosipanja pepela u rijeku. Međutim, najzanimljiviji su događaji nakon samog kremiranja", prisjeća se pa nastavlja...
"Tako bilježim pse koji u pepelu pronalaze dijelove kostiju koje nisu izgorjele. Zadovoljno ih grickaju sa strane. Nakon njih dolaze 'zubari', kako ih ljudi sarkastično zovu. Oni su specijalizirani za ispiranje pijeska u potrazi za pokojim zlatnim zubom pokojnika. I onda najluđi od svih - Aghori ili ekstremna sekta svetih ljudi Sadhua. Oni traže ostatke ljudskog mesa koji izgorjeli da ih - pojedu! I za to bivaju plaćeni od rodbine koja vjeruje da to pročišćava pokojnika na putu u novi život. Zamršeno i neshvatljivo, slažem se. Eh da, ne smijem zaboraviti ljude koji se sasvim normalno u blizini kupaju, pa čak i piju tu vodu. Nevjerojatno", opisuje.
Prisjetio se i jedne, kako je opisuje, paranormalne situacije koju je doživio tijekom putovanja.
"Lutao sam ulicama Jaipura i, ni sam ne znam kako, pred mojim licem se stvorilo lice neznanca koji mi je buljio u oči. Trenutno sam osjetio kao da mi pogledom ulazi u glavu. Naglo sam se trgnuo, kao iz nekog klinča, i okrenuo glavu u drugu stranu. Kada sam se malo sabrao, njega više nije bilo. Priznajem mogućnost da sam sve to umislio, ali... Indija je to i najnevjerojatnije stvari su moguće. A neke stvari je bolje i ne pričati ako ne želiš da ljudi misle da si lud. Teško zapadnjak to može shvatiti, pa čak i ja", kaže.
Snimio je mnoštvo fotografija tijekom svog putovanja, a najdraža mu je, kaže, ona trenutka u životu nomada u pustinji Thar - fotografija majke i kćeri, pripadnica plemena Raiku.
Inače, Juka svoje putovanja bilježi i na svom YouTube kanalu. Prošle je godine krenuo sa snimanjem dokumentarca "Nomad", a u međuvremenu na YouTubeu na tjednoj bazi objavljuje i kratke filmove u kojima obrađuje teme iz svijeta, ali i iz Hrvatske.
Na nedavnom Festivalu putnika u Šibeniku dobio je i nagradu za najbolju putopisnu fotografiju. Nagradu je dobio za fotografiju koju je snimio u Peruu.
"Fotografija se zove 'Putnici', a snimljena je u Peruu prilikom ekspedicije Rapa Nui. Mjesto radnje je Dugina planina (Rainbow Mountains) ili na indijanskom jeziku - Vinicunca. Konjanik je lokalni potomak Inka. Narod iz tog kraja zovu još i 'Ljudi s planine Ausangate'", priča nam i dodaje da mu je to ujedno i jedna od najdražih nagrada u karijeri.