Foto: Press

VIJEST da je Nobelova nagrada za književnost koja je ove godine završila u rukama Boba Dylana, u medijima je predstavljena kao "iznenađenje godine" i mnogi su ostali pomalo zatečeni izborom Akademije jer legendarni je kantautor svoju karijeru gradio uglavnom na glazbenoj, a ne na književnoj sceni.

Ipak, onima koji ga prate od samih početaka, ovo je sve samo ne iznenađenje i djeluje kao sasvim logičan izbor gotovo savršeno sažet u obrazloženju Švedske akademije: "Stvorio je novi poetski izričaj u okviru velike tradicije američkog pjesništva".

Nobel je još samo jedan dodatak rastućoj kolekciji nagrada u kojoj se, između ostalog, nalaze brojni Grammyji, Oscar, Zlatni globus i predsjedničku Medalju slobode.

Američka ikona

Neovisno o nagradama, Dylan je neupitna američka ikona, kantautor čije je stvaralaštvo utjecalo i poslužilo kao inspiracija ne samo na glazbenicima već i književnicima, pjesnicima, slikarima, fotografima, filmašima, ali i vođama političkih i društvenih pokreta koji su u njegovim stihovima pronalazili duh buntovništva, otpora i neovisnosti.

Edna Gunderson njegov glazbeni utjecaj opisala je rekavši da je njegov "glazbeni DNK" utjecao na svaku varijaciju popa od 1962.

"Blowin' in the Wind", napisana davne 1962. i dan danas smatra se jednom od najelokventnijih folk pjesma svih vremena, a "The Times They Are A-Chagin'" postala je himnom pokreta za ljudska prava i prosvjeda protiv rata u Vijetnamu.

Pedesetogodišnja karijera koja je iznjedrila 37 albuma među kojima su i danas kultni "Highway 61 Revisited", "Blonde on Blonde" ili "Blood on the Tracks" začinjena je i s 12 knjiga od kojih su neke zbirke stihova, kolekcije crteža i autobiografija "Chronicles: Volume One".

S druge strane, njegov posredni doprinos književnosti je i pedesetak knjiga koje su drugi napisali o njemu.

"Ako je Dylan pjesnik, ja sam košarkaš"

Pjesnici i akademici stavljaju ga rame uz rame s Eliotom, Keatsom i Tennysonom i tvrde da je riječ o pjesniku dostojnom analize i usporedbe. Smatraju da je njegovo pjesništvo odavno zaslužilo mjesto u školama, a ako vam je Nobelova nagrada "iznenađenje" i "šok", vjerojatno vam je promakao jedan "mali" detalj. Naime, brojni akademici točno dvadeset godina lobiraju da Dylan dobije nagradu.

Međutim, unatoč sveopćoj fascinaciji likom i djelom 75-godišnjeg glazbenika, bilo je i onih koji ga nisu smatrali "pjesnikom prvog reda". Slavni pisac Norman Mailer kratko se osvrnuo na Dylanov status rekavši: "Ako je Dylan pjesnik, ja sam košarkaš".

Njegovo mišljenje dijeli kritičar Nik Cohn koji je u svojoj knjizi "Awopbopaloobop Alopbamboom" napisao: "Ne mogu podnijeti taj stav o Dylanu kao mudracu, tinejdžerskom mesiji i svemu zbog čega ga štuju. Ja ga doživljavam kao izvođača s malo talenta i velikim darom za samopromociju".

Slavna Joni Mitchell nazvala ga je plagijatorom i objasnila: "Volim mnoge Bobove pjesme. Glazbeno nije nadaren. Posudio je glas od starih seljačina. Dosta toga je posudio. Nije ni dobar gitarist. Stvorio je lika koji izvodi njegove pjesme".

No, čak ni neistomišljenici ne mogu poreći golemi utjecaj koji je imao na glazbenike i tekstopisce, ne samo u Americi već i ostatku svijeta. Neki će mu površno zamjeriti jednostavnost ili ograničene vokalne sposobnosti zaboravljajući da je odlika najvećih upravo ta jednostavnost koju tretiraju kao nedostatak - bio to Louis Armstrong, Elvis ili Beatlesi.

I u najgorem razdoblju bolji od većine

Međutim, ono što će mu neki od njegovih najvećih fanovi zamjeriti su osamdesete koje je obilježio izlazak njegovih uvjerljivo najslabijih albuma (ni sam Dylan nije pretjerano oduševljen tom fazom).

Šezdesete i sedamdesete bile su njegovo zlatno doba" i kad govorimo o Dylanu prva asocijacija su bez ikakve sumnje albumi pa čak i imidž iz tog razdoblja. Ipak, gledajući s odmakom, Dylan je čak i u tom periodu izbacio neke solidne, pa čak i odlične albume koje neki doživljavaju tek kao (naglašeno religioznu) fazu koja je, uzgred rečeno, karakteristična za svaku dugovječnu karijeru.

A čak i ako nisu ludi za Dylanom iz osamdesetih, mnogi kritičari zaključili su da je Dylan u najgorem razdoblju karijere bolji od većine u najboljem.

Devedesete su označile povratak na "pravi put", a na fazu naglo probuđenog kršćanstva, Dylan se osvrnuo 1997. rekavši: "Kad govorimo o meni i toj religioznosti, ovo je istina: pronalazim religioznost i filozofiju u glazbi. Ne pronalazim je nigdje drugdje. Pjesme kao što su 'Let Me Rest on a Peaceful Mountain' ili 'I Saw the Light' - to je moja religija. Ne vežem se za rabine, propovjednike, evangeliste i slične. Više sam naučio od pjesama nego od bilo kojeg entiteta tog tipa. Te pjesme su moj leksikon. Vjerujem u pjesme".

Jedan je od najvećih, ali Nobelova nagrada za književnost...

Ipak, sve ovo mnogima još uvijek ne opravdava njegovo osvajanje nagrade. Smatraju da je nagradu osvojio u periodu kad je Akademija odlučila razbiti famu o intelektualnom snobizmu za koje ih optužuju uglavnom oni koji su potpuno nezainteresirani za književnost.

Tim Stanley u kolumni za Telegraph napisao je da je "svijet koji Dylanu daje Nobelovu nagradu svijet koji nominira Trumpa za predsjednika" i dodaje da je ovo nepotrebna popularizacija nagrade: "Ovo je Nobelova nagrada za književnost, a ne Švedska ima talent".

"Ovo je mjesto u kojem se trenutno nalazimo što se kulture tiče. Distinkcija ne postoji, diskriminacija je ružna riječ. Jednakost je in. Emocije su in. Ništa nije bitno osim ako se ne prodaje. Ovo je kultura nezainteresirana za kvalifikacije i koju brinu samo zadovoljavanje sirovih emocionalnih potreba. Nazvat će me snobom i elitistom, ali ovom slučaju - nije me briga. Kultura je očito siromašnija nego prije nekoliko desetljeća i to je utjecalo i na politiku. Svake godine standardi se spuštaju i ono što se donedavno smatralo apsurdnim djeluje sasvim normalno. Ono što je izvrsno danas je, nažalost, zaboravljeno. Gdje će to završiti, ne znam. Možda će 2025. nagradu dobiti Donald Trump za svoje pjesničke tweetove", zaključuje Stanley.

Neil McCormick u istom listu objavio je tekst naslovljen: "Bob Dylan jednostavne je pop pjesme pretvarao u kvalitetnu literaturu - naravno da zaslužuje Nobelovu nagradu".

No, u svijetu u kojem većina bez slijepog pogađanja ne može nabrojati ni tri dobitnika Nobelove nagrade za književnost, ovo pitanje manje je bitno. Dylan je bez sumnje glazbena veličina, a imaju li njegove pjesme isti značaj kada ih odvojimo od glazbe, pitanje je oko kojeg će se vjerojatno uvijek lomiti koplja.

Tako je to s najvećima.