DA SE SKUPI svaki ljigavac sa svake rekreativne nastave od drugog do četvrtog razreda osnovnjaka plus oni s ekskurzija od petog do osmog, opet se ne može ta koncentracija ljige mjeriti s likovima Joea Pantoliana.

I hvala anđelima što je to tako, jer ništa ljepše nego kad redatelj umoran od listanja i potražnje za glavnim herojima i njihovim damama može barem odmoriti mozak kad dođe na red da se nađe glumac za ljigavca u filmu, tada on ukuca "P" u imenik, odmah ga algoritam povuče ka čudnom prezimenu Pantoliano i njegov posao je završen svega nekoliko sekundi kasnije, nakon što ovaj pristane.

Ne bježi Joe od tih uloga još otkako je kao makro Rebecce De Mornay kidao živce njoj i nadolazećem Tomu Cruiseu u Riskantnom poslu, a naravno da su i njegove najslavljenije izvedbe upriličene s dosta cinizma. Ali ne onog cinizma kad se svi smijemo suptilnoj, nihilističkoj pošalici mračnog antiheroja, već je to cinizam kojem se također smijemo kad je s druge strane ekrana.

Teško mu je vjerovati

Ostali likovi bi ga najradije bacili s terase, a i mi ako bi se dogodilo da nas ekran uopće ne dijeli, već da tu personu imamo od mesa i krvi pred sobom.

Sopranosi, Ralphie Cifaretto i njegova ljubav prema Gladijatoru veća nego Russella Crowea, to je nekako klasa za sebe od lika i doista je Joe za Ralphieja osvojio i Emmyja, no jednako znalački su ga i Wachowski iskoristili u debitantskom Boundu, kad su ga lezbijke vrtjele kao mladog majmuna iliti uhvatile u škarice, ako volite igre riječima, kao i naravno u Matrixu, gdje je njegov lik čak i trodimenzionalniji nego velika većina ostalih.

Teško mu je vjerovati i u Mementu, ali samo jer cedulja kaže da mu ne vjerujemo, inače je uvjerljiv do kosti, tu su i Ponoćna utrka, Goonies, Loši momci (1 i 2), Carstvo sunca, Kongo, Bjegunac, La Bamba i tako dalje, nije baš uvijek smrad, ali kad uspije izvući poštenje usprkos svojoj faci i dobro poznatom glasu, to je samo još jedan glumački trijumf.

Privatno sasvim ok tip

Privatno je sasvim ok tip, tako se piše i priča, dugo godina vodi javnu borbu za prepoznavanje i priznavanje mentalnih bolesti kod ljudi, što zbog sebe koji se s time bori, što zbog majke koja je također patila i to je svakako vrlo plemenito i za punu podršku.

Još da je Ralphie imao malo više razumijevanja za Paulijevu jadnu majku, ali onda ne bismo imali jednu od najsmješnijih scena u cijelim Sopranosima...

Momak čijim likovima bismo uskratili broj lica ako bismo ih nazvali dvoličnim, ali i momak koji je zbog sposobnosti igranja tih likova istinski ponos svog New Jerseya. Gospodin Joe Pantoliano, odmila - Joey Pants.