U SURADNJI s Yugopapirom donosimo intervju sa slavnim violinistom Stefanom Milenkovićem iz 1988. godine za Arenu, uoči njegovog prvog nastupa u Zagrebu. Inače, on i Nele Karajlić i trebali su u zagrebačkom Hala parku održati koncert Rock El Classico, no odgođen je.

Travanj 1988.: Uletjeli su u redakciju kao vjetar. Ugledasmo dva dječaka. Mlađi starijem seže glavicom do ramena. "Ja sam Stefan, a ja sam Filip", rekli su gotovo uglas i doslovce protutnjali do tehničke redakcije. Ondje se upravo prelamala naslovna stranica ove Arene na kojoj je dječak s violinom i gudalom iznad glave.

"Pa, nije loše", govori 11-godišnji Stefan Milenković, najmlađi violinist svjetskog glasa. Moramo vam reći da ga to nije nimalo uzbudilo ni previše zanimalo. Radije bi, kako reče, on i njegov mlađi brat htjeli vidjeti kako se prave novine, a ako imamo i neko računalo s igrama, još bolje! Upitasmo oca Zorana Milenkovića mogu li dječaci s nama da im pokažemo što ih zanima.

"Ma može sve, samo pazite da vam ne porazbijaju pola zgrade." Nije bilo strašno. Samo jedna tučnjava sa sretnim završetkom, puno znatiželjnika i puno smijeha. Prava slika dvojice dječaka sretnog djetinjstva, koji se ni po čemu ne razlikuju od svojih vršnjaka. Stefan se ipak razlikuje, barem među poznavateljima, ljubiteljima ozbiljne glazbe i umjetnicima. Zovu ga novim Paganinijem, čudom od djeteta.

Sviranje po logici razmišljanja

Stefan se s violinom počeo svakodnevno družiti s nepune tri godine. U početku pet minuta, a potom svaka tri mjeseca po pet minuta više. Od 1. travnja vježba 175 minuta svakog dana, a od 1. srpnja će doseći optimalnih 180, koliko je dovoljno, kaže njegov otac, da vježba cijelog života.

Stefan je počeo svirati violinu ne po nagovoru, nego po logici razmišljanja njegovih roditelja. Dijete traži razne oblike komunikacije, a oni su mu, kao glazbeni stručnjaci i umjetnici, ponudili ono u čemu su najsigurniji.

Violina je Stefanu postala i ostala dio života, a to što je uspio samo je posljedica obiteljskog sklada, koji je Milenkovićima na prvom mjestu.

"Kad smo mu dali violinu, podrazumijevali smo da ima urođeni glazbeni dar. Zato smo mi samo posrednici, a nikako oni koji su otkrili i koji razvijaju njegov talent", kaže Zoran Milenković za sebe i suprugu Lidiju Caenazzo, koja je stalni Stefanov pratilac na klaviru.

Ponudili su to i mlađem sinu Filipu, koji je pokazao izvanredan sluh i smisao za ritam, ali na tome je i stalo. Njega jednostavno nijedan instrument ne zanima i stoga mu se ništa nije nametalo. Zato je i logično i jedino moguće što je Stefan "gospodar" violine i glazbe i što nije nimalo opsjednut njima.

Rijetko je koji glazbenik njegova uzrasta, vjerojatno nijedan, već do ove dobi svirao u više od 20 zemalja. Slušali su ga i Peres de Cuellar, Mihail Gorbačov, Ronald Reagan, Lazar Mojsov...

Svi ga pamte prvenstveno po njegovu sviranju, ali i po fraku krem boje. No kad nije na pozornici, Stefan najradije oblači traperice, majice i tenisice. Isto tako, najdraža mu je jednostavna "brza" hrana poput hamburgera ili pizze. Uostalom, kao i njegovim vršnjacima.

Stefan je inače učenik petog razreda osnovne škole. Pitamo ga kakav je đak. "Dobar. (Nije pojasnio što to znači, op. a.) Koje predmete najviše volim? Pa, veliki i mali odmor (!), tjelesni i likovni. Zapravo sve što nije matematika. Volio sam ja i nju, ali ona mene nije nikad, pa sam prestao."

Stefan je u godinama kad se rađaju prve ljubavi, no nemalo smo se iznenadili kad nam je rekao da on voli Branislavu od prvog razreda. I ona njega.

Nešto stariji kolega pijanist

Stefan i njegovi u međuvremenu su se preselili u drugi stan, 10 kilometara udaljen od škole, ali mu nije teško kao ni njegovim roditeljima da ga svaki dan voze ili da ide autobusom sa svojim prijateljima i prijateljicama.

Stefan je upravo na jugoslavenskoj turneji, koja je započela 3. travnja koncertom u Beogradu, nastavila se u Zagrebu, Ljubljani, Mariboru i Rijeci, a završava Splitom, Mostarom i na kraju koncertom 13. travnja u Novom Sadu.

Ovaj put ga na klaviru zbog bolesti ne prati njegova majka Lidija. "Zamijenio" ju je Andreja Preger, pijanist koji je surađivao s najvećim glazbenim imenima svijeta. Između njih dvojice razlika u dobi veća je od 60 godina! Glazba zaista nema granica.

Inače, Stefan već ima dovoljno zakazanih nastupa do kraja 1990. godine. Ove će godine prvi put svirati i u Australiji, gdje je pozvan na proslavu 200. godišnjice njene neovisnosti. Mali svjetski putnik odlazi dogodine i u Japan, na Novi Zeland...

"Sviram djela mnogih kompozitora. Volim Paganinija, Mozarta, Beethovena... Zapravo, volim ama baš sve što sviram", kaže Stefan. Njegov je životni put očito već odavno određen jer je najljepše raditi ono što čovjek voli.

A Filip? "Ja ću biti Stefanov sekretar i menadžer. Da mu mogu zapovijedati!"

(Selma Oruč, Arena, 1988.)