Foto: Facebook/Oglasnici/Wikipedia

KADA biste prosječnu mladu osobu pitali što zna o Danu Republike, vjerojatno bi vam odgovorio: "Nešto vezano za državu iz koje sam odselio".

I dok starci iz godine u godinu nostalgično oplakuju nestanak "države u kojoj su tekli med i mlijeko", drugi znaju da povijest na ovim prostorima nikada stvarno ne umire već se uporno ponavlja i proživljava dok se ostatak svijeta sigurno kreće prema naprijed.

Neki se prisjećaju neradnih dana, masovnih svinjokolja i branja maslina, partizanskih filmova i Lepe Brene, a drugi se kunu u vrijednosti koje su stekli u pionirima iako su, budimo bolno iskreni, isti ti koji su se zavjetovali na "bratstvo i jedinstvo" prilično brzo zaboravili zakletve i u ruke uzeli oružje čim su se zatresli temelji Socijalističke Federativne Republike Meda i Mlijeka.

No, uz pionire načelno vežemo sretna sjećanja i trudimo se ne povezivati to s onime što je uslijedilo. Osjećali smo se dijelom nečeg većeg od nas samih, a kad na to dodate i ponosne face naših roditelja, postati Titov pionir bila je generalno kul stvar. Sve do 1989. kad su takve manifestacije posljednji put održane.

Što su uopće Titovi pioniri?

Savez pionira Jugoslavije ili neslužbeno "Titovi pioniri", bio je pionirska organizacija koja je obuhvaćala osnovnoškolce iz prvih sedam razreda u SFR Jugoslaviji. Savez je osnovan 27. prosinca 1942. godine tijekom Narodno oslobodilačke borbe, a osnovala ga je Komunistička partija Jugoslavije po uzoru na sovjetske pionirske organizacije.

Organizacija je bila podijeljena u dvije grupe, mlađe pionire (od sedam do 11 godina) i starije pionire (od 11 do 15 godina). Posljednja generacija pionira rođena je 1982. godine.

Pionirska zakletva

Proces ulaska u pionire nije se svodio samo na proglašenje skupine klinaca pionirima. Jedna od važnijih stvari bila je priprema nastupa koji su se održavali u sklopu svečanosti, a centralni dio činila je zakletva koji su svi prvašići morali nabubati napamet. Postajalo je nekoliko verzija:

"Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
I biti dobar drug;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
I ideje za koje se borio Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!"

Postoji i ona starija verzija koju se izgovarali pioniri koji su to postali u FNRJ:

"Zaklinjem se pred pionirskom zastavom i pred svojim drugovima pionirima da ću učiti i živjeti kao vjeran sin svoje domovine – Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Zaklinjem se da ću čuvati bratstvo i jedinstvo svih naših naroda i slobodu naše domovine stečene krvlju njenih najboljih sinova.

Za domovinu s Titom - naprijed!"

Neki će to nazvati klasičnom indoktrinacijom, ali ideja da se djeca od malih nogu zavjetuju na učenje, marljivost, poštovanje, iskrenost i promicanje mira i slobode - barem na prvi pogled djeluje izuzetno pozitivno. Što se od toga zadržalo, to je već drugi par rukavica.

Plava "titovka" i crvena marama

Doduše, zakletva je bila onaj formalni dio kojem se nitko nije stvarno radovao. Ono što su svi čekali bio je trenutak kada bi vam, onako lijepo odjevenima u bijele košulje i plave hlače/suknje, na glavu smjestili plavu titovku (s metalnom ili daleko bezveznijom plastičnom petokrakom), zavezali vam crvenu maramu oko vrata i pričvrstili je zlatnim "prstenom".

Danima ne biste izlazili iz svoje nove "uniforme" (neki bi je uklapali u svoje odjevne kombinacije i kasnije, u srednjoj školi), a onda bi entuzijazam splasnuo, a kapa, marama, prsten, značka i knjižica Saveza pionira Jugoslavije (koja i nije bila posebno zanimljiva), završavali bi u nekom ormaru dok biste se vi lagano pripremali da postanete omladinac.

PIONIR

U Pravilima i programskim osnovama Saveza pionira Jugoslavije stoji da naziv pionir evocira "prve pionire, najmlađe borce naše socijalističke revolucije" te "izražava težnju za postizanjem najplemenitijih osobina čovjeka u samoupravnom društvu, i podstiče na stalno istraživanje, otkrivanje i usavršavanje svijeta oko sebe".

Tu su i prava i dužnosti: razvijanje svog kolektiva i ukupne aktivnosti Saveza pionira, iznošenje svojih želja i mišljenja, odlučivanje o svojoj i zajedničkoj aktivnosti, o učenju, radu, korisnom provođenju slobodnog vremena i o uključivanju u ostale aktivnosti svoje uže i šire društvene sredine.

A ako vam je to prezbunjujuće, postoji i akronim koji je to sveo na gole osnove:

P ošten
I skren
O dan
N napredan
I strajan
R adišan

Poziranje s vojnikom

Prekopate li ovog trenutku svoju arhivu fotografija, velika je vjerojatnost da ćete među fotkama pronaći i jednu na kojoj ukočeno pozirate s nekim nepoznatim vojnikom.

Naime, nakon svečane zakletve održavali su se i prigodni programi za okupljene koji bi uživali u nastupima svojih potomaka.

Na takve bi se priredbe često pozivali i časnici Jugoslavenske Narodne Armije koji bi djelovali poput "pionira XXL" ili pravih pravcatih celebova koji su, u periodu prije nego se JNA pretvorila u ono što se pretvorila, djelovali veće od života. Majke i očevi tjerali svoje netom "opionirene" klince da se slikaju s vojnicima.

Soundtrack pionirstva

Budući da je Jugoslavija bila raspjevana i prepuna iskreno patriotskog (ali i često uvlakačkog) pjesništva, nije posebno iznenađenje da je i primanje u pionire imalo vlastiti soundtrack.

"Pioniri maleni" vjerojatno je najveći hit i mnogi vjerojatno i danas pamte stih: "Pioniri maleni mi smo vojska prava, svakog dana ničemo k'o zelena trava".

No, postojala je tu masa hitova, a slušati gomilu klinaca kako kroz recitacije i pjesme obećavaju Titu svoju vjernost, iz današnje perspektive djeluje tako sjevernokorejski.

Časopis "Pionir"

Oni nešto mlađi vjerojatno se ni sjećaju da su pioniri imali i vlastiti časopis ili "popularno-naučnu reviju za mlade", ali postojao je. Neki vjerojatno i dan danas čuvaju poneki primjerak "pionirskog Brava".

A za kraj, prisjetite se i kako je sve to zapravo izgledalo.