NITKO u Makarskoj nije vidio da se neki turist fotografira kraj spomenika Franji Tuđmanu. Bilo je pokušaja da se turistima objasni da je to naš bivši predsjednik, povijesna ličnost, ponos i dika domovine.

Turisti bi uperili mobitele prema kipu uz oduševljene povike:-Tito! Tito!, no daljnja objašnjenja bi prizemljila kako mobitele tako i oduševljenje. Za Tuđmana najčešće nisu čuli, a nekolicina je primijetila da se djeca plaše noću prolaziti šetnicom jer kip nema oči već duplje. Šta bi tek bilo da je kipar pokušao ovjekovječiti i Tuđmanov poznati osmijeh?

Čemu služi taj kip kad ga narod izbjegava?- pitaju se oni koji ne vole Hrvatsku. Taj spomenik služi za odlaganje vijenaca i lumina za Dan državnosti, neovisnosti i ostalih pobjeda za koje prosječni Hrvat ne zna kad su.

Najčešće se oko Franjinih nogu motaju svečane delegacije ili psi, vršeći svatko svoje nuž(d)ne potrebe. S obzirom na to da je kip u neposrednoj blizini dječjeg igrališta, nerijetko dobije i loptom u glavu. Franjo sve to stoički podnosi, prekriženih ruku i u stavu obrambenog nogometaša u živom zidu.

Tek ponekad pozeleni u licu kad ga udarac ili vremenska nepogoda rane u broncu. Smatra da je zaslužio i zlato, no nekolicina vrhovnih sudaca smatra da nije zaslužio ni broncu.

Teško je Franji bilo s lokalnim stanovništvom; stavljali su mu pionirsku kapu na glavu i vezivali crvenu maramu oko vrata, ali šutio je i trpio znajući da će stanovništvo prije ili poslije zaboraviti njegovu crvenu prošlost.

Uistinu, Makaranima je kip ubrzo dosadio, no nisu mogli ne primijetiti da Franjo sve manje nalikuje Tuđmanu, a sve više imenjaku Asiškome kojem su ptice letjele oko glave. Naime, na Tuđmanovu glavu rado i često slijeću golubovi pa se Franji niz vrat cijedi ono što se u narodu naziva -srećom.

Ima dana kad je Franjo jako sretan, ima dana kad je tek radostan, no prljav je stalno. Teško ga je oprati od sranja, a i kad se pokuša- ostaje trag.
Domoljupci se pitaju smije li biti ljage na našem predsjedniku? Ne smije, ali ona ipak postoji.

U demokratskom društvu svatko ima pravo na mišljenje, pa i golub. Logično je da golub, kao simbol mira, ne odobrava (po)ratni put Franje Tuđmana.  No, zar Franjo nije simbol slobodne Hrvatske? Naravno da jest jer današnja Hrvatska tek je simbolično slobodna, a Tuđmanova stranka i danas vodi narod istim, utabanim, putem- bespućima povijesne (neo)zbiljnosti.

Iza sebe, umjesto kruha, ostavljaju smeđi trag, odnosno putokaz kuda ići kad se naprijed ne bude moglo. Hrvatska već odavno nazaduje, a Hrvatima kojima sreća još nije došla do grla preostaje samo jedno -izlaz za nuždu!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.