NAKON što se posljednja videoteka u Zagrebu našla pred stečajem i u opasnosti od trajnog zatvaranja, odlučili smo se prisjetiti doba kada je odlazak u videoteke bio gotovo uobičajena stvar i kada je posao videopiratstva u Jugoslaviji doslovno cvjetao.

U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1988., koji najbolje opisuje na koje se sve načine prije više od 30 godina trgovalo videokasetama i s kojim su se sve problemima tada videoilegalci susretali.

Siječanj 1988: Jedan od najunosnijih ilegalnih, ili polulegalnih, poslova jugoslavenske sive privrede jest iznajmljivanje i snimanje videokaseta s filmova strane i domaće produkcije. Zarade se na tom tržištu kreću i do nekoliko desetaka milijardi na godinu...

"Donesite mi samo kasetu, odaberite što hoćete da vam snimim, i to vas košta četiri tisuće dinara. To je sve", rekao nam je u svom prikrivenom tavanskom videostudiju Mrkša, jedan od poznatijih zagrebačkih videoilegalaca.

I zaista, na kompjuterski izvedenom katalogu svaki dobronamjernik može izabrati nešto od tristotinjak naslova filmova, koncertnih snimaka, kompilacija videospotova skinutih sa satelitskih programa, crtića za djecu, mekših i tvrđih pornića, sportskih događaja - ukratko, sve što se može na televiziji, tj. videu, emitirati i gledati.

Pritom presnimavanje filma stoji četiri tisuće dinara, a ako želite da vam se snimi nešto drugo, tada se to obračunava po dvije tisuće na sat. Bez računa, bez garancije kvalitete, jednostavno na povjerenje.

A to vrlo često ne ispada nimalo zadovoljavajuće. Mrkša ima velike probleme sa stereo snimkama. Iako mu u katalogu kod nekih filmova, a posebice koncertnih snimaka najpoznatijih rock-solista i grupa, piše da su reprodukcije u stereo tehnici, na mušterijinom videoaparatu nikad se poslije korištenja Mrkšine usluge ne upali stereo lampica.

Upute na stranom jeziku

Problem je vrlo jednostavan, ali koliko je banalan toliko je istodobno i simptomatičan. Mrkša, naime, ne zna kako se videonaprave trebaju međusobno spojiti da bi snimka ispala stereo. On nema stereo razglas na kojemu bi to kontrolirao, a zapravo ne zna što će vam stereo zvuk.

Problem je u tome što su upute svakog videoaparata na stranom jeziku, a njih treba razumjeti, a potom se i malo potruditi da se tako i postupi. A, zaista, čemu sve to, kad tako malo ljudi ima stereo video, a još ih se manje buni?

No ako, na primjer, dođete s primjedbom da je na snimci filma koji ste naručili nasnimljena i neka druga buka, koja dolazi ili s nekakvih spotova ili pak nalikuje na njemačke pohotne krikove iz mamut-serije Istinite priče, onome tko je snimao odmah će sve biti jasno. Jednostavno su se zvukovi malo pomiješali preko miksera, pa je zvuk s jednog snimanja pobjegao i na drugo.

Ali ne brinite, i onaj koji upravo gleda kvazi-stereo koncert grupe Level 42 moći će u prikrajku uživati i u dijalozima podrijetlom s "vašega" filma. No nema problema, snimka će vam odmah biti ponovljena. Do novih iznenađenja.

Ipak, da sve ovo ne bi bilo slučajno pogrešno shvaćeno, isti ti problemi koje smo naveli u susretu s neprijavljenim videoobrtom kod Mrkše javljaju se, doslovce, i u svim drugim zagrebačkim privatnim, društvenim, poluprivatno društvenim, prijavljenim, neprijavljenim, malim i velikim videoradnjama.

Princip toalet papira

Naime, geometrijska progresija broja videoteka i videoklubova, ne samo u Zagrebu, rasla je, kako je to Veselko Tenžera jednom odlično primijetio (iako u drugom kontekstu), "po principu toalet papira: povučeš jednog, eto i drugog". A po istom tom zakonu vezale su se sve loše strane poslovanja, kvalitete usluga pri svakom papiriću u dosad neprekinutoj zagrebačkoj roli toalet videovrpce.

Zapravo, jedino što videokorisnike zadovoljava i privlači bogatstvo je izbora naslova i da se to može dobiti za zaista male novce. No sve one snimke s laserskih ploča, originalnih vrpci, s hi-fi tonskim zapisom, koje se masovno reklamiraju u subotnjem Večernjaku, u velikoj su mjeri samo manje-više uspješna folirancija.

Tako smo, na primjer, u novootvorenom zagrebačkom videoklubu Magnum željeli naručiti prvu hi-fi, stereo kopiju filmova koji se nude na posteru i top listi izvješenoj u maloj prostoriji kluba. I tu su već nastali problemi. Iako je bilo obećano da će snimka (po cijeni od šest tisuća dinara) biti gotova već sutradan, kaseta je bila snimljena tek nakon četiri dana.

Osim toga, snimka ponovo nije bila u stereo tehnici, iako je prema izvorniku to trebala biti. Ali stvari nisu tako jednostavne. Laserske ploče, s kojih se navodno snima, uopće se ne nalaze u Zagrebu, nego u jugoslavenskom najvećem središtu videopiratstva - u Beogradu.

Tamo se snime prve kopije na VHS sistem u stereo tehnici, a onda se pošalju u Zagreb. Videoklub zasad ima samo tri stereo mašine za presnimavanje, i to najstandardnijih kućnih (Sanyo, JVC) kvaliteta, koje su u pogonu šesnaest sati (!) dnevno, i to samo za snimanje kaseta za iznajmljivanje. Potrošačima se kasete snimaju na još standardnijim (mono) uređajima - tako da na kraju dobijete ne prvu, nego drugu, ili treću, čak i četvrtu kopiju, ne u stereo, nego u mono tehnici.

via GIPHY

A najsmješnije je što se na snimci nalazi nasnimljen logo kluba Magnum. Pored toga, obavještava vas se da je svako daljnje presnimavanje i javno izvođenje filma s te vrpce strogo zabranjeno te da će se člana, kojega se uhvati u takvoj raboti, automatski izbaciti iz članstva - kao da je klub legitimni nositelj autorskih videoprava za presnimljene filmove.

S kasetama snimljenim u zagrebačkoj videoteci 666 koja se u Večernjaku reklamira sloganom "Najveći fond filmova u gradu" mogu se lako dogoditi slične nezgode. Kad smo reklamirali da na snimci, koju su nam uradili, ne samo da nije bilo stereo i hi-fi tehnike, kao što su naveli, već je nestajala boja - slika je mjestimično "skakala" - sami službenici su priznali da već imaju dosta takvih pritužbi. Opravdali su se nekakvim tehničkim nepogodama, te da zbog rokova nisu stigli kontrolirati snimku. Ali bili su voljni besplatno odmah ponoviti snimanje.

U društvenim videotekama i videoklubovima situacija nije ništa bolja. No razlike ipak ima, jer ti se klubovi uopće ne bave presnimavanjem, nego samo iznajmljivanjem. Kvaliteta njihovih kaseta zaista je vrlo često ispod svake, pa i najniže tehničke razine. Opravdanje se, prema već ustaljenom običaju, nalazi u nedostatku sredstava.

Problem deviza

Naime, društvene videoteke ne mogu jednostavno otići preko granice i najnormalnije kupiti devizama vrpce s filmovima ili drugim materijalima, prenijeti ih preko granice (često i prešvercati) te potom kako-tako kvalitetno snimiti. Naime, i za videoopremu potrebne su devize, a one ih nemaju.

Zbog toga sve njihove kopije potječu iz drugog, pa do petog koljena. Kako su nam kazali u videoteci Filmoteka 16, materijale nabavljaju na najjednostavnije načine - razmjenom s članovima, s privatnim videotekama te dogovorom s domaćim filmskim distributerima koji im presnime filmove na vrpce pomoću kinoplana.

Tu počinju dodatne zanimljivosti. Naime, naš neprijavljeni videomajstor s početka avanture ima gotovo sve filmove koji su prikazani u domaćim kinodvoranama, presnimljene originalno s filmskih vrpca u nekom od zagrebačkih kina. Ne treba posebno napominjati da je on dobio tu vrpcu za malu paru, a da nitko od proizvođača nije dobio ni dinara. Počevši od uvoznika i distributera, pa, znači, i prevoditelja.

Iako se uvoznik nema uglavnom pravo žaliti jer on nije kupio i videoprava nego isključivo pravo za distribuciju po kinodvoranama. U svakom slučaju, strani je proizvođač, tj. nositelj videoprava, ovdje oštećen. No, da se ponovo sva krivica ne baci bespotrebno i nepravedno samo na našega ilegalca, slično postupaju i oni prijavljeni, pa i društveni videoopsluživači.

Tako se na vrpcama iz videofonda Filmoteke 16 vrlo često mogu naći, pored filmova s televizije, i loše kopije nekih najkurentnijih filmova, s lošim prijevodom i reklamama, npr. video Zvinka iz Beograda, ili pak Miše iz Novog Sada te brojnih drugih admirala domaće flote videopiratstva.

Koga videopirat vara?

Ukratko, situacija u današnjem zagrebačkom, ali i općenito jugoslavenskom videobiznisu, može se izreći kroz jedan sud izrečen na dva načina: 1. nitko nije pošten i 2. svi kradu. I to je istina. A ta je istina tako jasna i glasna da je čak svi koliko-toliko otvoreno i priznaju. Osim toga, najsnažnija opća karakteristika trenutne situacije jest katastrofalna tehnička kvaliteta ponude, gotovo ravna nedostatku tehničke kulture i ponude i potražnje.

No, dok se ta atribucija odnosi na sve stranke na strani ponude, prema sadašnjim uvjetima trajne vrijednosti, njihova modificirana ostapbenderovska bit ipak doživljava neku, iako sitnu, gradaciju. Zapravo se postavlja pitanje: koga se sve pritom vara?

Naš junak s tavana pripada skupini najokorjelijih. On vara sve.

Državu (općinu) jer mu obrt nije ni prijavljen, pa ne plaća nikakve doprinose, makar paušalne ili temeljene na lažnim knjigama. Onih četiri tisuće, koje uzme od vas po filmu, on ne dijeli ni s kime, osim s vlastitim obrtnim troškovima. Čista lova.

U drugu skupinu pripadaju privatnici s prijavljenim porezom, i tu gradacija prevare, laži i zatajivanja ima mnogo više nijansi i oblika. Ta je situacija mnogo življa jer su se dotični ipak uključili u nekakvu igru s poštenjem, za razliku od prvih koji nemaju uopće osjećaja za takve detalje i finese.

Pripadnici te druge skupine mogu varati općinu, ali to se mnogo teže dokaže. Oni mogu, ali ne moraju, zapošljavati radnu snagu, moraju ih prijaviti, ali ih često ne prijavljuju. Oni vode poslovne knjige i u njima piše istina dok se drukčije ne dokaže. Na kraju djeluju u skladu s registracijom svoje djelatnosti na okružnom privrednom sudu - ako se suprotno ne dokaže.

Jedan je od problema u tome što ti obrti često imaju i različite opsege djelatnosti, ako se uzimaju u obzir poslovi s videom. Neki su proizašli iz fotografskih zanatskih radnji te mogu snimati i presnimavati videomaterijal do jedne kopije.

"Jedna po jedna kopija"

Pritom se u prvom redu mislilo na razna snimanja svadbi, matura, promocija, reklamnih filmova, spotova, pa čak i - sprovoda (mora da je zaista poseban doživljaj sjediti kod kuće i gledati na televiziji tko zna koji put sprovod vlastite majke, oca, sina, kćeri, supruge ili bake). Zbog toga se i dopušta izvedba do jedne kopije. Očito se pritom nije mislilo na presnimavanje filmova snimljenih s televizije, s kinoplana ili pak kupljene ili već presnimljene kasete te poslije njihova prodaja i distribucija.

Jedan od tih obrtnika jednom je, navodno u šali, izjavio da on radi jednu kopiju svake snimke. A poslije nje još jednu. Ukratko - jednu po jednu. No, drugi su, poput Foto video-centra Zovko, dobili dozvolu za "videosnimanja i presnimavanja" - neograničeno.

Društveni klubovi, poput Filmoteke 16 ili Moše Pijade, uopće nemaju dozvolu za presnimavanje, pa tako to i ne rade - drugima. Ali sebi da. Kako bi inače imali kasete ako nemaju novca da ih kupuju.

Dvanaest domaćih filmskih ostvarenja za koje je pravo na videodistribuciju Foto video-centar Zovko kupio od Croatia-filma, Jadran-filma i Zeta filma, jedini su pravno pokriveni filmovi na tržištu. Svi su drugi filmovi, koji se posuđuju ili presnimavaju u svim jugoslavenskim videotekama i videoklubovima - ukradeni. I tu nema razlike je li to obavljano u društvenom ili privatnom sektoru...

Napisao: Ozren Kanceljak (Start, 1988.)