POTPISNIK ovih redaka u posljednje četiri godine proveo je ukupno 17 mjeseci smucajući se Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2019. godine krenuo je u novo istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Singapura, Indonezije, Novog Zelanda i Japana pod zajedničkim imenom "Melački špijun".

>>> Indexov putopis: Plaća im je preko 3500 eura, a ljudi govore da žive u zatvoru
>>> Krvavi arhipelag: Na ovom je otočju ljudski život gotovo sasvim izgubio smisao
>>> Kako izgleda život kad znaš da puno bitaka slijedi i da ćeš svaku izgubiti
>>> Indonezija - najjeftinija destinacija svijeta za vrhunski ljetni provod
>>> Luksuz u zaljevu ubojica: Bilo mi je žao što nikada neću biti prljavo bogat
>>> Rub svijeta: Bogataši ovdje mahnito kupuju kuće za slučaj nuklearne katastrofe

Bit će tome sad već cijelo desetljeće. S tadašnjom djevojkom živio sam u unajmljenom stanu u Utrinama i bahatio se novozagrebačkim ulicama u srebrnoj Alfi koju sam kupio novcem od prodaje neke obiteljske parcele za koju nisam ni znao da postoji. Smatrali su me, danas sam siguran da takvi ne postoje, perspektivnim sportskim novinarom. Nisu znali da u vrijeme radnog vremena poskrivećki pišem roman koji će doživjeti i to da Donald Trump postane predsjednik Amerike, prije no što će ukoričen ugledati svjetlo dana. Bilo je to doba skupljanja informacija, kad su putnički snovi bili još toliko krhki da sam ih se rijetko s kim usudio dijeliti.

Koju godinu kasnije upoznao sam Grubu, idejnog začetnika kultnih "Nomada", koji me već nakon sat vremena priče zarazio svojim putničkim dogodovštinama. Danas mi se čini kako je upravo on bio most koji je spojio dva beskrajno udaljena svijeta. Iako sam svjesno blokirao sve što nije davalo vjetar u moja nova jedra, u sjećanje mi se urezalo njegovo mjanmarsko iskustvo i tumačenje kako zrno kapitalizma proklija gdje god ga putnički vjetar nanese. Ukratko, kad je prvi put došao na obalu Inle jezera, ribari su ga besplatno provezli, a kad se šest mjeseci poslije vratio s grupom koju je vodio, tražili su novac. Nagodinu, već su imali fiskalne kase.

U proljeće 2014. konačno su mi se sve stvari posložile. Uzeo sam neplaćeni godišnji i otisnuo se na svoje prvo pravo putovanje - dvomjesečno lutanje Bolivijom, Peruom i Brazilom, gdje mi se ispunio dječački san da izvještavam sa Svjetskog nogometnog prvenstva. Umjesto da uživam u živopisnim uspomenama, jednom kad sam se vratio kući nikako se nisam mogao umiriti. Pandorina kutija bila je otvorena! Smatrajući susret Brazila i Hrvatske na otvaranju SP-a vrhuncem karijere (tko je znao da će u Rusiji Modrić i društvo otići sve do finala), u studenom te 2014. dao sam otkaz, prodao auto te se na očaj roditelja otisnuo u nepoznato. 

Sedam mjeseci u Južnoj Americi potpuno su uzdrmali temelje svijeta koji sam dekadama gradio, a posebno upečatljiv ostat će posjet Amazonskoj prašumi, gdje ću Grubine mjanmarske slutnje, kako će globalizacija uskoro proždrijeti i najsitnije razlike među nacijama i kulturama, dobiti priliku i sam potvrditi. Da bi stigao u srce Nacionalnog parka Yasuni, više od 30 sati putovao sam autobusom, kombijem, brodom i kanuom, a kad sam na koncu ušao u kolibu, okruženu vanzemaljski gustim raslinjem, obuzeo me neobičan osjećaj sreće. Nalazio sam se u zaboravljenom predgrađu moderne civilizacije i bio siguran da na ta vrata svijet konzumerizma nikad neće pokucati.

Tijekom četiri dana sudjelovao sam u brojnim dnevnim i noćnim ekspedicijama, a zadnjeg jutra i posjetio selo, još dublje zavučeno u naručje Amazone. U nekoliko sati domoroci su prezentirali svoj egzotični način života i neobične kulturne običaje, nakon čega je uslijedila orijentacijska Ayahuasca ceremonija. U jednom trenutku uhvatila me mala nužda pa sam bez riječi napustio neobično društvance i zašao među stabla banana iza kuća. Dok sam mokrio, čudan zvuk privukao mi je pažnju, a kad sam radoznalo zavirio kroz prozor kolibe, stotinama kilometara udaljene od najbližeg grada, imao sam što vidjeti. LCD televizor i kućno kino. Razočaranje je bilo ubitačno.

Zašto sve ovo pričam? Da vam objasnim zbog čega mi se Japan, od destinacije za koju kao mladić nisam imao gotovo nikakav interes, s vremenom pretvorio u svojevrsnu fiksaciju. Zemlju izlazećeg sunca počeo sam doživljavati kao jedno od posljednjih mjesta na planeti koje se uspjelo oduprijeti globalizaciji i dobrim dijelom ostati svoje. Više je razloga zbog čega mi se to činilo logičnim. Kao prvo riječ je o otočnoj, samim tim i prilično izoliranoj državi koja uz to nikad nije bila kolonizirana. Istovremeno o naciji s izuzetno jakim identitetom te ogromnom financijskom i političkom moći kao širokim kišobranom nad danas sve neprihvatljivijom drugačijosti.

Ta posvemašnja različitost jasno mi se očitovala već u prvim minutama na japanskom tlu. Sredovječna gospođa koja je radila na šalteru granične kontrole Kansai aerodroma pronašla je nerješivom zagonetkom smjestiti vizu u moju putovnicu. Dogodine će isteći pa nema nijednog potpuno slobodnog lista. Najmanje deset puta službenica je zabrinuto listala olinjalu putovnicu prije no što se teška srca naljepnicu odlučila uglaviti među dvije stranice. Cijelo to vrijeme ja sam se okretao oko sebe, tražeći u nekom kutu skrivenu kameru. Bio sam siguran da se netko šali s mnom, baš kao i desetak minuta kasnije, kad sam se trebao ukrcati na bus za centar Osake.

Nakon suludog trka terminalom, na autobusno stajalište stigao sam dobrih dvije minute prije predviđenog polaska. Uz uzdah olakšanja prišao sam kondukteru na vratima, a on mi je bez riječi pokazao automat za karte nasuprot. Opcija je bilo milijun i trebala mi je cijela minuta da se snađem. Iako sam po vremenu otisnutom na bljedunjavom papiru, kartu kupio tri sekunde prije zacrtanog vremena i već se okrenuo licem prema njima, čim je otkucalo deset sati i dvadeset minuta, kondukter je poput atletskog suca mahnuo rukom, a vozač zatvorio vrata i krenuo. Kartu sam već imao u ruci i trebao sam prijeći točno deset metara. Što je s ovim ljudima!?

Ljutit kao ris, što na sebe, što na Japance, u predgrađe Osake, valjda iz dišpeta, zaputio sam se labirintom vlakovne mreže. Unatoč tome što sam koristio Google maps, umjesto dva, putovao sam četiri sata, više se puta ukrcavši na krivi vlak. Nikad se nisam osjećao gluplje. Oni koji su vozili istom linijom dijelili su se na lokalne, semi-ekspresne i ekspresne. Do stvar bude gora, išli su naizmjenice i nisu stajali na istim stanicama, a kako je sve bilo na japanskom, nikako ih nisam uspijevao razlikovati. Ništa manje izgubljeno nisam se osjećao ni kad sam napokon dospio u Neyagawu i krenuo prema kući Australke koja me udomila za 60kn dnevno.

Iako je na ulici bilo podosta ljudi, tišina je bila nesnosna. Kao nekom tko dolazi s Mediterana, gdje se nemali broj ljudi za kavu dogovara, dovikujući se s balkona dvaju susjednih zgrada, tu sterilnost bilo mi je neobično teško provariti. Podsjetilo me to na jednu davnašnju zgodu. Početkom devedesetih svakog sam se jutra na putu u školu stepenicama svoje petokatnice spuštao glasno pjevajući. Jednog dana susjedi je prekipjelo pa je izletjela na hodnik i propisno me izvikala. U tom trenu niotkud se pojavio moj djed koji joj je oštro dobacio: "Ostavi se malog, Anka. Ovo život, ovdje se živi. Ako želiš tišinu, aj na Lovrinac."

S istim olakšanjem kao tog jutra djedu, u zagrljaj sam se bacio i Australki Lisi, čiji su srdačni osmijeh i glasni pozdrav predstavljali oazu u toj pustinji tišine. Nakon što mi je pokazala kako se barata najboljim prijateljem svakog Japanca - zahodskom školjkom koja božanstveno grije guzu i nalikuje reliktu Kubrickove Svemirske odiseje, Lisa je poslužila sushije. Dok sam se "gušio" mariniranim komadima tune, razmišljao sam kako je zasigurno potrošila pravo bogatstvo na večeru, a onda saznao tajnu. Sat vremena prije zatvaranja, svi marketi daju ogromne popuste na gotovu hranu. Tri pakovanja po osam komada sushija platila je 60 kuna.

Uz soja sos i wasabi umak, s domaćicom sam dijelio i prve impresije, između ostalog i kako Japan nije toliko skup kao što su me lagali. Lisa je velikodušno pustila da u dnevni boravak istovarim teret svojih nerafiniranih zaključaka, prije no što je uzela riječ. Više je nije ispuštala. "Ovdje sam već više od 20 godina i još je puno običaja koje ne mogu progutati. Za neke se stvari pravim da ne postoje, a ono što me i dalje ubija u pojam, mentalni je sklop Japanaca. Ti ljudi programirani su da ne preispituju pravila. Ako im je netko rekao da čaša stoji ovdje, oni cijelog života nikog neće upitati, pa ni samog sebe, zašto ne bi mogla stajati negdje drugdje."

"Dva su lica Japanaca koja ćeš u narednim tjednima upoznati. Jedno je ono najuljudnijih, najskromnijih i najponiznijih ljudi koje ćeš ikad susresti. Oni su doslovno spremni dubiti na glavi da šef, kolega, gost ili prijatelj bude zadovoljan. Međutim jednom kad se nađu u javnom prijevozu, u sekundi postanu bezosjećajni roboti. Ako negdje žure, a u Japanu se stalno negdje hita, ugazit će, gurnuti pa čak i udariti u borbi za komadić prostora. Pritom im neće pasti na pamet izvinuti se. Javni prijevoz ovdje je ring u kojem je ljubaznost luksuz, a što je posebno zanimljivo - prešutno to svi prihvaćaju".

"To zabijanje glave u pijesak najveći je paradoks Japana. U kulturi koja je izgrađena na neodstupanju od pravila, ima par bizarnih slučaja zaobilaženja. Prostitucija je u Japanu zabranjena od 1956., a samo u Tokiju ima stotine javnih kuća. Caka je u tome što se zovu "Centri za informiranje o ženama" i godišnje zarađuju 24 milijarde dolara. Ako nekoga uhvatiš na ulasku u jedno od tih mjesta i pitaš ga zašto koristi usluge pristitutke, on će se ozbiljno uvrijediti i reći kako je tu da se informira o ženama. Ista je priča sa slavnim Pachinkom. Na tim slot aparatima godišnje se okrene više novca no u svim casinima Singapura, Macaa i Vegasa zajedno."

"Pogađaš, kockanje je u Japanu zabranjeno. Gdje je kvaka? U svakom Pachinko prostoru postoji pult za nagrade, gdje stoje deseci prašnjavih plišanih medvjeda koje nitko nikad ne uzima. Kad netko odluči unovčiti svoj dobitak, dolazi tu, gdje ga se pita kojeg medvjeda želi. On će mignuti i reći da želi specijalnu nagradu, a potom s dobivenom potvrdom otići par ulica dalje na šalter firme koja nema veze sa Pachinkom i zove se "Kompanija za unovčavanje papira". Teška smijurija! Uglavnom, da te ne izbombardiram informacijama, a nisi ni došao, pustit ću te da odmoriš pa možeš sam krenuti u istraživanje. U prizemlju te čeka bicikl."

Tako je i bilo. Sljedećih dana od jutra do mraka pedalirao sam na svom zelenom pony biciklu, obilazeći Osaku uzduž i poprijeko. Grad me se prilično dojmio. Bio je izvrsno prometno organiziran, nevjerojatno čist i ispresijecan brojnim vodenim kanalima. Riječ je o umjetnim tvorevinama starim nekoliko stotina godina, iz vremena kad se sva trgovina užeg gradskog centra i okolnih naselja obavljala putem brodova. Unatoč tome što se nalazi u sasvim drugačijem okruženju, onom nebeski visokih nebodera i tisućama svjetlećih reklama, Dotunburi neodoljivo podsjeća na neku futurističku marvelovsku verziju slavne Venecije. 

Dok šetate Osakom, nekoliko stvari odmah ćete zamijeniti. Kao prvo nigdje nema klupa. I najkraći predah u u Japanu je luksuz. Nadalje, restorani i kafići nemaju terase. Da, dobro ste čuli. Kafeniše se s nogu, i to što je kraće moguće. Kako im se uopće da živjeti tako? Istovremeno, na ulicama je nemoguće pronaći koš za smeće. Ta praksa ustanovljena je još 1995. nakon napada Sarinom u podzemnoj željeznici Tokija. Umjesto da su se problemom pozabavili dublje, vlasti su odlučile, što je tako svojstveno Japancima, zauvijek ukinuti koševe za smeće. Začudo, ceste su zbog toga ili unatoč tome, iznimno čiste.

Jedan od trademarkova Azijaca pa tako i Japanaca, slavno je pokrivalo za nos i usta. Ne radi se isključivo o tom da su ljudi u paničnom strahu od zaraze nekom opakom boleštinom, kako je to često percepcija. Mnogo je onih koji su prehlađeni, a uviđavni prema kolegama i ljudima s kojima će tijekom dana dijeliti prostor u uredu, liftu, autobusu ili podzemnoj željeznici. Za naše pojmove - nepojmljivo. Također, dobar se dio njih na ovaj način štiti od alergena, dok na koncu nije zanemariv ni postotak pripadnica ženskog spola koje pokrivala za lice zgodno koriste kada nemaju dovoljno vremena za pristojno se našminkati.

Da vam ne trubim o slavnom Osaka dvorcu i inim znamenitostima koje lako možete proguglati, dopustite mi da vas "šotobraco" provedem najvećom kostimiranom paradom u državi, koja se na moje zadovoljstvo održavala u Osaki baš u vrijeme kad sam bio tamo. Kratke epizode kojima sam bio svjedok, tako lijepo ocrtavaju kulturne obrasce ove zemlje. Japanci se obožavaju kostimirati iz dva razloga. Kao prvo jer im je stvarnost teška, rigidna i intenzivna, a ovo je prilika da pobjegnu od nje, a kao drugo - riječ o poligonu raznoraznih perverznih igrica o kojima su, priznali to ili ne, ovisni.

Shodno tome, sex shopova ima na svakom uglu i prostiru se na najmanje pet luksuznih katova. Ono što me šokiralo, unutra nije nikakvo čudo, a Boga mu ni sramota, vidjeti tinejdžere i starce kako rame u rame prebiru milijunsku ponudu porno uradaka ili pak proučavaju posljednje generacije umjetnih spolovila i sado-mazo artikala. Posebna navala na katu je s lutkama, gdje su u staklu izloženi super luksuzni modeli u prirodnim veličinama, od kojih baš svaka izgleda kao maloljetna školarka. Da se vratimo na paradu, upravo ona, općeprihvaćeni je simbol ljepote, bolje rečeno seksualne požude.

Japanci, kao i svi mi, žele biti ono što po svojoj naravi nisu. U njihovom slučaju alfa mužjaci pa pripadnice slabijeg spola svjesno naglašavaju svoje nemoć kako bi ih usrećile. Nije zato čudno što je festival pohodilo stotine mladih djevojaka obučenih u školarke. I dok zanesenjaci u živopisnim kostimima akcijskih junaka nisu oduzimali puno pozornosti, kad bi se u povorci pojavila neka curica nadomak punoljetnosti, deseci pohotnih muškaraca začas bi je okružili i najmanje četvrt mahnito fotografirali. Za divno čudo, beskrajno su uživale u pažnji, čak i kad bi se s druge strane objektiva našlo pohotno oko kakvog perverznog starca.

Sigurno se pitate zašto? Ponajviše zato što su ljudi u Japanu, a to se posebice odnosi na žene, emocionalno potpuno zanemareni. Izraz "volim te" kao takav u japanskom jeziku dugo vremena nije ni postojo, a često ni zagrljaj unutar obitelji. Kolumbijac Rodrigo kojeg sam upoznao na karaokama u jednoj mračnoj osačkoj birtiji ispričao mi je kako se u Cartageni oženio za Japanku. Prije nekoliko dana prvi put su nakon tri godine došli upoznati se s njenim starcima. Kad su pokucali, otac i majka otvorili su vrata stana, dvaput im se duboko naklonili pa nakon par minuta usiljenog razgovora vratili gledati televiziju.

Još grotesknija, i s njom ću završiti ovaj nastavak, priča je Španjolca koji već neko vrijeme živi u Osaki. Kao strancu put ka lokalnim curama dugo mu je vremena bio zatvoren. Ako su okružene prijateljima, Japanke nikad neće prihvatiti upucavanje došljaka zbog mogućnost da je društvo osudi i odbaci. Onda se doslovce može ubiti. "Treba tražiti starije cure što izlaze same te ih doslovce obasuti komplimentima. Isti su im potpuna nepoznanica i s lakoćom razbijaju njihov obrambeni zid. Problem je posljednje desetljeće otišao tako daleko da postoje mjesta gdje imućne Japanke masno plaćaju da im neko govori kako su lijepe i divne."

"Vratimo se ključnom koraku u osvajanju Japanki. Jednom kad, napadnuta komplementima, zid napukne, valja inzistirati na nekoj konkretnoj ideji Zašto? Japanci ne znaju reći ne, a i kada kažu, ono je uvijek fino zapakirano. Samo treba ustrajati. Recimo, nedavno sam iz čista mira upao djevojci: "Idemo kod tebe kući". Kad sam rečenicu i deseti put uvjerljivo ponovio, učinilo mi se da joj iz glave počinje dimiti. Kao da se moždane ćelije spaljuju od preopterećenosti, nemogućnosti za procesuirati nastalu situaciju. A jednom kad glavni kompjuter pregori i nađu se na području koje nije mapirano, ne preostaje im drugo no slijediti. Ha, ha."