DESET godina nakon objavljivanja posljednjeg albuma Walt, bend PIPSCHIPS&VIDEOCLIPS izdao je u listopadu novi album Vesna. Album koji su kritičari mahom hvalili bend je u studenom ispromovirao rasprodanom petodnevnom rezidencijom u zagrebačkom klubu Sax. Nešto slično kao Aleksandra Prijović u Areni.

A što misli o Aleksandri Prijović, autotuneu koji je našao put do Vesne, budućnosti glazbe i umjetnoj inteligenciji porazgovarali smo s frontmenom Pipsa Dubravkom Ivanišem Ripperom.

Nakon objave Walta tvrdili ste da Pipsi više neće snimati albume, nego samo pojedinačne pjesme. Ipak, izašao je album Vesna. Što vas je ponukalo da promijenite mišljenje?

Neki rigidni stav, to je tako i nikako drugačije, uvijek je samo smetnja. Možemo si zadati određeni smjer, dapače neko vrijeme inzistirati na njemu, ali i napustiti ga na prvoj benzinskoj bez da trepnemo.

Tko je Vesna? Koje teme su vas preokupirale dok ste stvarali album?

Bezveze je pjesme opterećivati sobom, jer velika je šansa da one misle drugačije. Imaš prazan bijeli ekran i svakodnevno random zapisuješ posve nevjerojatne nebuloze. Ako si u tome dovoljno ustrajan, čist i nevin, nakon nekog vremena te se nebuloze počnu prepoznavati bez tvog upliva. Zato i ne znam tko bi ili što bi bila Vesna, ona je neki svoj entitet.

Na albumu se čuje i korištenje autotunea. Stoji li iza toga eksperimentiranje s modernim zvukom ili nekakav oblik ismijavanja trendovske glazbe?

Ismijavamo se prvenstveno sami sa sobom. Konkretno u Klijentima i SSND autotune je glavni instrument, getriba, ovjes, šasija, ne vozi auto ako ga nema. Ne umišljam da smo pritom moderni, ne znam uopće što bi to bilo.

Što se promijenilo od početaka benda? Pristupate li danas drugačije pjesmama i albumima koje snimate nego onda?

Zapravo je oduvijek isto. Važno je poticati suludu vjeru da naš G-dur ima nešto što drugi G-durovi nemaju. I rifljamo po njemu dok ga ne sklepamo po svome, odnosno uvjerimo još nekoga da u njemu ima nešto vrijedno.

Godinama tako steknemo sljedbu G-dura, ozbiljno poremećenih ljudi, tada sazivam sastanak benda i podijelim nam tabletice – gle, dečki, nismo valjda toliki tupani da povjerujemo u vlastite bedastoće, zato od danas ništa dur, samo mol.

Prošle godine proslavili ste 30 godina Pipsa velikim koncertom na Šalati. Je li nekad bilo lakše biti glazbenik nego danas? Ima li se danas uopće smisla raditi glazbu?

Ima li smisla bilo što, bolje je na odgovoru ne inzistirati sada, to ćemo na kraju, ako nam ostane vremena. Ili to pitanje je l' nešto lakše ili teže. Uvijek je najteže ono lako. Svatko od nas dođe u poziciju da se nečemu preda ili ga nešto obuzme i overthinkanje smislom nikako ne pomaže. Ako nešto šarafiš, svrdlaš, go for it, smišljaj, ne misli.

Dinamo ja volim ne izvodite često na koncertima, ali ste je ipak izveli na Šalati. Zašto je tako rijetko izvodite i zašto ste odstupili od toga na koncertu na Šalati?

Izbjegavam bilo kakvu kontekstualizaciju benda, folderiranje i "začavlanost" žanrom, nedajbože bilo kakvom agendom - moramo si neprestano otvarati prostor, to nitko neće umjesto nas učiniti.

Rasprodali ste Sax pet dana zaredom. Što publika može očekivati, čeka li nas novi Ravno do dna?

Nadam se da ćemo jednom napraviti live kako spada, nešto što zadržava diskografske uporišne točke, ali je bitno promijenjeno, preformulirano u samostojeći živi organizam. Puno je tu posla jer je to kompletan koncept. Samo tako imamo argumenata za live izdanja.

Kako komentirate 5 rasprodanih Arena Aleksandre Prijović? Mislite li da bi mlade trebalo educirati nekakvom "kvalitetnijom" glazbom?

Riječ je o beskrajnoj žvaki, većinom fejsbuk jako nadrkanih. Koncertna ponuda nakon otvaranja poslije pandemije je eksplodirala i tko voli muziku i kome je bitna neće stići bulazniti o Sašici. Koja je poanta spike "nikad nisam čuo za nju, a ona se usudila napuniti 5 Arena"?

Možda da se k'o oni mali harambašići poslažemo jedan do drugog u tepsiju, stisnemo dupe uz dupe, vidi kako se mi kužimo, ajmo se danas oko nečega skupa snebivati, jer već sutra poklat ćemo se oko parkinga ili popravka lifta u neboderu.

Postoji li ukus uopće? Oblikuju li ga obrazovanost, klasna pozicija, nešto treće ili sve od navedenog? Može li se ukus naučiti?

Ukus postoji, baš kao i neukus. Postoji i genetska predispozicija, fora je imati bar malo sluha, ono kad ti na prijemnom u muzičkoj na klaviru lupe C da na to ne otpjevaš Fis uvjeren da si genije (smijeh).

Sve ostalo jest stvar obrazovanja jer ono nas ekspandira, omogućuje da se srećemo sa stvarima koje su nam na prvu strane, čak i odbojne. Ne, nećemo ih zato nužno zavoljeti, kultura nije lajkanje, nego prihvaćanje različitog, ono nas mijenja i brusi u onome u čemu smo dobri.

Koji koncert nikad nećete zaboraviti, a da nije vaš?

Svi se mogu svesti na odrastanje u Kulušiću. Bezbroj Psihomodo koncerata iz njihove slavne demo faze početkom osamdesetih i jedan posebno upečatljiv Haustora, tamo '81. ili '82. s maskiranim Rundekom i čitanjem Večernjaka iz budućnosti odnosno na 100. godišnjicu tog giga. Dao bih milijardu dolara za jedan sekund tog koncerta, da parafraziram Juru.

Kakvo je vaše mišljenje o glazbenoj sceni u Hrvatskoj danas? Postoji li netko od mlađih izvođača koga smatrate posebno kvalitetnim?

Svakako Porto Morto kao sveobuhvatna umjetnička, ne samo muzička trupa, Dunja Ercegović u svim njenim inkarnacijama, u zadnje vrijeme Antun Idem kojeg je iznjedrio Jeboton, pa Seine, isto tako i Mimika Orchestra Maka Murtića i svi projekti u kojima kao producent radi i sudjeluje Leo Klaić. I da ne zaboravim, genijalac Mark Mrakovčić.

Gdje vidite Pipse za 10 godina? Mislite li da ćete i dalje postojati i stvarati glazbu?

Mi smo bend, bendovi su porculanske figurice veneris, taman se naprčimo u najbolju seksi pozu, ali lako se u njoj i strgamo, zato je teško ispaljivati bilo kakve prognoze. Potpuno mi je nevjerojatno da smo preko tri desetljeća na stageu, k'o klincu takvo što mi je bilo nezamislivo.

Ako postoji bendovska dinamika, nešto nas još grebe, ako se možemo naći, da ne kažem podnijeti na probi, pa tako stoput godišnje, onda će nas biti. Ako možemo iscvrljiti nešto novo, drugačije, otići gdje nismo bili, pogubiti se, biti u kurcu, pa na par dana misliti da smo najbolji u svemiru, to je u redu, dali smo si razloga.

Glazbenici širom svijeta iskazuju strah od umjetne inteligencije i traže nekakav oblik zaštite od nje. Kakvo je vaše mišljenje o AI-ju? Mislite li da će u jednom trenutku "stvarni" glazbenici biti jednostavno zastarjeli i preskupi te da će ih zamijeniti AI?

Sve naše predikcije o suživotu s AI-jem upadaju u jednu te istu klopku - antropocentrične su, stavljaju nas uvijek u poziciju onih koji nešto odlučuju, a bojim se da neće biti tako. Ovo što me pitate, pojma nemam kako će se odigrati, ali globalni kontekst bit će stubokom promijenjen.

Budući da je samosvjesni AI nama potpuna nepoznanica, interesantnije se zapitati zašto bi ljude AI uopće imao potrebu zabavljati? Nemam odgovor. Pred nama su uzbudljiva vremena, ni s čime u prošlosti usporediva jer mijenja se naša uloga i poredak u hijerarhiji. Mi smo navikli na dominaciju i na sve što slijedi nismo niti možemo biti spremni.