DVA PRIJATELJA, Marino Mazor i Tomislav Mađar, po struci su inženjeri, jedan građevine, drugi elektrotehnike, a ove su se godine odlučili za (pomalo) ludu avanturu: autostopom otputovati do norveškog Nordkappa, najsjevernije točke Europe. Krenuli su s naplatnih kućica na Grobniku i nakon 30 dana, tijekom kojih su prešli oko 5000 kilometara, stigli na svoju destinaciju.

"To je najdalja i najsjevernija točka Europe. Od Hrvatske je udaljen više nego Kairo u Egiptu, Teheran u Iranu ili dupli put od Rijeke do Portugala. Činilo se kao dobra avantura, neizvjesno, divlje i prepuno prirode. Najviše me podsjećalo u glavi na film 'Into the Wild', gdje je protagonist stopirao za Aljasku. Tako smo mi otišli na krajnji sjever. Nema dalje. Kraj kontinenta. Ti i priroda. I dalje more i Sjeverni pol", kaže za Index Marino Mazor.

Galerija

Nisu imali neki poseban plan, dodaje, jer ga je teško imati kada autostopiraš, budući da je cijeli put nepredvidiv - gdje ćeš spavati, kada ćeš jesti, što ćeš vidjeti i koga ćeš upoznati. Ipak, imali su nekoliko točaka koje su bile okvirni plan, odnosno ono što su na putu do Nordkappa željeli vidjeti.

Promijenili oko 120 automobila

"A priprema? Trajala je točno jedan dan, kada smo u žurbi pakirali ruksak. Više je trajala psihička priprema - da stvarno odlazimo u nepoznato i da ćemo stvarno to napraviti, oko dva tjedna. Inače, oboje smo sportaši i avanturisti, pa traženje šatora, ruksaka, opreme za kampiranje i vreće za spavanje nije bilo problem", spominje Marino.

Do najsjevernije točke Europe promijenili su više od stotinu automobila, okvirno 120, kaže. "Ludo iskustvo vožnje s toliko ljudi gdje u svaki auto ulaziš i u neki potpuno drugačiji svijet i na kratko zagrebeš nečiji život", spominje Marino.

Na prijevoz su najduže čekali jedan cijeli dan. "Prvi smo dan imali sreće i u pola dana stigli od Rijeke do Praga. Drugi dan nismo napravili ni 20 kilometara. Zapeli smo na benzinskoj stanici na autocesti gdje smo morali prespavati uz cestu. Tek idući dan, nakon još pet sati čekanja, stao nam je auto. Dalje smo imali sreće. Treći smo dan napravili preko 500 kilometara u samo dva auta", govori nam.

Vozio ih dečko koji u Ukrajini vojnicima nosi hranu na bojište

A najlakše je, kaže, bilo stopirati u Norveškoj. "Iako svi smatraju sjevernjake hladnima i distanciranima, mi nismo imali takav osjećaj. Ljudi su bili zainteresirani, često su nam stali luksuzni električni auti, a ljudi bi ponekad skrenuli sa svoje rute kako bi nas odveli na mjesto s kojeg je lakše stopirati dalje", prisjeća se Marino.

Od toliko vozača koje su promijenili do Norveške, svi su imali neku svoju priču. No, Marino je posebno izdvojio jednog dečka koji se taman vraćao s planina, gdje je proveo vikend s prijateljima. Ispričao im je da su cijeli vikend bili odjeveni u čarobnjake i vitezove te igrali "roleplay" igru u kojoj u stvarnosti glume likove iz fantasy svijeta i obavljaju zadatke po planinama i šumama.

"A kasnije nam je rekao da već nekoliko godina za svoj godišnji odlazi u Ukrajinu. Kaže da volontira i nosi hranu na bojište, a vojnicima diže moral. Kaže da je na bojišnici moral koji volonteri donose iz zaraćenih zemalja važniji od hrane. Riskira svoj život za vrijeme slobodnih dana kako bi bio dio nečega nama nezamislivog", spominje Marino.

Spavali su na vrhu fjorda, ugostila ih baka da ne kisnu

Dok su putovali, cijelo su vrijeme spavali u šatorima - ponekad uz cestu, ponekad na vrhu fjorda ili planine, ponekad u parku ili obližnjem selu.

"Imali smo sreće negdje u Norveškoj kada nas je bakica od 75 godina, vidjevši nas već satima na kiši, pozvala u svoju kuću. Napokon smo se oprali toplom vodom i zgrijali u normalnom krevetu. Bilo je to lijepo iskustvo", govori.

A što su ponijeli? "Sve što poneseš moraš nositi na leđima cijelo vrijeme. Dobar ruksak, lagan šator, toplu vreću za spavanje, tri kratke majice, jednu dugu, kupaće hlaće, duge hlače, kišnu kabanicu, svjetlosnu bateriju, powerbank za punjenje mobitela, malo plinsko kuhalo, kapu, gojzerice i karimat za spavanje na podu. To je više-manje to", kaže nam.

Najljepša situacija? "Vidjeli smo Auroru Borealis"

Kada su napokon došli do svog cilja, osjetili su olakšanje. "Napokon smo uspjeli! Istovremeno sve i ništa. Nije nam bio cilj stići do cilja, već doživjeti sam put koji nas vodi do cilja. A doživjeli smo stvarno puno. Nord Kapp je bio šlag na vrhu torte.

Kada smo stigli, imali smo osjećaj da, kada bi nam trebalo još 2000 kilometara da bismo stigli do vrha, napravili bismo i te kilometre. Nismo se zasitili. Na neki način ovakva avantura postane kao ovisnost, želiš još jer ni sam ne znaš što će se sutra dogoditi. Budeš stvarno živ", govori.

A iduće putovanje? Bit će ih, kaže. Bit će i autostop putovanja - možda sljedeće ljeto, a možda i prije. "Jedna od ljepših situacija bila je kada smo sasvim slučajno, ne znajući da je to uopće moguće - negdje na sjeveru - bili nagrađeni s laganim prvim ovogodišnjim plesom polarne svjetlosti - Aurore Borealis", zaključuje Marino Mazor.