U 35 GODINA samostalnosti hrvatska kinematografija još nije realizirala nijedan mainstream gay film, tek jedan lezbijski - Fine mrtve djevojke, no tu je u prvom planu bila društvena kritika, a tek u drugom ljubavna drama, stoga ćemo 2025. pamtiti kao godinu u kojoj su prikazana čak dva domaća gay filma - Lijepa večer, lijep dan Ivone Juke i Zečji nasip Čejen Černić Čanak.

Potonji je prije koji dan ušao u kinodistribuciju uz fanfare nedavnog nastupa na Filmskom festivalu u Berlinu, na kojemu je u sklopu programa za mlade Generations jako lijepo primljen. Ipak, već smo navikli da domaća recepcija baš i ne slijedi međunarodnu festivalsku, pa je u prva četiri dana prikazivanja u Hrvatskoj Zečji nasip pogledalo svega 638 gledatelja.

Sam u kinu

U jednoj od 23 dvorane u kojima se film prošli tjedan prikazivao, i to ne baš maloj, potpisnik ovih redaka film je gledao posve sam, što mi je bilo zanimljivo, prvo takvo iskustvo, no za dotični film zaista porazan ishod. 

Očito je da će se Zečji nastup priključiti dugom nizu domaćih filmova kojima prihod od kinoulaznica jedva pokrije trošak izrade DCP kopija, specijalnog digitalnog formata s kojega se film prikazuje u kinima. 

Hrvatski autorski film tematski, stilski i produkcijski jednostavno ne pripada korpusu šarenih filmova na kakve su navikli gledatelji šoping-centara; u svoj toj raskošnoj holivudskoj produkciji, kojom dominiraju spektakli sa superherojima i superatraktivni animirani filmovi, čemerne drame reducirane akcije, humora i kolora, snimljene za pola milijuna eura, neovisno o njihovoj kvaliteti, doimaju se poput neželjenog posjeta siromašnog rođaka iz provincije. 

Puno je tu problema, kako sa strane samih autora i producenata tako i distributera i prikazivača, puno previše za ovaj ne baš tako ambiciozni članak, pa se njima možda pozabavimo neki drugi put, a sada se vratimo samom filmu.

Kakav je to film?

Početni kadrovi Zečjeg nasipa upoznaju nas sa zgođušnim mladićem na rubu punoljetnosti Markom (Lav Novosel), koji je vrlo aktivan i omiljen u društvu i mjestu u kojemu živi. Voli fizičke aktivnosti, sudjeluje u natjecanjima obaranja ruku, trči, vježba, ima curu (Franka Mikolaci), dobro funkcionira u obitelji, a ističe se i nježnim odnosom prema mlađem bratu s Downovim sindromom Fići (Leon Grgić). 

Lako bismo mogli pomisliti kako bi svaka majka poželjela ovakvog sina, no to ovdje ipak nije slučaj. Ubrzo ćemo saznati kako je upravo Markova majka Vanča (Tanja Smoje) odigrala ključnu ulogu u nasilnom prekidu veze između njega i mladića Slavena (Andrija Žunac), koji živi u susjednoj kući.

Nakon nekoliko godina izbivanja Slaven se vraća u mjesto na očev sprovod, što je prilika da se dva mladića ponovno sretnu te se nakon prvotne zbunjenosti i distanciranosti ponovno zbliže. 

Dok njih dvojica pomažu mještanima puniti vreće s pijeskom i graditi zečji nastup koji će spriječiti moguću poplavu, istovremeno pokušavaju probiti zečji nasip koji su izgradili u sebi. Metafora iz naslova funkcionira na više razina; gledatelj ne mari hoće li one vreće s pijeskom izdržati i obraniti mjesto od poplave, no itekako je zainteresiran za sudbinu blokade koju je u sebi podigao glavni lik. 

Ona ga štiti od vlastitih emocija, ali i od društva, i to ne od nekog apstraktnog društva, već od vlastite obitelji, prijatelja i djevojke, dakle od ljudi od kojih u malim mjestima poput ovoga nije moguće pobjeći, kao što je to barem djelomično moguće u većim urbanim sredinama. 

A upravo će majka biti ta iz koje će se prosuti najveća agresija: "Ja sam te rodila! Zašto? Da budeš peder?!", dok će mu podrška stići iz pravca iz kojeg ju je najmanje očekivao. Zečji nasip barata većinom poznatih tropa coming out / coming of age filmova, no ipak pronalazi autentičan vlastiti stil i tonalitet. 

Životni likovi, kompleksne situacije

Scenarij Tomislava Zajeca gradi vrlo životne, trodimenzionalne likove i postavlja ih u kompleksne, dramaturški potentne situacije kloneći se objašnjavanja i dociranja te ideoloških i političkih poentiranja. Umjesto toga, fokusira se na intimnu, emotivnu priču dvojice mladića, a redateljica je realizira s mnogo takta i suptilnosti.

A kad film uzme zamah te ga sporogoreći ritam dovede na rub eksplozije, Zečji nasip pretvara se u napetu dramu u kojoj je samo pitanje trenutka kad će sve otići kvragu. Osim što zaista vješto vodi naraciju i orkestrira cijelu lepezu emocija, na račun Čejen Černić Čanak opravdano pljušte pohvale za rad s glumcima, u prvom redu s dvojicom mladića, još studenata.

Suptilno napisani likovi na filmu oživljavaju u minucioznim i emotivno proživljenim interpretacijama Lava Novosela i Andrije Žunca, u kojima nema ukočenosti, falš rečenica ni straha od potencijalno kontroverzne teme i uloge, no i iskusniji glumci uspijevaju napraviti određene iskorake. 

U prvom redu to se odnosi na izvrsnog Filipa Šovagovića, koji pronalazi način da maksimalnim podigravanjem ostvari maksimalne efekte, a dopadljivu ulogu Slavenove majke napravila je Alma Prica. Posebna je priča sjajni dječak Leon Grgić u ulozi Fiće, koji filmu dodaje još jedan značenjski, ali i emotivan sloj. 

Teško da ćemo imati bolji domaći film ove godine

Fotografija već renomiranog Marka Brdara uronjena je u realizam i ne pretjeruje sa stilizacijama, no ipak uspješno gradi neku pomalo izmaknutu i sjetnu atmosferu, koja postaje važan formativni element cijelog filma.

S druge strane, dojma sam da se način snimanja protagonista u pokretu s leđa, tzv. shot from behind, zaštitni znak indie i arthouse filma, nakon toliko desetljeća korištenja već pomalo otrcao i ne donosi neku osobitu stilsku ili emotivnu vrijednost, dok je iz perspektive tzv. običnog gledatelja oduvijek bio zamoran i dosadan, pa si dozvoljavam predložiti hrvatskoj kinematografiji da ga ubuduće ipak malo štedljivije koristi.

Nema tog interioriziranog duševnog stanja o kojemu u okviru hrvatske kinematografije nije snimljen barem jedan film, pa zapravo iznenađuje da je ova tema tako dugo preskakana, no kad je već tako, veseli što je Zečji nasip toliko dobar film da čak ni prvoloptaške usporedbe s Call Me By Your Name Luce Guadagnine nisu posve neumjesne.

Mala je šansa da će se ove godine pojaviti bolji domaći film od njega, pa je još veća šteta što ga skoro nitko neće vidjeti. 

Ocjena: 8/10