BILO da čekate dijete pred školom ili stojite u redu u trgovini, svakodnevno se možete naći u situacijama u kojima netko pokušava započeti neobavezan razgovor. No što ako vam razmjena usputnih fraza ili razgovor o vremenu ne stvara samo blagu nelagodu, već vas potpuno iscrpljuje?

Postoji mnogo razloga zašto čavrljanje može biti naporno, od situacije u kojoj se nalazite do vašeg raspoloženja, a prema riječima psihologinje, to može mnogo otkriti i o vašem tipu osobnosti. O tome zašto su nekim ljudima takvi razgovori iscrpljujući i kako ih učiniti ugodnijima, pojašnjava dr. Rebecca Ker, psihologinja iz Carlton Psychology.

Što iscrpljenost čavrljanjem govori o vašoj osobnosti

Ako se ponekad mučite s neobaveznim razgovorima, niste jedini, objašnjava dr. Ker. "Mnogi se ljudi povremeno osjećaju iscrpljeno zbog čavrljanja. Naša spremnost na sudjelovanje u takvim razgovorima ovisi o čimbenicima poput motivacije i osjećaja ugode. Ako smo tjeskobni ili u žurbi, razgovor može biti još naporniji", kaže ona.

"Neobavezni razgovori često se vode s ljudima koje ne poznajemo dobro ili koje nismo vidjeli neko vrijeme. U takvim je okolnostima strah od osude izraženiji, kao i briga da ćemo napraviti gaf ili reći nešto neugodno", dodaje psihologinja.

Postoje i ljudi koji su skloniji takvim brigama. "Pojedinci kojima nedostaje samopouzdanja ili imaju socijalnu anksioznost to će osjećati intenzivnije. Neobavezni se razgovori često odvijaju u bučnim društvenim okruženjima, pa ako ste introvertirani ili vas podražaji lako preplave, takve su situacije same po sebi iscrpljujuće", pojašnjava dr. Ker.

Zašto je čavrljanje teže neurodivergentnim osobama?

Prema psihologinji, neobavezni razgovori mogu biti posebno izazovni i iscrpljujući za neurodivergentne osobe. "Nekim neurodivergentnim osobama takvi su razgovori naporniji nego drugima. Primjerice, osobe s ADHD-om površno čavrljanje mogu smatrati manje zanimljivim od dubljih razgovora te se moraju svjesno truditi da ne "odlutaju". Također, mogu biti svjesne svoje sklonosti da prekidaju sugovornike kad im sine neka ideja pa se silno trude to izbjeći", kaže dr. Ker.

S druge strane, autističnim osobama neobavezni razgovori predstavljaju drugačiju vrstu izazova. "Autistične osobe ponekad više vole razgovore temeljene na konkretnim interesima ili smislenije interakcije. Razlike u načinu na koji obrađuju socijalne signale mogu utjecati na njihove sklonosti prema čavrljanju. Nekima takav razgovor nije instinktivan proces, već zahtijeva mnogo svjesnog razmišljanja. Zbog toga crpi više energije i pruža manje zadovoljstva", objašnjava ona.

"Tu govorimo o takozvanom "maskiranju", odnosno o svjesnom naporu da se prikriju vlastite karakteristike i ponaša onako kako bi se ponašala neurotipična osoba. Voditi neobavezan razgovor dok istovremeno aktivno razmišljate o tome koliko kontakta očima održavati, kako gestikulirati ili jeste li postavili dovoljno pitanja, iziskuje golem napor", zaključuje.

Kako neobavezne razgovore učiniti ugodnijima?

Dr. Ker kaže kako s vremenom i boljim razumijevanjem vlastite osobnosti možete naučiti što vam neobavezne razgovore čini podnošljivijima. "To što smatrate čavrljanje iscrpljujućim može upućivati na nekoliko stvari, poput situacije u kojoj se nalazite, vašeg raspoloženja, načina na koji funkcionirate ili jednostavno sklonosti dubljim vezama. S godinama obično naučimo što nam odgovara te u kojim vrstama društvenih interakcija uživamo i u koje smo spremni ulagati energiju", zaključuje psihologinja.