KADA bi se osamdesetih na televiziji u Jugoslaviji pojavio dječak u bijelom fraku s violinom, mnoštvu djece koja su tih godina odrastala u Jugoslaviji majke su govorile: "Zašto ti ne možeš biti poput njega?"

Stefan Milenković violinu je počeo svirati sa samo tri godine, sa šest godina već je bio zvijezda. Kada je Stefan postao tinejdžer, Jugoslavija je nestala. No njegova briljantna karijera tek je počinjala. U proteklih trideset godina Stefan Milenković postao je svjetska zvijezda za ljubitelje klasične glazbe i violine, a od kraja devedesetih do 2021. godine živio je i radio u Americi.

Milenkovića smo zatekli u Splitu, gdje je nakon prošlotjednog koncerta održao trodnevni masterclass za mlade violiniste u glazbenoj školi. Danas je 46-godišnjak, a u Srbiju se sa sinčićem i suprugom vratio 2021. godine. Živi i radi u Novom Sadu, gdje je redoviti profesor na Akademiji umjetnosti i umjetnički direktor nove koncertne dvorane.

Mnoge je iznenadila i njegova suradnja s Neletom Karajlićem, a neobični dvojac će u lipnju svirati u Zagrebu na koncertu Rock El Classico.

U Srbiju ste se iz Amerike vratili 2021. godine. Kakvu ste Srbiju zatekli?

Uopće ne uspoređujem stvari na taj način. Cijeli svijet se mijenja. Ja sam se promijenio, Amerika se jako promijenila otkako sam otišao do sada. To je sve normalno. Sve se mijenja. Neke stvari se mijenjaju na gore u cijelom svijetu. Nisam uopće došao s tom optikom da sad ja nešto mjerim i uspoređujem. Polazim od toga da moja obitelj i ja svoj svijet nosimo sa sobom i način na koji živimo ne ovisi ni o sustavu ni o zemlji, nego o nama.

Imam određenu viziju što i kako želim raditi i uvijek se nađu ljudi koji dijele tu viziju. U tom smislu u Srbiji je meni fenomenalno. Okružen sam ljudima koji imaju elan i želju da rade. Ja sam time motiviran i inspiriran.

Imam dojam da ste se nakon života neke vrste rock zvijezde i bezbroj koncerata smirili u Vojvodini. Kako izgleda vaš život danas?

Nastavio sam koncertnu aktivnost. Samo što je sad baza u nekom emotivnom smislu stabilnija. Ipak se sad vraćam u svoju zemlju, u svoje podneblje. Moj sin sad odrasta tamo. Ipak to znači. Putovanja su mi sada kraća jer ne moram više toliko često putovati iz Amerike u Europu. Nekad sam dva puta mjesečno putovao iz Amerike u Europu i tako dvadeset godina.

Dakle, niste se pokajali zbog povratka u Srbiju?

Ma ne. Ne gledam uopće to tako. Da netko tako mijenja cijelu sredinu i onda se pokaje, to znači da je imao neke vizije koje se nisu obistinile. Ne mogu reći da se nisam u stanju razočarati, ali uvijek polazim od sebe i to mi je usađeno kao radna navika. 

Nekad je svaka majka u Jugoslaviji htjela sina poput vas. Kako je vaše djetinjstvo izgledalo iz vaše vizure?

Djetinjstvo je bilo polunormalno. S jedne strane su bile violina i glazba koja zahtijeva disciplinu, posvećenost i rad, što nije tipično za dijete. S druge strane, čim bih završio vježbanje, moji roditelji su mi dopuštali da imam normalno djetinjstvo, da zadovoljim svoje interese. Vozio sam skejt i igrao nogomet.

Niste bili željni običnog djetinjstva?

Ne, imao sam ga nakon što bih vježbao i obavio školske obaveze. Nisam bio spriječen da se družim i izlazim. Bio sam opsjednut skejtom, vozio sam ga svaku večer. 

Početkom devedesetih ste otišli iz Srbije u Italiju i završilo je razdoblje vunderkinda. Jeste li se u toj drugoj etapi karijere osjećali zaboravljenim?

Pa i ne. Nikad sebe nisam ni vidio na taj način. Nikad nisam imao dojam da sam nešto posebno. Možda i zbog toga što sam morao raditi da bih postigao rezultat. Nisu stvari dolazile same od sebe, da ja samo uzmem violinu i sviram. Svaka kvaliteta je bila rezultat vježbanja. To je meni bilo logično, nikakvo čudo.

Kada se završilo to razdoblje takozvanog čuda od djeteta, bilo je jasno da se moram ponovno dokazati. Počeo sam ići na natjecanja i onda se kao 16-godišnjak natjecao u kategorijama do trideset godina. Utrostručio sam vježbanje. Ako sam prije toga vježbao tri sata, tada sam počeo vježbati osam sati. Dodali smo gas. Nisam imao drugi put.

Stalno vam pune glavu kako Japanci, Rusi i ostali vježbaju osam sati... Bila je to nužda, da se uđe u novu etapu.

Kako ste kao tinejdžer tada gledali na događaje na području bivše Jugoslavije? Je li vas to uopće doticalo?

Ma, kako da ne. To je stalno visjelo nad glavom kao neki mračni oblak. I zbog same neugodnosti što ste uopće odatle i što se takva strahota događa na tim prostorima. Drugo, što je ta marketinška mašinerija bila uhodana i radila protiv nas i protiv Srbije. Raspada vam se zemlja, ne znate se orijentirati kao 16-godišnjak. Ja sam gotovo na svim natjecanjima bio pod nekom drugom zastavom.

Neki su pisali Jugoslavija, neki ex Jugoslavija, neki Srbija, Crna Gora i Jugoslavija... Ni organizatori nisu znali, često nisu imali ni zastavu. Često su na tim natjecanjima sudionici paradirali sa svojom zastavom i onda je tu bilo svega - od nikakve zastave preko zastave Jugoslavije do recimo Indianapolisa 1994., gdje su oni ladno izvukli onu zastavu s petokrakom, što je sigurno - sigurno je.

Bilo je to stanje konfuzije i gnjeva zbog nemoći. Bilo je tu puno neugodnosti. Često nisam mogao dobiti vizu, događalo se da nam se ljudi deru u lice da nas cijeli svijet mrzi...

Jeste li u tom periodu adolescencije vidjeli svoj život bez violine?

Nije mi to nikad padalo na pamet. Srastao sam s violinom, ne sjećam se perioda kad nisam svirao. Stoga ne mogu usporediti život bez violine i život s violinom. Moj život bez violine ne postoji. S druge strane, danas osjećam da bih mogao raditi bilo što i radio bih to na isti način kao što sviram ako me violina i glazba prestanu zabavljati i ispunjavati.

Niste razmišljali u nekom drugom smjeru kad je riječ o glazbi. O produkciji, recimo?

Ne, ono što radim me mora zanimati. To može biti i stočarstvo. Važno je da vas ispunjava ono što radite, da se tome predamo sto posto. Da imam strast, bez obzira kako se to zove. Idealno je ako se to poklopi s nečim što svijet čini boljim.

Jedan je život i da potpuno sagorim u nečemu što me ne ispunjava, ne vidim poantu. Ispunjava me ovo što radim. Tu su i studenti, moja koncertna aktivnost je i dalje je intenzivna. 

Kad je riječ o studentima i klincima kojima ste danas držali masterclass, koliko su oni drugačiji od djece vaše generacije?

Danas svi ratujemo s tehnologijom i tu nema sumnje. Koliko je genijalna, koliko pomaže i koliko nam je otvorila prozor prema svijetu, toliko stvara ovisnost i otupljuje. Buljimo u telefon cijeli dan. Opseg pažnje se spušta i interesi postaju sve plići. Površno se prelijeće preko informacija. Svi znamo sve, a nitko ne zna ništa. Ne zna dovoljno. 

Klinci su tu na udaru. Kada se život preseli na internet i mjeri lajkovima i pregledima, postane strašna kategorija. Kako klasična glazba nikad nije bila za mase, onda se dobiva dojam da se stalno borimo protiv mraka. Klinci su pasivniji, nisu samo manje zainteresirani za glazbu nego za bilo što.

Kada je riječ o klasičnoj glazbi, dosta ljudi kaže da je ne voli, a nikad nisu otišli na koncert klasične glazbe. Treba otići na barem tri koncerta različitih repertoara da bi se moglo zaključiti da nešto je ili nije za vas. Međutim, garantiram da je klasična glazba za svakoga, ali nije svaka za svakoga. Čak ni meni ne odgovara svaka klasična glazba.

Klasični glazbenici se trebaju prilagoditi i potruditi da dopru do što više ljudi. Ne samo da ljudi upoznaju klasičnu glazbu nego i njih.

Kako ste se vi obranili od elitizma koji često ide uz klasične glazbenike? Je li na to utjecao taj skate iz djetinjstva?

Moguće. Treba izaći iz vlastite čahure. Ako provodite djetinjstvo i mlade godine vježbajući, bez kontakta sa svijetom, vi ne znate zabavljati se i ostajete u svom svijetu pa će vas vodati kao neko čudo u cirkusu dok vi egzistirate u svom polusvijetu.

Danas je drugačije vrijeme i ta ideja nedodirljivog umjetnika je prošla. Ponekad mi djeluje da se asocijalni umjetnici kriju iza te ideje da je klasična glazba nešto ekskluzivno jer im se ne druži s ljudima.

Sastavni dio naše profesije su ljudi. Treba shvatiti da sve karijere ovise o ljudima. 

Kako je došlo do suradnje s Neletom Karajlićem?

Spojio nas je jedan producent u Beogradu i rekao da bi bilo dobro da se upoznamo i nešto radimo zajedno. Uvijek sam bio fan Nadrealista, bili su genijalni i vrlo proročki, nažalost. Kao Monty Phyton.

Uvijek sam smatrao da je Nele Karajlić nevjerojatan čovjek s puno talenata. Sjeli smo, porazgovarali i dobacivali se raznim idejama, recimo da spojimo neke pjesme Zabranjenog pušenja i nekih djela klasične glazbe i to objedinimo te da se to spoji u jednu jezgru. Tako je nastao taj projekt s Neletom.

On je poprilično lud. Ne treba mu dvaput reći da nešto bude suludo. Uopće nemamo ograničenja i onda samo pustiš mašti na volju. Nije svaka ideja genijalna koja se pojavi, ali iz tog puštanja uzdi kreću se ukrštavati neke iskre.

Biste li prihvatili eventualnu ponudu vlade republike Srbije da postanete ministar kulture?

Hahahaha. LOL.