Kad su čudovišta hodala Kambodžom, a osmijeh se plaćao životom
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Vedran Buble
NAKON polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, nedavno su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji je bio njihova prva destinacija, slijede Vijetnam, Kambodža, Malezija i Indija. Njihov serijal putopisa, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.
Kambodža
5. poglavlje
Mad man theory of war
Ako ste se ikad zapitali zašto je tako popularno volontirati kao profesor u Kambodži, puno više no u susjednom Vijetnamu, Tajlandu ili Laosu, odgovor ćete pronaći listajući biografiju notornog Pola Pota, jednog od najvećih masovnih ubojica u povijesti zemaljske kugle. U četiri godine, od 1975. - 1979., njegovi Crveni Kmeri pobili su trećinu stanovništva Kambodže, više od dva milijuna ljudi i to najvećim dijelom one visoke obrazovane, profesore, liječnike, znanstvenike, inženjere i umjetnike. Kao posljedicu ovog masakra, Kambodža danas ima jednu od najmlađih nacija svijeta. No krenimo redom...
U jeku Vijetnamskog rata američki predsjednik Richard Nixon tajno je i potpuno svojevoljno odlučio bombardirati susjednu i do tada neutralnu Kambodžu pod izlikom da se na njenoj granici nalaze baze Vijetkonga. Istok ove zemlje zasut je s ukupno 100 tisuća tona bombi, što je jednako tonaži pet atomskih koje su pale na Hirošimu. Mrtvi Kambodžanci nazvani su kolateralnim žrtvama, a njihova zapaljena sela prijateljskom vatrom. Iako je Nixon Vijetnamcima isključivo htio pokazati koliko je zaista moćan, čudovišnim je bombardiranjem samo poremetio delikatne odnose kambodžanskih demokrata, rojalista i komunista - kako je to lijepo ocrtano u dokumentarcu "Year Zero".
Na koncu se iz zgarišta bombardirane i građanskim ratom devastirane Kambodže rodilo još veće čudovište - monstruozni Pol Pot. Kada je 17. travnja 1975. godine rat u Kambodži i službeno završio, s rukama pobjednički uzdignutim, Crveni Kmeri izašli su iz džungle i umarširali u glavni grad. Mnogi od vojnika bili su još tinejdžeri i do tada nisu ni vidjeli Phnom Penh, a narod ih je slavio kao osloboditelje, sretan što je rat napokon završio. Međutim, u samo nekoliko sati, grad od gotovo tri milijuna stanovnika potpuno je ispražnjen uz lažnu tvrdnju kako ga Amerikanci namjeravaju sravniti sa zemljom.
"Bolje je uništiti deset prijatelja nego ostaviti na životu jednog neprijatelja"
Bolesni i ozlijeđeni izvlačeni su iz bolničkih postelja, umiruća djeca iznošena u plastičnim vrećama, a starci i invalidi ostavljeni da skončaju uz cestu. Svi ostali, s puškama uperenim u glavu, bili su prisiljeni marširati u ruralne dijelove, gdje će domala biti uspostavljen dotad neviđen civilizacijski poredak. "Hodali smo danima", priča nam jedan od preživjelih koji svakodnevno dolazi u koncentracijski logor Toul Sleng u kojem je proveo dvije godine. "Obitelji su bile rastrgane i poslane u različite krajeve, a djeca odvojena od roditelja. Putem su umirala gladi i umora, a mi im nismo mogli pomoći..."
Svega nekoliko tjedana trajalo je ovo raseljavanje, a kada su i posljednji strani ambasadori napustili Phnom Penh, Kambodža se uvukla u oklop poput kornjače. Pune četiri godine nitko nije imao pojma što se događa u toj državi, a događao se sustavni masakr oporbenih političara i svih pripadnika prijašnjeg režima, uključujući policajce, vojnike i državne službenike. Ukoliko je netko proglašen neprijateljem, stradavala je i cijela njegova obitelj.
Na udaru su se također našle bolnice i doktori, crkve i svećenici (religija je bila zabranjena), a kako je s vremenom jačala paranoja Pola Pota i sami pripadnici Crvenih Kmera koji su optuživani da su saboteri, izdajnici te američki, japanski, francuski, sovjetski ili vijetnamski špijuni. Bilo je dovoljno da netko polomi alat s kojim je radio da bude optužen kako pripada špijunskoj mreži. Jedna od najpoznatijih izreka Pola Pota bila je: "Bolje je ubiti desetke prijatelja nego ostaviti na životu jednog neprijatelja."
1975. - Nulta godina
Crveni Kmeri novi su početak nazvali "nulta godina", čime je otpočeo sumrak života kakvog su Kambodžanci do tada poznavali. Bio je to svijet bez obitelji i osjećaja, bez izražavanja ljubavi i tuge, bez lijekova, bolnica i škola, bez knjiga, učenja i praznika, bez muzike, umjetnosti i novca. Samo rad i smrt. Kao simbol nove vladavine zapaljena je i nacionalna knjižnica. Od nulte godine sve prijašnje znanje bilo je ilegalno. Pol Pot je imao namjeru vratiti Kambodžu u vrijeme kraljevskih dinastija iz 9. stoljeća kada su postojali samo božansko prijestolje i podanici.
U poljoprivrednim komunama Pola Pota ljudi su doslovce živjeli kao štakori. Bilo je zabranjeno spavati, ta riječ bila je izbrisana iz rječnika. Mogli su se samo odmarati, a radili su od tri sata ujutro do 11 navečer. U 24 sata imali su pravo pojesti jednu čašu riže. I tako četiri godine. "Teško je uopće opisati taj život. Nisu nam dali da razgovaramo, a nekolicinu mojih prijatelja ubili su samo zato što su se smijali. Neke su pak ubijali zato što su nosili naočale i izgledali pametno", ispričao nam je starac u Toun Slengu, predstavljajući novoizdanu knjigu o svom životu u vrijeme Crvenih Kmera.
"U prve dvije godine u jednoj takvoj komuni smršavio sam četrdeset kilograma. Iako sam bio kost i koža, bilo me strah jesti, ako bi što slučajno i našao. Nikog se nije smjelo zateći s bananom ili bilo kakvim drugim voćem i povrćem. Neovlašteno posjedovanje hrane dovodilo je do brze i nasilne smrti. Khmeri su također imali potpunu kontrolu nad seksom, a koga su uhvatili u ljubavnom činu ubili bi ga na licu mjesta. Strašno je to bilo vrijeme. Mnoge ove stvari činit će vam se potpuno nerealne, kao da nikada nisu ni postojale, ali jesu. Ja sam svjedok."
Phnom Penh - grad duhova
U međuvremenu, situacija u Phnom Penhu bila je posve nadrealna. Donedavno blještavi grad, moderniji od Amsterdama, sada je zjapio napušten kao da se zbio kakav nuklearni rat koji je poštedio samo zgrade. Pripadnici Crvenih Kmera uklonili su sve reklamne panoe i prometne znakove, a okupljanja veća od dvoje ljudi bila su zabranjena. Zatvorene su škole, sveučilišta, banke, tržnice, televizija, bolnice, restorani i poštanski uredi. Također su ukinuti praznici, a zabranjeno je bilo i baviti se sportom. Prekinut je sav promet pa i taksi služba.
Kako je nije bilo električne energije, a voda je bila zagađena tisućama leševa ubijenih i mučenih, 20-tak tisuća preostalih stanovnika danonoćno je poput bijesnih i pregladnjelih strvinara lutalo ulicama tražeći nešto, bilo što bi moglo poslužiti kao jelo ili piće. Nešto slično svakodnevici za vrijeme njemačke opsade Staljingrada. Istovremeno, kako su po naredbama Pola Pota Crveni Khmeri raznijeli nacionalni trezor, a monsunske kiše po gradu razbacale milijarde novčanica, grad koji u tom trenutku nije imao baš ništa, doslovno je plivao u novcu koji je bio potpuno bezvrijedan.
Većina škola u gradu bila je pretvorena u zatvore, a najzloglasniji od njih bio je Tuol Sleng, kodnog imena S21 kojeg su kasnije nazvali azijskim Aušvicom. U ovoj srednjoj školi tijekom četiri godine ubijeno je preko 12 tisuća ljudi, a kada su Vijetnamci srušili režim Crvenih Khmera, na ovom mjestu pronađeno je samo osam preživjelih. Prve dvije godine Khmeri su svakodnevno ubijali 10 do 15 ljudi, a posljednje dvije od 100 do 150 ljudi. Prvo su ubijali djecu pred roditeljima pa žene pred muževima, a na kraju i same muškarce. Osumnjičenike bi fotografirali, zatim mučili do priznanja, a onda i usmrtili.
Tuol Sleng i polja smrti
"Uvjeti u Toul Slengu bili su katastrofalni. Spavali smo u ćelijama dugim metar i pol, širokim jedan metar, a cijeli dan smo imali pravo na svega dvije žlice juhe od riže. Iako su vrućine bile strašne i sve je vrvjelo boleštinama, kupali su nas tek jednom mjesečno, kada bi nas vezali u sjedećem položaju i šmrkom grupno polijevali kao stoku. Sve to događalo se do trenutka dok te ne bi pozvali na ispitivanje, a tada bi počinjao pravi pakao, nemjerljivo veći od onog u kojem si mislio da to tada živiš", priča nam jedan od osmorice preživjelih. Inače, jednom se tjedno u Tuon Slengu organizira druženje s živućim svjedocima.
"Uvjeren sam kako su Crveni Khmeri pokupili najgore metode mučenja iz cijelog svijeta. Zatvorenicima su prste stavljali direktno u vatru, čupali nokte i bradavice pa sve zalijevali alkoholom i prosipali solju. Davilo ih se u vodi, onesvještavalo strujnim udarima i vješalo naopačke. Možda još najgore bilo je premlaćivanje do smrti drvenim štapom. Krvnici bi naizmjenice tukli po glavi osumnjičenika dok ovaj ne bi izdahnuo. U takvim uvjetima ljudi su zaboravljali svoje podrijetlo, imena svoje braće i sestara pa i vlastiti identitet..."
Jednako potresna bila su i polja smrti, na kojima je tijekom četiri godine umrlo gotovo milijun ljudi. Vodovi Pola Pota tamo su svakodnevno ubijali tisuće novorođenčadi i djece. One najmanje hvatali bi za nogu i samo im glavama tresnuli o betonski stup prije no što ih bace u jamu. Do dan danas otkriveno je gotovo dvadeset tisuća masovnih grobnica, a mnoge od njih još nisu ekshumirane. Kada su za vrijeme suđenja ove krvnike pitali jesu li bili svjesni onoga što rade, bezizražajna su lica odgovarali kako su to jednostavno morali napraviti jer bi inače i sami bili ubijeni.
Pol Pot smrt je dočekao kao slobodan čovjek
Jedna od vizija Pola Pota bila je proširiti Kambodžu na prostor nekadašnjeg kmerskog carstva, a zbog neprestanih provokacija na granici, 25. prosinca 1978. Vijetnamci su krenuli u kontraofenzivu. Vrlo brzo razbili su njegove postrojbe i domala umarširali u Phnom Penh. Preostali pripadnici Crvenih Khmera povukli su se brdske dijelove Tajlanda, a još godinama nakon bijega, svjetske velesile priznavale su njihov režim. Pol Pot preminuo je slobodan i bez suđenja 15. travnja 1988., a posljednje vođe predali su se tek krajem 1999. godine.
Nakon pada Crvenih Khmera, zemlja za koji su Kinezi, opisujući prosperitet, govorili "bogat kao Kambodža" ostala je gotovo prepolovljenog stanovništva i doslovce u kamenom dobu. Do temelja su srušene škole, crkve i većina inih javnih građevina te čak 43 bolnice. Frapantan je podatak kako je od 550 doktora, koliko ih je bilo početkom sedamdesetih godina, svega 40-tak preživjelo. 1979. godine u Kambodži je ostao samo jedan živući odvjetnik, a od 820 tisuća osnovnoškolaca, na životu ih je ostalo tek 210 tisuća. Svaka je familija izgubila najmanje pet članova obitelji.
Ono što je bilo najtragičnije, čak i nakon pada režima, humanitarna pomoć Ujedinjenih naroda nije stizala, jer nova vlast nije bila priznata na svjetskoj razini. Više od dva milijuna ljudi mjesecima je umiralo od gladi, a jedina pomoć stizala je iz susjednog i potpuno devastiranog Vijetnama koji je taman završio četrdesetogodišnji ratni period. Od stotinu tisuća tona hrane i lijekova, koliko su Kambodžanci tražili, Crveni Križ poslao je tek dvije stotine tona, što nije bilo dovoljno ni za najosnovnije potrebe.
Jeza koja se uvlači pod kožu
Da budem iskren, o Polu Potu i Crvenim Khmerima do dolaska u Kambodžu znali smo samo sporadično, a jednom kada smo pojmili cjelokupnost onoga što se događalo ovdje, ostali smo potpuno šokirani. Susrećući se s fotografijama i svjedočanstvima s Polja smrti i iz koncentracijskih logora, jedva smo susprezali poriv povraćanja. Netko će reći kako se patnja osjeća u zraku, a ako uzmemo u obzir da je cijeli svemir jedno energetsko polje, a energija neuništiva, takve tvrdnje potpuno su opravdane. Ne znam radi li se o podsvjesnoj sugestiji ili ne, ali stvarno smo se osjećali loše.
Ono što su Kambodžanci preživjeli graniči sa znanstvenom fantastikom i svakojako je nezamislivo. Sanja i ja satima smo poslije jedno pred drugo izbacivali nakupljenu gorčinu, ne vjerujući da je ovakvo što zaista moguće. Nisu nam bili jasni ponajprije ti sljedbenici Pola Pota koji su četiri godine vršili do tada neviđena razbojstva. Shvaćam da su bili pod prijetnjom smrću, ali ma kakav strah od ništavila imao, zar vlastita smrt nije jednostavnije i bolje rješenje od svakodnevne makljaže djece, mladića i žena.
Svijet nekada zna biti tako odvratno mjesto i ako jedan zadatak čovječanstvo mora staviti pred sebe, onda je to da se ovakve spodobe više nikada ne pojave na čelu neke države. Naravno, puno je tu bilo raznoraznih utjecaja zainteresiranih strana, od Kine i Vijetnama, do zapadnih sila, ali mnogi će za sve ponajprije okriviti Amerikance, koji su pokušavajući zaustaviti širenje komunističkog bloka u jugoistočnoj Aziji, direktno, ali i indirektno potpuno uništili dvije prekrasne zemlje. Mnogi drugi, ali najprije Nixon i Kissinger trebali su biti doživotno zatvoreni, a ovaj posljednji dobio je Nobelovu nagradu za mir.
Osmjesi koji liječe rane
Unatoč svemu onom što se događalo prije četrdeset godina, Kambodža je danas zaista divna zemlja. Tih nešto manje od mjesec dana, koliko smo proveli u njoj, bili su zaista razarajući i to u svakom smislu, neovisno lutali Siem Repom, Angkor Watom, Phnom Penhom, Battambangom ili selima na istoku. Takvo gostoprimstvo rijetko smo gdje na svijetu doživjeli, a osmijesi dječice pratili su nas na svakom korakom. Kambodža je i danas jako nerazvijena, ali svaki novi dan čudesni je oporavak bolesnika koji je godinama ležao na smrtnoj postelji.
Tek 2000. ova zemlja otvorila je vrata svijetu, a u posljednjih petnaestak godina Phnom Penh se ponovno razvio u pravi moderni velegrad. Otvaraju se škole, bolnice, biblioteke te asfaltiraju međugradske ceste. Siromaštvo je i dalje primjetno, a obrazovanog kadra nedostaje na većini važnih mjesta, no proći će još puno vremena prije no što se Kambodža sasvim oporavi. Istovremeno, ovi ljudi još su velikim dijelom nezagađeni zapadnjačkom globalizacijom te uživaju život kojeg smo i mi nekad živjeli. Bilo je lijepo osjetiti se njegovim dijelom, pogotovo u školi u selu Orusay, o čemu smo pisali prošli put.
Život u Kambodži zaista nije lagan, ali za jednog prolaznika posve je inspirirajući. Kada vam graničar udari onaj izlazni pečat, uz magnet za frižider, kući ćete ponijeti i njihovu pozitivu koja je tako vješto isplivala na površinu kroz blatnjavu i krvavu rijeku. Kambodžanci su jedan zapravo izrazito veseo narod koji koristi svaku prigodu za smijeh. Baš kako da žele nadoknaditi one strašne godine Crvenih Khmera, kada im je on bio smrtno zabranjen...
Bilo to sve za ovaj put, s isprikom ukoliko su opisi na mjestima bili previše ekspresivni. Naša sljedeća postaja dijametralno je suprotna. Riječ je o svjetskog metropoli i političkom središtu jugoistočne Azije - Kuala Lumpuru. Glavni grad Malezije bit će naš novi dom sljedećih tjedan dana prije no što poletimo za Indiju.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Učitavanje komentara
Facebook
Google
