CHEF Mate Janković nedavno se požalio na svoje iskustvo s hranom u jednom novom hotelu s pet zvjezdica u Dalmaciji, ocijenivši uslugu preskupom i lošom. No, nekad hoteli s pet zvjezdica nisu bili takvi. U suradnji s Yugopapirom prisjećamo se otvaranja hotela Ambasador u Opatiji, prvog hrvatskog hotela s pet zvjezdica.

Srpanj 1966.: Vrline hotela u svijetu se vrednuju zvijezdama, kao konjak. Mi još nemamo takvog pića čiji bi proizvođači istaknuli na etiketi najvišu ocjenu od pet zvijezda, kao što to rade vlasnici Courvoisiera ili Metaxe. Tom priznatom samohvalom oni pravdaju i svoje osjetno više cijene nepristupačne za prosječni džep.

Doskora nismo imali ni hotela koji su stajali na ravnoj nozi s izvikanim Hiltonima i Ritzovima, Charltonom u Cannesu ili pak Georgeom V. u Parizu. Jer su to kuće izvan kategorije ("categorie de luxe") i samo se njima prišiva pet zvijezda. Napokon, on je rođen, okružen vječno zelenim i rijetkim egzotičnim rastinjem. Nakon kraćeg pokusnog roka, gala-večerom za probrane uzvanike proslavljen je u subotu njegov ulazak u otmjenu internacionalnu obitelj superhotela.

Ambasador je dugo, dugo dolazio na svijet i dva je puta zakasnio na obećani start. Neko je vrijeme nad njegovom deveterokatnom glavom ozbiljno prijetio Damoklov mač u rukama reforme, spreman da ga posiječe, jer nitko nije znao kako će se namaći i stvoriti sredstva potrebna za konačni završetak. Ti novci su bili zaista teški: nosili su deset znamenki.

VUS-ov reporter uputio se u Opatiju da ispita situaciju stvorenu oko Ambasadora. Bio je jedan od njegovih prvih gostiju, a kao treći jugoslavenski građanin upisan u tek načetu hotelsku knjigu...

Dva tabora

Već sama najava da će se podići hotel, bolji od starog dobrog Kvarnera, odjeknula je u Opatiji kao bomba. Ovo valja shvatiti, jer se ovdje, osim Adriatica (hotela i restorana za izobrazbu i praksu đaka ugostiteljske škole) pola stoljeća ama baš ništa nije izgradilo za turizam.

Turistička Opatija živjela je na staroj slavi: nekad noblesno sastajalište visoke k. und k. aristokracije, zarađivala je sve do danas samo zahvaljujući tradiciji, i to s kapacitetima koji su se savijali od istrošenosti.

Opatijci su se trgli: dosad su mirno gledali kako njihova jadranska perla sve niže pada na turističkoj burzi, i po cijenama se poravnava s mjestima koja, istina, nemaju prošlost, ali im zato ne manjka poslovnog duha da suvremenom turistu pruže suvremene uvjete.

Mještani su se podijelili na dva tabora. Ta je razdvojenost postala izrazitija kad je bilo objelodanjeno da će Ambasador stajati čak dvije i pol milijarde starih dinara. Jedni su bili za nj, govoreći kako je vrijeme da i mi Jugoslaveni počnemo dobivati devize od visokog turizma, dok je većina tvrdila da nema smisla upuštati se u rizične zahvate i stvarati hotel koji se vjerojatno nikada neće isplatiti.

"Još nemamo uvjeta da ugostimo natprosječno bogate strance. Zato je bolje ići na sigurno i za iste novce sagraditi četiri manja hotela za jeftini turizam, koji će biti uvijek puni!" govorili su.

Uvjeravanja kako više vrijedi jedan gost koji će uz najviši komfor trošiti dvadeset dolara dnevno nego četvorica čiji je dnevni prosjek četiri - bila su uzaludna. Jer je takav gost ipak samo golub na grani...

Ni raspoloženje u banci nije bilo povoljno prema Ambasadoru. Na sjednici u Zagrebu, koja je imala buran tok i trajala je od pet poslijepodne do tri ujutro, dobivene su dvije milijarde. Kamen temeljac Ambasadoru udaren je 1. travnja 1964. kad su i počeli radovi. Po zamisli arhitekta Zdravka Bregovca sve je trebalo biti gotovo za četrnaest mjeseci. Ali kad je skelet bio završen i kad je ostalo još samo nekoliko mjeseci posla, došla je privredna reforma.

Umalo konzerviran

Radovi su stali bez nade da budu nastavljeni. Sva su novčana sredstva presušila, a govorkanja o promašenom potezu s Ambasadorom postaju sve glasnija.

Punih deset mjeseci gradilište je bilo pusto. Dotle su cijene materijala, usluga i nadnica poskočile, tako da je i troškovnik morao biti obilato korigiran. Nekadašnje dvije i pol milijarde dinara dobile su još jednu milijardu povrh. Dileme su postajale sve jače otkako su ljudi iz Kvarnera na sve strane uzaludno tražili toliko potrebnu jednu i pol milijardu za dovršenje hotela.

Pomišljalo se čak i na konzervaciju Ambasadora, s tim da se radovi nastave za pet-šest godina, kad se smognu novci. Ali i za to su bila potrebna sredstva kojih nitko u Opatiji nije mogao pronaći.

Ambasador kao da je osuđen na tiho umiranje. No tada se javilo poduzeće za unapređenje vanjske trgovine General-export iz Beograda koje je ponudilo kredit. Istina, uvjeti nisu nimalo povoljni (Ambasador se obavezao da će posuđeni novac vratiti samo u dvije godine, i to uz vrlo visoku kamatu od sedam posto), ali se sada moglo lakše disati. Uz osigurana sredstva, banka u Rijeci dala je garanciju i sa svoje strane prolongirala plaćanje anuiteta na deset godina.

"Tako je u travnju ove godine počela završna faza izgradnje. Od potpunog mrtvila, ponovo snažan zamah pa su prvi gosti mogli biti primljeni 1. srpnja. Istina, još se tu i tamo čuje koji udarac čekića, jer svi radovi nisu završeni, ali sobe, restoran, bazen, društvene prostorije i parkirališta stoje im na raspolaganju!" kaže direktor Ambasadora Franjo Čifčak.

Kao u Las Vegasu

Bez umjetno napuhivanog patriotizma, u Ambasadoru, ruku na srce, znaju da će Jugoslaven, pa makar bio i s većim prihodima, biti rijetka ptica u njihovu gnijezdu. Kao i svi hoteli te vrste na francuskoj, talijanskoj, grčkoj, portugalskoj i španjolskoj obali, i ovaj računa prije svega na stranu klijentelu s debelom lisnicom.

Cijene su istaknute samo u dolarima, jelovnici napisani na engleskom i francuskom, karta kojom se naručuje doručak u sobu na francuskom (Jambon d’Istrie, Kulen de Srem, Lard fromage Serbe), a obavijesti direkcije hotela tiskane su na njemačkom, engleskom, francuskom i talijanskom. Što Ambasador pruža svojim budućim stanovnicima i čime pravda svojih pet zvijezda?

Njegovih 450 ležaja smješteno je u trideset šest apartmana, 144 dvokrevetnih i 27 jednokrevetnih soba. Sve prostorije imaju balkone i kupaonice, a obloženi su tepisima od japanske svile.

Tu su tri restorana, koktel-klub, zimski vrt, dansing, raskošna recepcija, mjenjačnica, telefonska centrala i teleks-centrala, trgovine, kozmetičke radnje, cvjećarnica, saloni, društvene prostorije, zlatni salon s pogledom na more, aperitiv-bar, banket-sala, dvorana za priredbe i sastanke (a ona se ujedno može pretvoriti i u dvoranu za vjenčanje!), bridž-salon, frizerski saloni, dječji vrtić pod nadzorom odgojiteljice, kavana, trafostanica, ambulanta i kao posebne atrakcije:

• dva morska bazena od kojih je jedan zimski,
• vlastite podzemne garaže smještene na tri etaže s kapacitetom od 150 vozila, s tehničkim servisom i instalacijama za pranje,
• posebne prostorije i kupaonice za pse!

"Praktički", kaže konstruktor Ambasadora arh. Zdravko Bregovac, "onaj tko dođe na ljetovanje ili zimovanje u ovaj hotel, ako želi, ne mora se maći iz njega. To je mali grad sa svim servisima i pogodnostima." Kakve su onda cijene? Jesu li takve da izazivaju respekt i strahopoštovanje? Pogledajmo ih i zaključimo:

Da biste se lakše orijentirali, reći ćemo vam da obilati meni stoji 30 novih dinara, nacionalni doručak 18 n. d., kava 2.50 n. d, boca Pepsi-cole 4.60 n. d, boca piva 5.75 n. d, boca sode 4 n. d i tako redom.

Najjeftiniji kompletni pansion, sa stanovanjem u sobama smještenim iznad kuhinje, plaća se osam dolara ili sto novih dinara. Cijene rastu već prema položaju sobe i dosežu do 20 dolara dnevno. Pansionska tarifa u apartmanu kreće se od 25 do 35 dolara.

Naši ljudi koji su putovali po svijetu lako su zapazili da u velikim gradovima, a posebno u čuvenim rivijerskim mjestima, postoje hoteli koji su u neku ruku postali njihovi simboli. Sve to zahvaljujući najvećem mogućem komforu (kakav uostalom pruža i naš Ambasador), ali i osjetno većim cijenama od ostalih mjesnih hotela. Cijene u Ambasadoru, da je on kojim slučajem bilo gdje na Zapadu, kretale bi se od 30 pa sve do 120 dolara po dnevnom pansionu.

Zar se onda ne može zaključiti da su upravljači u Ambasadoru i postavili isuviše jeftine uvjete koji su ravni nekom hotelčiću druge ili treće kategorije u Austriji ili Švicarskoj? Kad sam rekao pojedinim šefovima Ambasadora da su im usluge luksuzne, a naplata gotovo simbolična, odgovorili su da ove sezone nisu ni mogli drukčije:

"Sve do 1. ožujka nismo znali hoćemo li dobiti sredstva za dovršenje zgrade pa se zato nismo ni uključili u međunarodni kalendar koji se formira u listopadu. Ovo je sada pokusna faza pa ćemo se pri pravljenu cjenika za 1967. ravnati po stečenim iskustvima!" objašnjava direktor Čifčak.

Ne znam kakva su iskustva osoblja, ali iz razgovora s inozemnim gostima Ambasadora zaključio sam da su zadivljeni jeftinoćom, a Amerikanci se ne mogu načuditi da za ovako male novce mogu ljetovati kao u najotmjenijim hotelima u Las Vegasu.

Nije li posrijedi nešto treće?

Ono što se u Ambasadoru ne usuđuju kazati, ali što se lako može spoznati između redaka, jest strah od eventualnog deficita i isplate anuiteta koji moraju početi sljedeće godine. Već na proljeće banci treba položiti prvu svotu od trista milijuna starih dinara, a to je teško breme. Odatle i otpor pojedinih rutiniranih konobara i šefova recepcije da dođu u Ambasador: unaprijed su znali da će ondje manje zaraditi nego u kakvom manjem hotelu koji nije opterećen dugovima.

Zato je i angažirano sasvim mlado i neiskusno konobarsko osoblje pa mu je rad u Ambasadoru prva ozbiljnija praktična škola, što inače nije običaj u kućama luksuzne kategorije.

Svi novčani tereti izgradnje Ambasadora pali su na leđa pedeset i dviju ekonomskih jedinica hotelskog poduzeća Kvarner. Dok se nije pojavio novi gigant, mnogi su dijelili lijepe viškove koji su sada nestali. Njihova je računica jasna i jednostavna: neka Ambasador što prije stane na vlastite noge, pa da najzad predahnu od pustih danaka.

Niske cijene odraz su bojazni da skupi Ambasador prvih godina ne bude prazan i da zato njegov opstanak, zbog revolta ostalih ekonomskih jedinica, ne dođe u pitanje. Stoga se nitko ne usuđuje ni približno izjednačiti s naplatama koje su uobičajene u Europi. Razgovarao sam s Nikolom Slavićem, predsjednikom Općinske skupštine u Opatiji. I on se slaže da je Ambasador isuviše jeftin:

"Valjalo bi ići za svjesnim rizikom, i to u toku dvije-tri godine dok Ambasador ne postane poznat i izvan naših granica, pa makar iz početka bio poluprazan čak i u punoj sezoni. Istina, nisam kompetentan da o tome odlučujem: to je stvar samoupravnih odluka proizvođača u Kvarneru iz čijih se sredstava moraju isplaćivati anuiteti i koji će sami osjetiti svaki gubitak. Zato su oni izabrali ovaj naoko sigurniji put manjeg otpora.

A da bismo napokon počeli raditi i zarađivati s turizmom na najvišem nivou, u to treba nešto i uložiti. Iskustva iz ovih prvih dana poslovanja Ambasadora kazuju da ne smije biti bojazni: i bez reklamiranja je sasvim pun, pa vjerujem da će i nakon znatnog povećanja cijena interes za njega biti golem."

Zanimljivosti oko Ambasadora

- Predviđa se da će ove sezone Ambasador ostvariti devizni promet od pola milijuna dolara. Za iduću godinu očekuje se dvostruka dolarska svota.

- Ambasador ima kupaonica koliko svih dvadeset opatijskih hotela skupa.

- Erick Bleich, direktor InterContinental hotela za Europu, oduševljen je Ambasadorom pa je njegovu konstruktoru arh. Bregovcu ponudio angažman za gradnju nekoliko hotela u Europi. Kaže da bi Ambasador dobio i najskuplje američke goste kad bi u blizini Opatije postojao aerodrom.

- Na praksi u Ambasadoru nalazi se dvadeset učenica Ugostiteljske škole iz Varšave koje su došle o trošku poljskog ministarstva turizma.

- Za pojedine dijelove namještaja i uređaja u Ambasadoru, koji su nabavljeni u inozemstvu, isplaćeno je 250.000 dolara. Tako su klimatski uređaji dopremljeni iz SAD-a, sva keramika iz Italije, tapete iz Japana, jedaći pribor Berndorf iz Austrije itd.

- Likovna rješenja izveli su naši najpoznatiji umjetnici Edo Murtić, Boris Dogan, Saša Srnec, Dušan Džamonja i Šime Perić, dok je grafička rješenja dao Milan Vulpe. Njihovi honorari bili su za 50 posto niži od onih koji se obično isplaćuju za osobna ostvarenja.

- Kostime osoblja kreirale su zagrebačke kazališne kreatorice Inge Kostinčer i Diana Kosec.

- Projektant je vodio računa i o seizmologiji pa je Ambasador izgrađen po japanskim sigurnosnim seizmičkim normama.

Napisao: Pero Zlatar (VUS, 1966.)