ISLAMSKA revolucija 1979. godine donijela je duboke promjene Iranu, osobito za žene. Jedno od najvidljivijih područja bila je odjeća i izgled žena – dok je bivši šah 1930-ih zabranio nošenje vela i naredio policiji da ženama silom skidaju marame, novi islamski režim početkom 1980-ih uveo je obvezni kodeks odijevanja kojim su sve žene morale nositi hidžab.

Kako je to izgledalo prije revolucije?

Prije Islamske revolucije 1979. godine iranske žene su uživale značajnu slobodu u načinu odijevanja, osobito u gradskim središtima poput Teherana. Do kraja 1970-ih postalo je vrlo moderno da žene nose minice, kratke hlače, uske traperice i bikinije. Televizija i časopisi promovirali su zapadnjačku modu – krojene haljine, jarke boje, izložena ramena i trbušnjaci bili su u trendu. Na plaži su se provodile u dvodijelnim kupaćim kostimima.

Također, žene su se slobodno šminkale i stilizirale kosu, a čak su muškarci do 1977. smjeli posjećivati ženske frizerske salone. Majke i kćeri posjećivale su takve salone zajedno – to je bio znak slobode i modernog načina života.

"Danas ne biste vidjeli muškarca u ženskom salonu – a žene znaju da moraju pokriti kosu čim izađu van", piše BBC. Također, muškarci i žene slobodno su se zajedno družili na fakultetima, u knjižnicama, parkovima i kafićima.

Kraće suknje i traperice

I dok su kraće suknje i uske traperice osvajale mlađe generacije, žene starije dobi ili one koje su nastojale zadržati tradicionalni imidž, nosile su duge suknje i uglađene nijanse, balansirajući moderan izgled i kulturni identitet. Postojao je zanimljiv preklop – kombinacija zavodljivosti i elegancije, odjeća je bila šarena, ali ipak zadržavala određenu dozu pristojnosti.

Podcasti i dokumentarci navode kako su iranske žene prije revolucije mogle javno nositi kratke suknje i otvorene majice – stil koji je poslije bio zabranjen. Obiteljski albumi, časopisi i filmovi iz 1960-ih i 1970-ih dokumentirali su slobodno izražavanje kroz modu: haljine iznad koljena, kombinacija boja i stilova koji su bili društveno prihvaćeni.

Carica Farah Pahlavi

O izgledu i ponašanju žena u Iranu prije revolucije najbolje svjedoče fotografije iranske carice Farah Pahlavi koja je obožavala modu i umjetnost te bila ikona svog vremena sve dok ona i njezin suprug Muhamed Reza Pahlavi nisu protjerani iz zemlje.

Iranska carica nosila je suknje, hlače, haljine, leopard uzorak i sve što je htjela te se bez problema fotografirala u badiću. Istu modu pratile su i gotovo sve mlade žene u Iranu.

Obrazovanje i posao

Od 1941. do 1979. godine Iranom je vladao kralj Mohammad Reza Pahlavi. On je poticao žensko obrazovanje: uveo je žensko pravo glasa 1963., financirao škole, sveučilišta i stipendije. Godine 1963. prvi su put u parlament ušle žene, a 1968. Farrokhroo Parsa postaje prva ministrica obrazovanja. 

Osnovana je Organizacija žena Irana (WOI) 1966. koja je pružala edukaciju, zdravstvenu zaštitu, pomoć obiteljima, i unaprijedila Zakon o zaštiti obitelji 1975., kojim su značajno ojačana prava žena u braku.

Poslije revolucije

Islamska revolucija započela je 1979., s vrhovnim vođom ajatolahom Ruhollahom Homeinijem. U ožujku te godine on je izdao dekret kojim se ženama naređuje obvezno nošenje hidžaba na radnom mjestu i u javnim ustanovama.

Iako su početne mjere bile manje rigorozne, revolucija i rat s Irakom dopustili su vlastima da uvedu stroge zakone u razdoblju 1980. – 1983. godine. U srpnju 1981. uveden je puni obvezni hidžab u javnosti, a 1983. usvojen je zakon koji predviđa i tjelesne kazne – do 74 biča za kršitelje kodeksa.

Zakonom je postalo obvezno pokriti kosu hidžabom (rusarī) ili čak nositi čador – dugački crni ogrtač koji pokriva cijelo tijelo. Godine 1983. obvezna je i javna prisutnost uz hidžab, uključujući pokrivanje vrata, ruku i nogu. Žene bez hidžaba nisu smjele ući u državne institucije, fakultete ili na posao. Kasnije, ulice i javni prostori bili su česti prizori brutalne represije. Šminka je također bila zabranjena.

Zašto je došlo do promjene?

Obaveza nošenja hidžaba u Iranu nametnuta je postupno, ali odlučno, između 1979. i 1983. godine. Taj potez bio je više nego religijski – bio je i politički i kulturni instrument kojim je režim uspostavio masovnu kontrolu nad javnim i privatnim životom: odijevanje, pravo na rad, obrazovanje, ulazak u ustanove i osobna sloboda žene.

Ipak, višedesetljetni otpor pokazuje da je taj kodeks odjevanja i dalje predmet borbe – i manifestacija želje za većom autonomijom i ravnopravnošću žena u Iranu. Danas mlade generacije koriste internet, online kampanje i javne prosvjede kako bi osporile moralne kazne i diktat odijevanja.

Što je s obrazovanjem žena?

Nakon Islamske revolucije 1979., obrazovanje žena u Iranu prošlo je kroz kompleksne i višeslojne promjene. Iako se često pretpostavlja da su žene bile potpuno isključene iz javnog i obrazovnog života, stvarnost je složenija – došlo je do ograničenja, ali i paradoksa: broj obrazovanih žena na kraju je zapravo porastao.

Neposredno nakon revolucije, žene su privremeno isključene iz određenih obrazovnih institucija, posebice iz onih koje su bile smatrane "neprimjerenima" za ženski spol, poput tehničkih fakulteta i vojnih akademija. Uvedena je rodna segregacija u školama i na sveučilištima – žene i muškarci više nisu pohađali nastavu zajedno.

U prvim godinama, ženama je bilo zabranjeno studirati određene smjerove za koje se smatralo da "narušavaju njihovu ulogu u društvu", uključujući inženjerstvo, pravo, filozofiju i političke znanosti. Ove su zabrane kasnije djelomično ublažene.

Tijekom 1990-ih i 2000-ih, broj žena u visokom obrazovanju značajno je porastao. Do 2005., više od 60 % svih studenata u Iranu bile su žene, što je među najvišim udjelima u regiji. Iako su žene imale pristup obrazovanju, pristup tržištu rada i dalje je bio ograničen. Mnoge obrazovane žene nisu imale jednake šanse za zapošljavanje, osobito u rukovodećim i političkim pozicijama.

Od 2010-ih, država je uvela kvote za muškarce na pojedinim sveučilišnim smjerovima kako bi spriječila "feminizaciju obrazovanja". U nekim slučajevima ženama je ponovno zabranjen upis na određene studije, poput rudarskog inženjerstva, na temelju "spolne prikladnosti".