NEKE zajednice koje žive na velikim nadmorskim visinama u Andama na sjeveru Argentine tisućama su godina pile vodu zagađenu arsenom u količinama koje bi za većinu ljudi bile smrtonosne. No, umjesto da podlegnu otrovu, te su se populacije prilagodile i razvile jedinstvenu otpornost, pokazale su znanstvene studije objavljene u časopisima Molecular Biology and Evolution te Chemosphere, piše Vice.

Što je arsen i zašto je opasan?

Arsen je prirodni kemijski element koji se može naći u tlu, vodi i zraku, a u većim količinama izrazito je otrovan za ljude. U pitkoj vodi najčešće se pojavljuje zbog prirodnih geoloških procesa, osobito u područjima bogatim mineralima.

Dugotrajna izloženost arsenu povezuje se s nizom ozbiljnih zdravstvenih problema, uključujući rak, bolesti kože, oštećenja živčanog sustava te poremećaje u razvoju. Svjetska zdravstvena organizacija propisuje vrlo niske dopuštene razine arsena u vodi za piće upravo zbog njegovih toksičnih učinaka.

U većim koncentracijama arsen može biti smrtonosan, no u nižim dozama njegova opasnost leži u postupnom nakupljanju u organizmu i dugoročnim posljedicama na zdravlje.

Život uz vodu punu arsena

U mjestima poput San Antonio de los Cobres, podzemne vode povijesno su sadržavale koncentracije arsena i do 20 puta veće od granice koju Svjetska zdravstvena organizacija smatra sigurnom. Unatoč tome, ljudi na tom području žive već 11.000 godina. To je bilo i više nego dovoljno vremena da evolucija kroz generacije dovede do sitnih, ali ključnih genetskih promjena koje su omogućile preživljavanje.

Ključ je u jednom genu

Znanstvenici koji su proučavali ovo stanovništvo identificirali su varijacije u blizini gena AS3MT, koji ima ključnu ulogu u načinu na koji tijelo prerađuje arsen. U normalnim okolnostima, metabolizam arsena stvara toksičan nusprodukt prije nego što ga tijelo pretvori u oblik koji može izlučiti.

Stanovnici ove regije, međutim, proizvode manje te štetne tvari, a više bezopasnijeg oblika koji se lakše izlučuje iz organizma. Izloženost arsenu inače se povezuje s rakom, problemima u razvoju i smrću, no smanjenim nakupljanjem njegovog najotrovnijeg oblika u tijelu smanjuje se i rizik od oštećenja organizma, čak i pri izloženosti visokim koncentracijama.

Evolucija na djelu

Kako bi potvrdili ovu prilagodbu, znanstvenici su usporedili uzorke DNK argentinskog stanovništva s onima iz susjednih regija u Peruu i Kolumbiji. Zaštitne varijacije gena bile su značajno učestalije u zajednicama koje žive na područjima s visokom razinom arsena.

Prirodna selekcija pogodovala je pojedincima koji su bolje podnosili otrov. Preživjeli su s vremenom razvili još jaču otpornost na nešto što bi ih u tim koncentracijama inače usmrtilo. Sve ovo dokaz je da ljudska evolucija nije apstraktan i završen proces.

Evoluiramo na opipljive i mjerljive načine, kao izravan odgovor na okoliš u kojem živimo. Razina arsena kojoj su ove zajednice izložene usmrtila bi većinu ljudi na Zemlji. No, nakon tisuća godina izloženosti, barem je jedan mali dio čovječanstva razvio način da sklopi svojevrsno genetsko primirje sa smrtonosnim otrovom.