Foto: Dragan Filipović

Sreli smo se sunčanog lipanjskog prijepodneva u hotelu "Mladost". Dvije mladosti iz Stockholma i dvije mladosti iz Nizozemske­ kao jedna ... Zatim smo dugo šetali kroz Beograd, od Slavije do Kalemegdana, od Tašmajdana do crkve Sv. Marka i Skupštine ... Ovo je dio razgovora koji smo vodili, dio zdrave mladosti koja ne poznaje granice...

EXTRA: Što ste znali o Jugoslaviji prije nego što ste došili? Prvi dojmovi?

Karl Ulas (Stockholm): Mislio sam da je Jugoslavija mnogo siromašnija zemlja. Sada vidim da to nije točno, ali je ipak iza Švedske. Imao sam predodžbu da je ovdje kod vas strahovito toplo; znaš, kod nas je vrijeme jako loše... Mislio sam i da je Beograd mnogo veći grad.

Što se tiče ljudi, tu je jako karakteristično da su Jugosloveni mnogo komunikativniji i ljubazniji od Šveđana, mnogo su otvoreniji.

Kod nas je veoma rijetko da se sretnu dvojica koji se ne poznaju i da između njih dođe do nekog dubljeg poznanstva što za vas, Jugoslovene, ne predstavlja nikakav problem.

Kod nas nije baš običaj da su ljudi pričljivi kad se nađu s nepoznatom osobom...

Max Ulas (Stockholm): Moj prvi dojam je: polja, polja, polja... Putovali smo vlakom i miljama se nije ništa drugo vidjelo osim polja...

Dozi Bonahauer (Nizozemska): Kada sam krenula ovamo, nisam se bojala zato što je to komunistička zemlja.

Jedino su mi roditelji i braća rekli da budem malo opreznija jer su vaši momci "pomalo napasni", ali ja do sada nisam imala nikakvih problema...

Karola Wulver (Nizeozemska): Na mene je poseban utisak ostavilo putovanje vlakom po Jugoslaviji... Svaki čas je netko ulazio u kupe; prvo je došao jedan čovjek i nudio nam kavu, poslije dolazi kontrola putovnica, onda traže karte na pregled, zatim opet onaj čovjek nudi Coca Ckolu... ponovo nas traže karte na pregled... bože moj, koliko puta?!

Nismo mogli oka sklopiti, svaki čas je neko upadao u kupe...

Druga je stvar što ste vi, Jugosloveni, jako bučni kada govorite. Čuli smo ljude iz drugog kupea kao da su kod nas...

EXTRA: Hrana?

Karl: Hrana se jako razlikuje od naše. Nisam imao prilike često jesti po restoranima, ali u Švedskoj poznajem neke ljude koji rade u restoranima i oni su mi pored španjolskei talijanske hrane davali da probam i jugoslovensku, tako da imam predodžbu kako izgleda...

Max: Jedna je stvar jako bitna: kod vas je hrana mnogo jača ali to meni ne smeta jer ja volim jaku hranu...

Dozi: U Nizozemskoj je mnogo više zastupljeno povrće. Kada smo bili na Bledu, nigdje nismo mogli nabaviti povrće. Jedino smo naišli na neke trešnje, ali su bile sitne. Sve u svemu, ne mogu reći nešto određenije o hrani kod vas jer nisam imala prilike ovdje se mnogo hraniti... Znaš, kako je, brzo se putuje...

EXTRA: Kako žive mladi kod vas?

Karl: Zaposlen sam i kada sam na odmoru, idem s prijateljima na rijeku ili jezero, izlazimo u restorane ili diskače... provodimo se, pijemo... sve u svemu, tu nema neke bitne razlike.

Mladi u cijelom svijetu su veoma slični.

EXTRA: Radi li mnogo mladih?

Karl: Ne bi se moglo tako reći. Mislim da je odnos 50 ­:50. Mnogi idu u školu ili na fakultet... Kod nas je školovanje potpuno besplatno, tako da se svako može školovati, a još može dobiti i stipendiju, ali ne možeš živjeti samo od nje...

Max: Ma možeš živjeti i od te stipendije...

Karl: Kako možeš?

Max: Možeš, mada jako teško. Za one koji stanuju s roditeljima i koji se kod njih hrane, nema problema, ali ako sve moraš platiti sam, i stan i hranu ­ onda ti je veoma teško sastaviti kraj s krajem samo od te stipendije. Ipak, ljudi se snalaze na razne načine.

Dozi: I u Nizozemskoj mnogo mladih idu u škole. Kod nas ljudi ne vole baš previše raditi. Pošto privreda nije na nekom zavidnom nivou, teško se dobiva posao koji će biti i dobar (čist) i dobro plaćen.

Mnogi misle da ako idu na fakultet to im automatski garantira i dobar posao, ali to u praksi nije baš tako i zato je vrlo izražena tendencija da mladi ljudi radije ništa ne rade, a dobivaju pomoć od vlade kao nezaposleni, nego da rade neke prljavije ili lošije poslove...

Karl: E, za posao u Švedskoj nema skoro nikakvih problema; naravno, ako ne postavljaš pitanje kakav ćeš posao dobiti. Ako zaista želiš raditi, posao možeš dobiti. Sad, to možda neće biti neki sjajan posao, ali...

Neki mladi ljudi ne mogu dobiti posao za koji su se opredjelili i radije idu na biro i dobivaju plaću, a ništa ne rade jer neće raditi neke prljave poslove...

Svi bismo htjeli imati lijepe poslove,a one prljave zato moraju obavljati radnici iz drugih zemalja koji su kod nas na privremenom radu.

Paprene cijene pića

Max: U Švedskoj se problemi mladih ne postavljaju na zdrave osnove i u većini slučajeva se preuveličavaju da bi se skrenula pažnja s onih pravih... Tako, na primjer, kaže se da je kod nas veliki problem što mladi puno piju alkoholna pića i u tu svrhu je donesen zakon po kojem ne možeš dobiti piće na javnom mjestu ako nemaš 20 godina.

Ja još nemam 20 godina ali mogu dobiti piće gdje god hoću.

Onda, takse za alkoholna pića su besmisleno visoke: jedna litra nekog pića košta oko 45 DM. Ali na taj način taj "problem" je postavljen na pogrešnim osnovama; nije istina da mladi previše piju...

Karl: Mi sami pravimo sva ta pića. Svaka kuća u Švedskoj ima svoju malu destilateriju, i to je javna tajna. Kako to radimo?

Pa, od nekoliko sastojaka koji se pomiješaju i zajedno kuhaju. Sve se to kasnije kondenzira i pročišćava tako da na kraju dobijemo oko 6 posto alkohola. Na ovaj način mi pravimo sve: i vino, i rakiju, i džin, i votku ­ sve što nam treba.

I zašto bih ja onda išao u prodavnicu i kupovao piće za 45 DM, kad ga mogu i sam napraviti za recimo 5 do 10 DM?! To se ne može spriječiti i ako se povećaju cijene pića, mi još više destiliramo...

Max: To bi se moglo i ovako reći: vlasti su "vidjele" da je alkohol postao "veliki" problem i ona nam postavlja razne barijere, ali mi ih sve zaobilazimo. Za njih je najvažnije da su taj "problem" stavili na dnevni red a sad što to i nije neki problem, to je druga stvar...

Samo nisu mladi naivni... Ima mnogo drugih i većih problema koji se na ovaj način pokušavaju prikriti...

Karl: Što se tiče pušenja, tu nema nikakvih zakonskih zabrana. I beba, ako može dopuzati do kioska, ima pravo kupiti cigarete ­ pod uvjetom da ima novca. I za cigarete plaćamo ogromne takse, ­ jedan "Marlboro" košta oko 5 DM!

EXTRA: Šveđani i seks?

Karl: E, vidiš, to je jedna od velikih razlika između Švedske i Jugoslavije. U Švedskoj mladić i djevojka mogu živjeti zajedno i nitko im neće ništa reći. To je tako normalna stvar, ona se ne tiče nikoga osim njih dvoje i čak im ni roditelji ne mogu ništa, mada im oni to i ne brane.

EXTRA: Ako se dogodi da im ipak zabrane?

Karl: Mi jednostavno možemo otići, ali to će se možda kod vas drugačije protumačiti. Uglavnom mi nemamo takvih problema. S roditeljima razgovaramo o tome i oni nam pomažu kako znaju i umiju savjetima ili materijalno. Ostalo, kako se sami snađemo.

Mi smo jako individualni jer nam roditelji prepuštaju da se sami brinemo o svojoj budućnosti, to je veoma dobro. U Švedskoj je seks tako normalna stvar u 15, 16. godini i nitko oko toga ne pravi pitanje.

EXTRA: Kako ja došlo do toga da ljudi razmišljaju na takav način?

Karl: Zaista ne znamo kako je do toga došlo. Suviše smo mladi da bismo to sada mogli shvatiti. Našli smo se u takvoj situaciji, i tako se ponašamo. Možda ćemo kasnije i shvatiti taj proces oko oslobađanja seksa, kada malo poodrastemo.

I ova putovanja mogu nam u tome pomoći. Samo, mislim da je ovakav odnos mnogo bolji od onog starog i tradicionalnog.

EXTRA: Kako zamišljate svoju budućnost?

Max: Moj život iz snova? Prvo vojska! To je oko 10 mjeseci. Zatim ću se upisati na fakultet (tehnologiju) a poslije ću to i specijalizirati. Očekujem dobar posao, puno novca i ­dobru žensku.

Samo, pazi, nisu tu najvažnije pare! Važno je da izabereš posao koji voliš i na kome ćeš biti sretan.

Smatram da se čitav život može podijeliti na tri dijela: spavanje, kuća i posao; iz toga slijedi da je i te kako važno i kakav posao izabereš i koliko ćeš novca imati, a i kakvu ćeš ženu imati...

Karl: Ja zapravo, još ne znam šta ću raditi, prvo ću odslužiti vojsku, a poslije ću, vjerovatno, nastaviti školovanje jer sam već 4 godine zaposlen...

Vjerovatno ću naći i dobru djevojku i ­mnogo putovati. Volim mnogo putovati. Tako upoznajem mnogo ljudi, tako sam upoznao Karolu i Dozi, tako sam upoznao i tebe...

U razgovoru s ljudima, u razmjeni iskustava možeš mnogo bolje vidjeti koliko zaista vrijediš, koliko je to što jesi zaista vrijedno, a ne plod nekih lokalnih shvaćanja i mentaliteta, da ne kažem zabluda.

EXTRA: Vas dvojica baš inzistirate na dobrim djevojkama.

Karl: Pa znaš, to je, da tako pretpostavimo, biće s kojim ćeš proživjeti čitav svoj život i tu ne smije biti kompromisa. Nije lako biti s nekim koga ne voliš ili s kim se ne slažeš.

Moji roditelji su razvedeni i ja vrlo dobro znam šta to znači. Zato mi inzistiramo na tome.

Dozi: Moj muž morat će me voljeti i željeti živjeti sa mnom. Nije važno kako će izgledati, već što je u njemu.

Švedsko dijete  skupo

EXTRA: Hoćete li se uskoro ženiti ili udavati?

Max: Ne! Znaš, kod nas, u Švedskoj, sve ti postaje mnogo skuplje kada dobiješ dijete. Zato ja mislim da neću imati djecu do 45. godine!

Dozi: Ja ne mislim kao ti!

Max: Zato što živiš u drugoj zemlji!

Dozi: Za mene je najvažnija ljubav. Djeca su plod te ljubavi i nikakav novac me ne može u tome sprječiti. Ja sam više za miran obiteljski život, da svatko ima svoj mali kutak u kome će biti sretan. Da svako ima što jesti.

Nije mi jasno zašto moramo tako puno jesti dok na drugoj strani ljudi umiru od gladi. Kako pored toliko hrane, na ovoj Zemlji ima i gladnih ljudi?! Zašto svi ljudi govore: NEĆEMO RAT, a ipak su ratovi na sve strane?!

To ne mogu razumjeti. Htjela bih mnogo više naučiti da bih mogla i to shvatiti... Ja se zato ne brinem za svoju budućnost. Srećem mnogo ljudi, i valjda će se naći netko dobar i za mene, to nije problem!

Želim vidjeti što ja značim u ovom svijetu, šta značim za ljude, za prijatelje, to je za mene jako važno.

EXTRA: Karl, čitao sam, ranije, da je u Švedskoj sve kako se samo zamisliti može?

Karl: Pa nije sve u Švedskoj tako dobro. Vrijeme, na primjer, nije dobro. Ali veći je problem što naša vlada sada treba vratiti neke zaostale dugove i to jako opterećuje zemlju.

Veoma dugo bili smo naviknuti živjeti na visokoj nozi, i nekima još ne ide u glavu da se tako više ne može, da moramo malo "spustiti".

Vlada nam stvarno stvara najveće probleme jer ne rješava one bitne, već ih na svaki način pokušava maskirati, izmišlja neke kvazi probleme koje nam onda servira i misli da nam je zamazala oči. Ali mi, mladi to ne prihvaćamo.

EXTRA: Kako se tome suprotstavljate?

Max: To je prilično izraženo u posljednje vrijeme, iako još uvijek nije toliko mnogo. Sada mladi sve više i masovnije ustaju protiv toga i s pravom traže da se rješavaju oni životni problemi koji su do sada zaobilaženi.

Mi imamo, pri svakoj stranci, sekciju za mlade, inflacija se povećava a industrija opada, kao uostalom i u svakoj zemlji svijeta, a vlada nije baš sposobna da se s tim uhvati ukoštac.

EXTRA: Droga?

Karl: Droga kod nas predstavlja veliki problem i to je konačno shvaćeno tako da se protiv nje vodi borba, otvaraju se nove bolnice za narkomane; ali ono što je mnogo važnije ­ radi se mnogo više na davanju pravih informacija o tome što zapravo znači droga za mladog čovjeka.

To se radi i po školama, i po drugim institucijama, i to je dobro.

Ima ljudi koji uopće i ne znaju šta droga predstavlja, i kada se nađu u društvu, lako se prevare. Oni ne znaju šta ih poslije čeka.

Karola: I u Nizozemskoj je taj problem velik, pogotovo u velikim gradovima...

EXTRA: Da pričamo o lijepim stvarima?

Max: U Švedskoj? Dobro: Švedska je jako lijepa i čista zemlja. U tome je velika razlika između Švedske i Jugoslavije... i vaša je zemlja lijepa, ali je vi ne čuvate.

Karola: Da, stvarno. Dok smo bili u vlaku, vidjela sam da ljudi bacaju sve i svašta i po podu, i kroz prozor, svuda. Nije mi jasno kako ne možete tome stati na kraj?

Kad šetaš kroz šumu, na sve strane možeš vidjeti razne otpatke koji zagađuju ionako jako ugroženu životnu sredinu. Svuda u svijetu se ljudi bore da se što manje zagađuje priroda, a vas kao da za to nije briga.

O ravnopravnosti žena i muškaraca

Karl: I u Švedskoj postoji velika opasnost da se mnoga, od desetak tisuća, jezera zagade industrijskim i otpadnim vodama i mi se energično borimo protiv toga. Organiziraju se demonstracije, savjetovanja.

Dozi: Vidjela sam na vašim ulicama neke ljude koji metlama pokušavaju počistiti ulice! To nema nikakvog učinka dok se ne promjeni vaše shvaćanje o tome kako se čuva priroda.

U Nizozemskoj također postoje mnoge organizacije mladih ljudi koje se brinu o očuvanju zdrave životne sredine.

Ljudi demonstriraju, bore se na razne načine protiv zagađenja, daju se informacije o opasnosti od zagađenja, lobira se protiv atomske energije i centrala.

Karl: Kod nas, u Švedskoj je veliki problem baš ta nuklearna energija. Mladi su protiv nje, ali nas nitko ne sluša... Nedavno su bile demonstracije u Pašebeku gdje bi trebala za nekoliko godina s radom početi još jedna nuklearna elektrana.

Ljudi iz raznih krajeva Švedske su se tamo skupili, a bilo je i iz Danske i drugih zemalja. Tražili smo da se prekine s radovima.

Mi danas imamo 12 nuklearnih centrala i tražili smo od Vlade da nam da čvrsto obećanje da će se svih 12 centrala u roku od 20 godina zatvoriti i prestati s radom, i da se više neće ni jedna izgrađivati. Dobili smo obećanje, ali ne znam da li se mogu i nadati da će biti ispunjeno.

Max: Dobro Karl, pusti to, rekli smo da ćemo sada malo i o lijepim stvarima. Već sam ti rekao da je Švedska lijepa zemlja, ima puno planina, šuma, jezera.

Možeš po čitav dan ići kroz šumu i nikada nećeš izaći, toliko su velika šumska prostranstva. A voda, fenomenalna je!

Mi se čak usred Stokholma možemo kupati, pecati i jesti ribu, čak i piti vodu. To je, moraš priznati, nešto fantastično!

Dozi: Mi u Nizozemskoj imamo puno cvijeća. U školi učimo mnogo stranih jezika i to je dobro. Ja se, recimo, mogu sporazumijevati na engleskom, njemačkom i francuskom, pored, naravno, svog materinjeg.

EXTRA: Položaj žene?

Karl: U Švedskoj žene imaju potpuno isti položaj kao i muškarci, mogu dobiti i isti posao ako žele.

Max: Što se smiješ? Nije tako bilo do prije desetak godina. Tada su se još uvijek morale boriti za svoja prava. Danas mogu raditi što god žele.

Karola: U Nizozemskoj je taj problem ravnopravnosti žena i muškaraca možda na sličnom nivou kao i kod vas, u Jugoslaviji: na papiru je sve lijepo i žene zaista imaju svu ravnopravnost, ali, u praksi, ponegdje ima i problema. Pa znaš i sam kako to u svakodnevnom životu izgleda.

Kod nas žene, kada vide da im se uskraćuju neka prava koja po zakonu imaju, organizuju štrajkove i traže ta prava.

Samo da se razumemo, tu su neke manje stvari, kako ih vi muškarci zovete "sitnice".

Ja osobno mislim da je taj pojam ravnopravnosti malo nadišao onu svoju osnovnu svrhu i da se ponegdje izvitoperio. Mislim da se ipak treba znati tko je i što je žena, a tko je i što je muškarac. Ima poslova koji nisu za žene, a ima i onih koji nisu za muškarce.

Žena je ipak žena, i ne treba, po svaku cijenu, izjednačavati se s muškarcima, jer može i "zalutati", postati "umorna" od te uloge i onda se ne može u potpunosti iskazati na drugim poljima koja su čisto ženska i gdje baš treba da bude žena, na primjer u seksu, a to je jako važno za očuvanje zdrave obiteljske sredine...

Čemu borba za "ravnopravnost", ako će ona biti sama sebi cilj? Ja sam još mlada i nemam neke jasne i čvrste poglede na to, ali za mene je važno da ne budem ponižena kao ljudsko biće. A za ostalo ćemo lako!

EXTRA: Bit će dovoljno za sada. Doviđenja ­ tko zna gdje, i lijepo se provedite! Sretan put!

Karl: Dođi u Švedsku pa da vidiš malo kako se i kod nas živi, da vidiš one polarne noći, hoćeš li?

EXTRA: Poslije svega što si mi ispričao o Švedskoj, mislim da mi ne treba mnogo nagovaranja... Skoknut ću ako mi se ukaže prilika.

Razgovarao:Zoran Ćulafić (Extra, 1981.) 

*Podsjećamo, Index u suradnji s YugoPapirom svakog ponedjeljka predstavlja najbolje iz prošlosti. Usporedite što se otad promijenilo, prisjetite se kako se nekad živjelo ili, ako ste nešto mlađi, kako je tada izgledao život.