MOŽE li se zaljubljenost u lika iz videoigre smatrati prevarom? Gemma Nice, savjetnica za seksualne i partnerske odnose s platforme Erobella, objasnila je zašto neki igrači razvijaju snažne osjećaje prema virtualnim likovima i kako to može utjecati na njihove stvarne veze, piše UNILAD.

Prema njezinim riječima, takva emocionalna povezanost češća je nego što mnogi misle. No, smatra li se ona prevarom, ovisi o granicama koje su partneri postavili u svojoj vezi. "Granice se razlikuju od veze do veze. Nekima smeta gledanje pornografije, dok je drugima najvažnije da partner ne spava s drugim osobama bez njihova znanja. Sve ovisi o pojedincima i njihovom odnosu", objašnjava Nice.

"Ako partneri nisu razgovarali o tome što za njih predstavlja prevaru, teško je reći je li netko prešao granicu. No, ako su se dogovorili da su neprihvatljivi odnosi s drugima koji uključuju emocionalnu, psihološku ili seksualnu bliskost, onda bi i ovakva povezanost mogla predstavljati problem", dodaje.

Zašto se igrači vežu za virtualne likove?

Nice objašnjava da nije neobično razviti osjećaje prema liku iz videoigre. Mnogi su likovi osmišljeni tako da budu privlačni, zanimljivi i simpatični, zbog čega se igrači s njima lako povezuju.

"S vremenom upoznajemo njihove osobine, način na koji hodaju, govore i reagiraju u različitim situacijama. Slično je kao kada upoznajemo nekoga u stvarnom životu. Prirodno težimo bliskosti, ljubavi i osjećaju sigurnosti, a likovi iz videoigara mogu nam pružiti privid svega toga", objašnjava. Dodaje da se igrači često toliko užive u priču da počnu osjećati kao da s virtualnim likovima imaju stvaran odnos.

Interakcija stvara još snažniju povezanost

Za razliku od filmova i televizijskih serija, u kojima gledatelji samo prate radnju, videoigre omogućuju igračima da aktivno sudjeluju u životima likova. Mogu donositi odluke koje utječu na njihovu sudbinu, razgovarati s njima i usmjeravati njihove postupke. To je posebno izraženo u RPG igrama, odnosno igrama uloga, u kojima igrači često imaju velik utjecaj na razvoj priče i odnosa među likovima.

"Zbog toga se može razviti snažan osjećaj bliskosti i intimnosti, pa igrač može početi doživljavati virtualnog lika kao pravog prijatelja", kaže Nice. Ipak, naglašava da takvi osjećaji sami po sebi ne moraju predstavljati problem za partnersku vezu.

Kada virtualna simpatija postaje problem?

Prema Nice, simpatija prema virtualnom liku može biti bezazlena, pa čak i unijeti dodatno uzbuđenje u stvarnu vezu. Problem nastaje kada igrač zbog nje počne zanemarivati partnera i svakodnevne obveze. Ako sve više vremena provodi igrajući, izbjegava zajedničke obroke, razgovore ili izlaske, to može biti znak da je vrijeme za ozbiljan razgovor.

Među mogućim znakovima upozorenja navodi povlačenje u sebe, sve manju želju za druženjem i sve češće zamjeranje partneru. Zato savjetuje da partneri otvoreno razgovaraju o svojim osjećajima i dogovore se koliko je vremena i novca prihvatljivo trošiti na videoigre, ali i gdje su granice emocionalne povezanosti s virtualnim likovima. Preporučuje i redovite, primjerice tjedne razgovore o tome kako se oboje osjećaju u vezi.

Zašto se ljudi emocionalno vežu za izmišljene likove?

Nice objašnjava da su takvi osjećaji povezani s parasocijalnim odnosima, odnosno jednostranim emocionalnim vezama koje ljudi mogu razviti prema slavnim osobama, izmišljenim likovima ili drugim osobama koje zapravo ne poznaju.

Igrači se često poistovjećuju s osobinama, osjećajima i problemima virtualnih likova. Iako znaju da oni nisu stvarni, svijet videoigara može im pružiti osjećaj prihvaćenosti i omogućiti privremeni bijeg od svakodnevnog stresa. "Stvaranje takve emocionalne veze može potaknuti oslobađanje dopamina i serotonina, tvari koje sudjeluju u regulaciji raspoloženja", kaže Nice.

"Što se više poistovjećujemo s likom, to nam može biti lakše osloboditi se društvenih očekivanja i biti ono što jesmo, bez straha od osude. Neki igrači na kraju osjećaju veću bliskost sa svojim virtualnim saveznicima nego s prijateljima u stvarnom životu", dodaje.

Ipak, upozorava da snažni osjećaji prema likovima iz videoigara ne bi smjeli utjecati na očekivanja od stvarnih ljudi i odnosa. Virtualni likovi često su idealizirani i ponašaju se prema unaprijed osmišljenom scenariju, dok su stvarni ljudi nesavršeni, nepredvidivi i imaju vlastite potrebe i osjećaje.