KAO ŠTO to i inače biva svaki put kada se odlučuje o hrvatskom kandidatu za američku filmsku nagradu Oscar, i ovog je puta došlo do natezanja oko toga je li izabran najbolji kandidat, radi li se o "namještanju" ili je, kad sve zbrojimo i oduzmemo, ponovo izabran film koji nema šansu.

Iako su mnogi u Hrvatskoj, pa i neki strani mediji (Screen International), predviđali kako će kandidat biti u Cannesu nagrađena Murina Antonete Alamat Kusijanović (nagrada Camera d’Or dodjeljuje se najboljem debitantskom filmu unutar svih festivalskih programa), Hrvatsko društvo filmskih djelatnika (u daljnjem tekstu HDFD) odlučilo se na kraju za film Danila Šerbedžije Tereza37. 

Online rasprava prerasla u medijsko natezanje

Nešto što je počelo kao online prepirka oko netransparentnog izbora uskoro je preraslo u veću raspravu, a zatim i medijsku priču u koju se iz dana u dan uključuje sve veći broj djelatnika filmske industrije. 

Za početak smo kontaktirali HDFD kojime predsjedava Ivan-Goran Vitez koji je u središtu ove priče i kojem se spočitava to da su pod njegovim vodstvom izabrana čak dva filma s kojima je direktno povezan, ili on, ili supredsjednica Lana Barić koja je ujedno i scenaristica i glavna glumica u filmu Tereza37. 

Podsjetimo, prošle godine to je bila Dopunska nastava u režiji Viteza. 

"Društvene su mreže mrijestilište frustracija. Činjenica je da izbor za hrvatskog kandidata za Oscara nije namješten, da je kroz poštenu proceduru izabran odličan film, a da bi jednako pošteno bilo i da je glasovanje prevagnulo i na stranu Murine. Riječ je o potpuno neovisnoj odluci petnaesteročlane komisije na čije sastavljanje i odluku za koji će film glasovati nikako nisu utjecali spomenuti Ivan-Goran Vitez i Lana Barić, te s gnušanjem odbacujemo bilo kakve insinuacije o nečasnim radnjama bilo kakve vrste", stoji u odgovoru.

O ovom smo problemu porazgovarali i s Danilom Šerbedžijom, redateljem hrvatskog kandidata za Oscara, a on nam je rekao: "Osnovno pitanje je da li je sve bilo po pravilniku. To se lako provjeri i očito tu nije bilo nikakvih problema jer bi se s nepravilnostima već izašlo u javnost. Ostaje samo nezadovoljstvo kao normalna reakcija onih koji se ne slažu s izborom. 

Ne bi bilo fer od mene komentirati izbor vlastitog filma. Moj film je meni kao moje dijete, ne mogu objektivno komentirati nešto u vezi njega, a niti bi bilo koji moj komentar bio kod mnogih objektivno prihvaćen. Ponosan sam na sve što smo do sada postigli s našim filmom, dobili smo petnaestak nagrada, što domaćih što stranih, još uvijek putujemo po festivalima i znam da ćemo napraviti sve što je u našoj moći da što dostojnije zastupamo hrvatski film. 

Koliko je meni poznato niti jedna funkcija u HDFD-u nema nikakvog utjecaja na odabir ljudi koji će glasati niti za koga će glasati. Nisam član HDFD-a pa i nisam upoznat točno na koji način oni to obavljaju samo znam da imaju licencu dobivenu od Američke filmske akademije. Čuo sam da je odabir bio gust i da se išlo u drugi krug. Bilo je zaista kvalitetnih filmova u konkurenciji i poštivao bih i drugačiji rezultat". 

Treba li mijenjati način na koji filmove biramo?

Temi ne treba pristupati senzacionalistički, ali živimo u okruženju gdje su muljaže česta pojava pa nije preveliko iznenađenje da se unutar branše, ali i kod dijela javnosti, stvorio dojam da u cijeloj priči "nešto ne štima". 

"Taj formalni dio su nespretno odigrali. To su propusti koji će zdravoj baznoj logici prosječno nezainteresiranog gledatelja smetati jer se kosi s nekim ideal tipovima moralnog, profesionalnog i inog 'čistuncizma'. Onog koji je naravno sveprisutan u svim segmentima društva u ostatku RH kifle. Imenovani će se sigurno pozvati u svoju moralnost i čistoću jer kako smo mala bara nikako nije isključeno da oni doista nisu imali utjecaja u izbor nego je njihova pozicija samo splet koincidalnih okolnosti, uslijed kojih je statistički, naravno, moguće da bi im filmove birali isto i da ne sjede tu gdje sjede. Ili su sjedili. Ako im vjerujete reći ćete koincidencija, ako im ne vjerujete - reći ćete muljatori", govori nam redatelj i scenarist Anđelo Jurkas. 

U ovom se trenutku nameće sasvim logično pitanje treba li izbor domaćih kandidata za ovu prestižnu nagradu, kad već izaziva polemike, biti promijenjen kako se ubuduće ovakve stvari ne bi događale. 

"Sad se u pitanje dovodi i tajno glasovanje, zaziva se nekakvo dekretno određivanje na temelju potpuno proizvoljnih kriterija. HDFD ima licencu AMPAS-a za provođenje izbora za nacionalnog kandidata za nagradu Akademije i procedura se provodi besprijekorno. Ako itko ima ikakva saznanja o nečasnim radnjama, ima svaku mogućnost objaviti je i prijaviti Akademiji, Ministarstvu kulture, HAVC-u, sudovima, kome god misle da je potrebno. Ponavljamo, komisija broji 15 članova, odluka nije jednoglasna. Da ima ikakvih malverzacija, za pretpostaviti je da bi se već oglasili članovi komisije koji nisu glasovali za odabrane filmove, ali to se ne događa. Zlobne insinuacije dolaze isključivo od strane osoba koje niti ne razumiju uvjete koje postavlja sama AMPAS niti ih zanima istina, već ciljano pokušavaju stvoriti dojam korupcije negdje gdje ova ne postoji ni u naznakama", poručuju iz HDFD-a.

Koja je koristi od tajnog glasovanja?

Podsjetimo, Tereza37 izabrana je tek u drugom krugu gdje je završila s već spomenutom Murinom, a Lana Barić koja je inače dio komisije, u ovom slučaju nije sudjelovala u glasanju. 

Ipak, postoje i oprečna mišljenja. 

"Treba se transparentno znati sastav glasačkog tijela i da glasanje bude javno. Ne bi škodila ni diverzifikacija glasačkog tijela, povećanje broja glasača, a ni njihova neovisnost od raznoraznih domaćih kružoka", tvrdi Jurkas.

I ovdje se ponovno vraćamo na ono glavno pitanje, a to je koja je uopće korist tajnog glasovanja ako svake godine prolazimo kroz istu priču i ako taj izbor u mnogim državama nije obavijen velom tajne? Ne znamo tko su članovi, na temelju kojih se kriterija članovi biraju, koje su njihove kvalifikacije ili zašto je glasanje unutar komisije javno, a u isto vrijeme tajno za širu javnost? U konačnici, to je situacija koja samo nepotrebno stvara dodatna pitanja i kod nekih očito budi sumnju u ispravnost izbora. 

Tim više jer Murina zadovoljava sve kriterije koje bi film u utrci za Oscara trebao zadovoljiti jer nakon što ga izabere HDFD, kreće u daleko kompleksniju utrku gdje bi mu međunarodne nagrade i ime legendarnog redatelja Martina Scorsesea, koji je jedan od producenata filma, svakako pomogle, a paralelno i hrvatskoj kinematografiji koja već 30 godina neuspješno pokušava pronaći put do nominacije.  

"Nemaju uvjete niti da budu viđeni, a kamoli primijećeni"

"Ne zanima me tko je što radio, ni tko je s kim dobar, ni tko je čiji sin, ni što se kome sviđa. Imate jedan film nakon trideset godina koji je prikupio skoro sve kvačice potrebne da ozbiljno i uvjerljivo krene u kampanju za Oscara, s izrazito velikim šansama za uži izbor. Ostali filmovi mogu nekome privatno biti i bolji, ali nemaju niti pola tih kvačica. Naprosto je odmah potpuno jasno da nemaju uvjete niti da budu viđeni, a kamoli primijećeni. 

Ovdje se ne radi o izražavanju osobnih estetskih stavova, privatnom odnosu spram autora i producenata ili povijesnom sudu, nego o kampanji za nominaciju. A imate neki sustav domaćeg izbora koji sve to ignorira i propušta sjajnu priliku da digne vidljivost i poziciju hrvatske kinematografije i otvori brojna vrata i prilike svima koji se ovdje bave tim poslom. Sustav izbora za nagradu Oscar neupitno nameće činjenicu da film nije samo umjetnost, nego i ozbiljan posao. Kreativan posao, koji ponekad rezultira umjetnošću, koja pak treba doprijeti do nekoga. 

E, s ovim posljednjim mi imamo problema, u kontinuitetu. Naučili smo doprijeti do svojih malih domaćih lobija, a ovo dalje je uglavnom španjolsko selo. Murina je u tom smislu rijetka iznimka i to svi znaju, samo se prave da ne vide, ali budući da ne sudjelujem u hrvatskoj kinematografiji, mislim da nisam pozvan dalje bilo kome docirati po tom pitanju. Ovo je situacija koju oni koji čine tu kinematografiju trebaju razriješiti među sobom. Ako su u stanju. Ako nisu, čekat će iduću priliku još trideset godina", zaključuje producent, redatelj i scenarist Dario Vince.
 
"Ako producenti filma, ekipa filma i Rade Šerbedžija imaju dobre lobističke kanale preko poznanstava u produkcijskom, superstar segmentu (Tom Cruise, Charlize Theron, itd.), njihov posao u smjeru drukanja i skretanja pozornosti glasača Akademije tek počinje i svi bi trebali navijati da im to uspije i biti sretni kad im uspije, a ne držati fige i kesiti se 'jesmo vam rekli da će failati' ako ne uspije i s kilama naknadne pameti u smislu - trebali smo poslati druge. 

Imam dojam da se svake godine netko buni i da je nezadovoljan jer nije izabran njegov nego tuđi film, ali bazno, toliko su nezanimljivi, dosadni, repetitivni u svim žabljacima i kokošarenjima i nemogućnosti peglanja taština kako bi zatomili 'male kite a velike ambicije' načine funkcioniranja. Nikako da se konačno okrenu onom malo većem dobru i cilju - a to je kvalitetan plasman nacionalnog filma u inozemstvo na referentnim, relevantnim i korisnim mjestima. Osim umreženih i kvalitetnih pojedinaca koji su uspjeli prokopavati po fondovima, streaming platformama (Netflix, HBO...), tu se apsolutno ništa bitno ne događa. Oscar i hrvatski film se zasad jako ne vole javno. Kamo sreće, znanja, kvalitetnog rada da s Terezom konačno krene lom te tradicije", dodaje Jurkas.

Najbolje smo izabrali, sad treba izabrati one s najvećom šansom

Oba sugovornika u svojim odgovorima ukazuju na ono bitno, a to je da u utrci za Oscara nije relevantno samo nečije subjektivno viđenje toga ima li film veću ili manju umjetničku vrijednost već ima li šanse biti nominirana za Oscara. Na kraju krajeva, u užem izboru neće ni završiti filmovi koji ne zadovoljavaju "zakonski minimum" umjetničke vrijednosti koja se od izabranih filmova očekuju. Na posljetku, svi su filmovi izabrani kao najbolji od najboljih. Jedino je pitanje imaju li šansu biti nominirani.  

"Ne postoji 'bolji' film. Postoji drugi film. Izbor kandidata za Oscara nije novo kritičarsko izdrkavanje i preglasavanje već spomenutih veličina oko najboljeg filma nego bi trebao biti izbor onog kandidata koji ima najveće šanse u vrlo usmjerenom cilju. Je li to Tereza37 koja problematizira egzistencijalne probleme žene na pragu srednjih godina pa će se to prepoznati kao dobar moment jer je Hollywood sad osjetljiv na ženska pitanja? Ili je to Murina koja se igra arta na terenu raspada obitelji i slobode mlade djevojke? Nikad nećemo saznati. Na žalost, kompetencija ljudi koji odlučuju nikad ne dolazi u pitanje, zar ne?", govori Jurkas i nastavlja: "Griješimo u tome što u RH ne postoje dovoljno umreženi, kvalitetni, probitačni, dokazani, uporni, you name it ljudi - producenti, marketing manageri, PR mašine, lobisti, koji će znati plasirati svoj film na ciljane adrese, a za takvo što ne postoje dostatni budžeti (iako da i postoje vrlo je dvojbeno ima li na prste jedne ruke za nabrojiti ljude koji bi znali što s njima raditi). Kvalitetan plasman filma pogotovo u inozemstvo je jednako složen, kompliciran, mukotrpan posao kao i rad na produkciji filma, ali u državi u kojoj svi sve znaju samo to nikad ne pokazuju na vlastitim primjerima, teško ćete doći do konstruktivnih i kreativnih rezultata. Kad netko i uspije to sigurno neće biti zbog sistemskog rada nego sulude upornosti, ludosti, kvalitete i sreće. Zatvoren krug".   

Iz HDFD-a dobili smo nešto drugačije mišljenje: "Budući da film nije atletska disciplina, svatko ima svoje mišljenje što bi trebalo utjecati na odluku. Ponovimo, komisija HDFD-a je sastavljena od 15 filmskih profesionalaca iz raznih filmskih struka. Zna li naša javnost tko su ljudi koji glasuju kome će taj Oscar na kraju biti dodijeljen i jesu li sigurno da su svi zaista pogledali sve filmove u konkurenciji ili su umjesto njih to napravile njihove kućne pomoćnice? Što je nešto što HDFD garantira - svi članovi komisije su pogledali sve kandidirane hrvatske filmove i glasovali potpuno autonomno, sa svoje pozicije filmskih profesionalaca iz raznih struka, što je i jedan od uvjeta AMPAS-a", a u nastavku dodaju: "Najveći je problem u poziciji koju hrvatska kinematografija zauzima na svjetskoj sceni, a ona je beznačajna, a to najmanje ovisi o kakvoći hrvatskih filmova. Da bi hrvatska kinematografija postala konkurentna, prvo se mora srediti unutar sebe, stvoriti proizvodnu infrastrukturu preko koje ćemo postati vidljiviji svjetskim igračima. Konkretno, to znači izgraditi funkcionalni filmski studio i tako u Hrvatsku privući ozbiljne igrače, pa ih i tako (jedino tako) zainteresirati za ovdašnju produkciju. Ali to je nešto na čemu HDFD inzistira već dugi niz godina, ali nikako da se dogodi. Snimiti dobar film nije dovoljno, nažalost čak niti primarno. Netko treba imati nekakav interes uočiti hrvatski film, a u filmskoj industriji je taj interes - novac. Tek kad veliki ulagači shvate da u Hrvatskoj mogu dobiti vrhunsku uslugu po manjim cijenama nego na drugim svjetskim lokacijama, moći će se dogoditi puna renesansa hrvatskog filma".

Redatelj Danilo Šerbedžija dao je svoje mišljenje: "Mnogo malih zemalja još uvijek čeka nominaciju. Morate shvatiti koliko je nama teže, sa skromnim budžetom koje za oskarovske kampanje imamo, približiti se velikim igračima čiji budžeti iznose ponekad više nego što mi potrošimo za snimanje filma. Novac donosi više kino projekcija, više plaćenih reklama, razgovora, a i tako ćete film lakše učiniti transparentnijim glasačima. Također mnogo zemalja ima puno više članova Akademije nego mi. Krivo je bacati neki krimen na nas zbog toga. To vam je kao da napadate našu bob reprezentaciju zašto nije uzela zlatnu medalju na Olimpijadi. A opet, ne treba nikada unaprijed odustajati. Sjetite se samo da je Ničija Zemlja pobijedila apsolutnog favorita Amelie. Ono što mi možemo i trebamo jest dati sve od sebe da izaberemo najbolje i da učinimo sve u svojoj moći da što uspješnije prezentiramo Hrvatsku. Svaki konstruktivni dogovor oko modela apsolutno podržavam".

Plaćeni turistički posjet Los Angelesu

Ovo je tek jedna od mnogih priča koje se svake godine pojavljuju i osnažuju stav javnosti da na domaćoj filmskoj sceni vlada uobičajena klanovska atmosfera u kojoj se protagonisti mijenjaju, ali priča ostaje ista.

Čak i ako samo marginalno pratite događanja, teško je da su vam prozivke i optužbe promakle, ali generalno gledajući, interes za ovom i sličnim temama u javnosti je, najblaže rečeno, umjeren i nije teško pretpostaviti da je ovo tek malo popraćeniji nastavak sapunice koja se razvlači već dulje vrijeme. Ostaje nam vidjeti što će "Tereza37" učiniti u utrci za nominaciju i hoćemo li iz ove bure reakcija izvući bilo što korisno ili ćemo dogodine ponoviti razgovor, ali s drugim kandidatima. 

Dario Vince dao je i najbolji zaključak cijele priče pa ćemo s time i završiti: "Nakon desetljeća potpune neprimjetnosti, među filmašima vlada malodušnost pa nitko ozbiljno ni ne razmišlja o Oscaru, već se jednom godišnje dodjeljuje turistička nagrada autorima i producentima za plaćeni turistički posjet Los Angelesu, a sama lokalna kandidatura vjerojatno može pomoći i kod traženja stambenog rješenja od grada ili umjetničke mirovine. Zato se uvijek bune samo protiv izbora, a ne protiv naopakog sustava koji je potpuna besmislica. 

Hrvatska ima veliki i skupi festival u Puli s renomiranim žirijem, ima i Dane hrvatskog filma, a svi ti filmovi testiraju svoj međunarodni doseg i nudeći se međunarodnim festivalima. Tako da nema potrebe za petnaest anonimnih filmskih radnika raznih profesija koje je uprava HDFD-a uspjela privesti k glasanju, da kažu što im se sviđa. Trebaju im jasni kriteriji, pri čemu su kvaliteta i umjetnička vrijednost samo pretpostavke za razmatranje, a dalje treba pogledati ima li film i ono što će mu omogućiti da u Ameriku ne ide samo turistički: uspjehe na A festivalima koje prate akademijini glasači, jakog američkog prodajnog agenta koji preuzima američku distribuciju i investira u promociju, koproducente s jakim utjecajima i vezama na međunarodnoj sceni koji će film približiti medijima i glasačima, temu koja je globalno aktualna i nova, autora oko kojega se može napraviti intrigantna međunarodna priča... Zato što Murina sve to ima, a drugi film naprosto nema, ovaj puta se čuđenje prelilo i izvan kruga zainteresiranih klanova. 

Nisu uopće očekivali da bi se mogao pojaviti i ozbiljan kandidat. I sada samo čekaju da to što prije prođe i da se zaboravi. U međuvremenu paze da se nekom ne zamjere. 

Težak je to kruh".