TEKST u kojem jedan Srbin objašnjava kako je spremio život u kofere i s obitelji se odselio u Kanadu, objavljen 2015., najčitaniji je članak ikad objavljen u srpskom izdanju časopisa Vice. Budući da je ova priča vrlo slična situaciji koju su proživjeli (ili proživljavaju) brojni Hrvati, odlučili smo, uz njihovo dopuštenje, prenijeti dijelove njegove priče.

Glavni akter priče ispričao je kako je došlo do toga da nakon 15 godina zatvori obiteljsku tvrtku u kojoj je radio od 18. godine te se sa ženom i dvoje djece uputi u nepoznato, na drugi kontinent. Opisao je koje su ga životne okolnosti na to navele, koje je teške odluke morao donositi i što ga je na kraju natjeralo na taj potez.

Na samom početku je istaknuo da je odluka da se presele u Kanadu u njihovom slučaju donesena iz ekonomskih razloga, nakon dugotrajne borbe s ekonomskom krizom, a Srbiju su napustili 2011. Odluka da sve napusti rodila se nakon što je shvatio da ne može spasiti obiteljsku tvrtku, te je ženu i djecu poveo na more, na posljednji odmor prije bankrota. 

Propast obiteljske tvrtke i financijska kriza

"Samo sam šutke blejao ispod suncobrana i sumirao dosadašnji život i moguće scenarije za budućnost obitelji i mene. Ovako više ne ide. Koje su mi opcije? Imam 37 godina, oženjen sam i imam dvoje djece. Bio sam vlasnik uspješne firme koja je od 1993. do 2008. godine jako lijepo poslovala. Tu sam od 18. godine. Uložio sam mladost u nju, razvijao se poslovno i osobno. Nakon smrti oca 2004., nastavio sam sam, tad sam već imao 10 godina iskustva. Sljedećih četiri-pet godina događale su mi se uglavnom lijepe stvari, razvoj firme, ulaganje u opremu, širenje tržišta. Da mi je netko tada rekao da ću živjeti negdje preko, odgovorio bih da je lud. Ne mogu reći da sam imao sve, ali stabilan život i lijepu perspektivu, svakako. Shvatit ću kasnije da je meni ta nada u svijetlu budućnost jako važna. Ima smisla boriti se", otkrio je. 

O preseljenju je, kako ističe, nesvjesno počeo razmišljati 2010. i istraživati opcije na internetu, a izbor je pao na Kanadu jer su, navodi, jedini imali jasno objašnjenje na web stranici kako aplicirati i zbog toga što mu je supruga tamo imala rodbinu. 

"U to vrijeme, iza mene je već pune dvije godine teške krize. Doživljavam onu kletvu 'dabogda imao pa nemao'. Razlog je jednostavan. U doba recesije nitko ne kupuje namještaj (moja firma je proizvodila i prodavala namještaj). Prije krize sam imao u zakupu dva lokala i proizvodni pogon, 17 zaposlenih, strojeve na leasing, kredite... Posao ide, sve plaćamo 'ladno, a i zaradi se solidno. Dolazi prosinac 2008. i prvi put u 15 godina nemam para za plaće ljudima. Isplaćujem pola plaće tako što ne platim neku robu i ne plaćam najam. Pakao počinje. U sljedeća tri mjeseca stvara se dug od tri plaće, najam, porezi, doprinosi, dažbine, dugujem za robu koju sam uzeo na dug... Veličina duga - vrtoglava. Posao stoji, nitko ne ulazi u trgovinu. Radnici me počinju napuštati, a ja ne znam je li mi je žao ili sam sretan jer nemam da ih platim, bar će se povećavanje duga usporiti. Neki su tu skoro 10 godina. Moja draga tetka je tu skoro 20. Krckam sve što sam ikad zaradio da bih spasio firmu. Osobno doživljavam tešku krizu. Uložio sam mladost...", opisuje. 

Osjećaj poniženja

Nakon poslovnog neuspjeha doživio je i psihičku krizu. 

"Teret je prevelik. Osjećaj neuspjeha, iznevjerenih očekivanja, sve pada u vodu, uložene godine. Počinjem se ponašati kao ovisnik. Posuđujem pare, lažem ljude, primam avanse za nove poslove, a sve dublje tonem. Trošim te pare da pokrijem neke rupe, pa poslije nemam za materijal. Posuđujem od mame i sestre! Šou. Žena sve to gleda i ne zna kako da mi pomogne. I ona je radila dugo sa mnom, ali kada smo već bili u krizi, dogovaramo se i ona pronalazi posao u drugoj firmi. Tako smo bar imali neki izvor novca sa strane. Gasim auto nizbrdo, vozim bez registracije. Mama i sestra kupuju hranu i plaćaju mojoj djeci sport, zabavu, oblače ih. Mama nam plaća režije, kupuje hranu. Ponižavam se na svakom koraku, u svim sferama života. Srozavanje totalno. Djeca sve to gledaju, možda ne shvaćaju, ali mene pritišće što nisam primjer za njih, klošar sam", piše.

Oproštaj i odlazak

Krajem 2011. godine je, kaže, bilo već jasno da odlaze, a teško im je padao oproštaj od bliskih ljudi.

"Shvaćam da kad odem, ostavljam za sobom mnogo. Neke ljude sam vidio možda posljednji put, neke neću sigurno nikad više ni vidjeti, a većinu još samo par puta u životu. Teška je ta spoznaja. Prolaze mi kroz glavu stalno neispunjeni snovi, vrtim film koji se nikad nije odigrao, što bi bilo kad bi bilo. U cijeloj toj zbrci nekako nismo računali da ćemo s djecom imati nekih emotivnih epizoda. Kćer je pred odlazak imala 11, a sin devet godina. Počinju pitanja: a zašto se selimo? Sin uživa u igri, gledam ga i mislim se zašto mi stari ne možemo tako. Njegova bezbrižnost me pritišće. Što ako griješimo? Oduzimam li mu tu bezbrižnost? Zamišljam djetinjstvo koje neće imati. Neće ni znati što je Beograd. Tješim se da će biti građanin svijeta i doživjeti sve ono što mi nismo i o čemu smo maštali 90-ih", otkrio je. 

U trenutku pisanja ovog teksta, on i njegova obitelj u Kanadi su živjeli već tri godine.

"Jako smo zadovoljni. Bili smo ovog ljeta u Beogradu prvi put kao turisti, ali to je već neka druga priča", zaključio je na kraju.