"KAŽU da imamo još samo par godina za nas", pjevao je Milan Mladenović davne 1989. i ne sluteći koliko je u pravu. Grupa EKV, čiji je frontmen bio, ispred sebe je zaista imala još samo par godina, a toliko je preostalo i njenim članovima koji su svi redom dočekali tragičan kraj. Skoro nitko od glavne postave nije doživio starost. Prvi je otišao bubnjar Ivica Vdović 1992., a posljednja Margita Stefanović deset godina kasnije.

Milan Mladenović preminuo je 5. studenog 1994. od raka pankreasa. Bolest ga je pokosila u samo tri mjeseca, a koliko je bila razorna najbolje prikazuje činjenica da je u trenutku smrti imao samo 35 kilograma. 

Odrastanje u Sarajevu

Milan je rođen 21. rujna 1958. u Zagrebu, otac mu je bio Srbin, a majka Hrvatica. Kad mu je bilo šest godina preselili su se u Sarajevo, koje mu nije ostalo u lijepom sjećanju. 

"Sarajevo je vjerojatno mračno utjecalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali, ovolicki i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me, naravno, mlatili i tako sam ja dolazio kući krvav, plačući, i to je trajalo tih šest, sedam godina koliko sam živio tamo…", ispričao je u jednom intervjuu. 

Glazbeni počeci

S 12 godina već je živio u Beogradu. Krajem sedamdesetih s kolegama iz Jedanaeste beogradske gimnazije osnovao je prvi bend Limunovo drvo, a 1980. je s Dragomirom Mihajlovićem Gagijem, Dušanom Kojićem Kojom i Ivanom Vdovićem Vdom osnovao bend Šarlo Akrobata. 

1982. Osnovao je Katarinu II. koja će kasnije prerasti u legendarnu Ekatarinu Veliku (EKV). Iste godine bendu se pridružila klavijaturistica Margita Stefanović, a godinu kasnije i basist Bojan Pečar. 

Antiratni heroj

Milan je bio poznat i po svojim antiratnim stavovima. Početkom 1994. s članovima bendova Partibrejkers i Električni orgazam osnovao je projekt Rimtutituki (inače anagram od Turim ti kitu) koji se koncentrirao na antiratnu propagandu. Svoj najpoznatiji singl Slušaj vamo promovirali su koncertom s kamiona koji je kružio po ulicama Beograda. 

Kad je 1992., u jeku rata, na festivalu Beogradsko proljeće EKV proglašen grupom godine, Milanova antiratna izjava digla je popriličnu prašinu. 

"Nama je bilo lako osvojiti ovu nagradu jer su mnogi naši prijatelji morali napustiti ovu zemlju. Neki od njih su ovog trenutka živi, a možda i nisu živi, u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Dubrovniku, Rijeci... Molim vas za minutu šutnje za one koji su poginuli u ovom ratu koji nema smisla", rekao je Milan tom prilikom. 

Posljednje želje

Možda Milana najbolje opisuje odgovor na pitanje koja je njegova najveća želja. 

"Moja najveća želja bi bila da se probudim i da ustanovim da je 1990. godina i da kažem 'uh, al’ sam nešto ružno sanjao', a druga želja bi bila budem zdrav i čitav jedan poduži vremenski period, jedno četrdeset, pedeset godina, a treća želja bi bila da zaradim toliko novca da njime mogu praviti neke interesantne stvari, kao što je muzika, kao što je... kao što je muzika", izjavio je u intervjuu s početka devedesetih. 

Zadnji nastup

Nažalost, ni jedna od ovih želja mu se nije ostvarila. 

Njegov posljednji susret s publikom dogodio se u Budvi kad mu je pozlilo nakon nastupa na jednom festivalu. Prevezen je u bolnicu, gdje mu je dijagnosticiran rak gušterače od kojeg je i umro samo tri mjeseca kasnije, na današnji dan 1994. godine. 

Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.