KADA je nekoliko godina nakon suprugove iznenadne smrti među njegovim starim stvarima pronašla popis želja iz srednjoškolskih dana, Leslie Harter-Berg dobila je ideju koja će s vremenom postati dirljiva obiteljska tradicija. U kutiji s Ryanovim dnevnicima nalazio se i jedan u kojem je zapisao stvari koje je želio učiniti prije smrti. Za Leslie to nije bio samo slučajan podsjetnik na prošlost, nego nov način da svojim sinovima sačuva uspomenu na njihova oca.

Od tada svake godine na Ryanov rođendan ona i dječaci odaberu jednu stavku s popisa i pokušaju je ostvariti. Tako su s vremenom prekrižili neke od njegovih želja, poput igranja šaha u parku, gradnje kule od karata visoke tri stope i odlaska na javno mjesto odjeveni kao gusari. Neke ambicioznije stavke, poput bungee jumpinga, za sada ipak ostavlja za kasnije.

Način da dječaci zapamte oca

Ta tradicija pokazala se kao poseban način da Ryan ostane prisutan u njihovim životima, ali i da njegovi sinovi, koji su bili vrlo mali kad je umro, bolje upoznaju kakav je bio njihov tata. Leslie kaže da joj je važno da dječaci i dalje slave svog oca i znaju odakle dolaze, pogotovo zato što u mnogočemu nalikuju njemu. Ryan je, kaže, i sam bio veliko dijete koje je obožavalo Lego, Ratove zvijezda i arkadne igre, pa se njegovo slavljenje u obitelji pretvorilo gotovo u neku vrstu omiljenog dječjeg praznika.

Preminuo 2019.

Iza te tradicije stoji i teška obiteljska priča. Leslie, koja živi u Vancouveru u saveznoj državi Washington, Ryana je upoznala na poslu, gdje su zajedno radili na edukativnim sadržajima za djecu. Zaljubili su se, vjenčali i pokrenuli vlastitu videoprodukcijsku tvrtku. Ubrzo su dobili i djecu, sina Wita 2015. i Roryja 2018. godine.

No 2019. godine dogodilo se nezamislivo. Tijekom obiteljskog proljetnog odmora u Disneylandu i Palm Springsu Ryan je iznenada preminuo od rijetke i nasumične moždane aneurizme i moždanog udara. Leslie se iz Kalifornije vratila kao samohrana majka, udovica i jedina vlasnica njihove tvrtke.

Nakon toga uslijedilo je razdoblje duboke tuge. Kako kaže, ljudi su joj često govorili: "Tako si snažna", a ona je dugo osjećala da mora opravdati taj kompliment i tugovati na način koji drugima neće biti neugodan. S vremenskim odmakom na to gleda drukčije i poručuje da ne postoji ispravan način tugovanja te da snaga ponekad više nalikuje raspadanju nego prisebnosti.