Nikad ga nije preboljela: Zdenka Vučković je do smrti voljela samo ovog čovjeka
PREMINULA je Zdenka Vučković, jedna od najvećih zvijezda bivše Jugoslavije. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam intervju koji su ona i nje suprug Krešimir Oblak dali u rujnu 1971., u vrijeme kad su ih, nakon 12 godina veze, zvali vječnim zaručnicima. U intervjuu su otkrili kako su se zaljubili i kako provode dane na početku zajedničkog života. Zajedno su ostali sve do njegove smrti 2014. godine, a Zdenka je u jednom intervjuu otkrila da ga nikad nije preboljela.
Rujan 1971.: Dočekali su nas pred vratima svoga novog stana. Jordanovac. Na vratima piše: Oblak - Vučković. Da, Krešo Oblak, urednik u muzičkoj produkciji Radio Zagreba, i Zdenka Vučković, pjevačica zabavne glazbe.
U vrlo ukusno namještenoj dnevnoj sobi pripremljen stol čeka goste. Na stolu viski, votka, radenska, slani štapići...
Zdenka i Krešo dočekali su nas spremni, elegantni, pripremljeni za "uslikavanje i baražno ispitivanje", kako su sami rekli. Međutim, mi smo ih razočarali. Znali su zašto smo došli pa nisu mogli sakriti izvjesnu nelagodnost na licu! A mi smo došli da napokon saznamo pravu istinu o njima, vječnim zaručnicima, kako ih neki nazivaju.
Da bismo izbjegli stereotipnost i pomalo napetu atmosferu u dnevnoj sobi, počeli smo razgovor sa "sitnim zapitkivanjem" o svakodnevici, turnejama, "propaloj Opatiji", o počecima naše zabavne glazbe koje su oboje bili među glavnim akterima.
Očito je takav razgovor odgovarao i Zdenki i Kreši te gotovo nisu ni primijetili kad smo prešli na "glavnu temu".
"To je bilo lijepo doba", prisjećala se Zdenka Vučković svoga prvog festivala prije četrnaest godina. "Bila sam djevojčica, tek sam navršila petnaest godina, a pjesma koju sam pjevala s Ivom Robićem postala je pobjednik festivala. Možete samo zamisliti kolike je radosti ta pobjeda donijela petnaestogodišnjoj djevojčici."
"U to vrijeme ja sam radio na Radio Zagrebu. Tada nisu bila radna mjesta kao danas. Mislim, nisu bila posebno odijeljena, kao danas muzička produkcija, programski odjel i tako... Ja sam bio mlad službenik u kući, mislim da sam imao radnog staža tek nešto više od godinu dana."
Dakle, tada ste se upoznali?
"Ne, ja nisam tada bio direktor festivala u Opatiji, na prvom festivalu nisam ni bio. Ne sjećam se točno kad smo se upoznali."
"Bilo je to spontano poznanstvo", počela je Zdenka. "Krešo je tada svirao, radio na radiju. Bio je uvijek drugačiji od ostalih. Pristojan, uglađen. Kao mladoj pjevačici on mi je imponirao."
A što je za vas značila Zdenka?
"Kao glazbenik i službenik Radio Zagreba upoznao sam, po profesionalnoj dužnosti, mnoge pjevačice zabavne glazbe. Ali Zdenka je bila nešto posebno. Bila je vrlo mlada, a već tada popularna među ljubiteljima zabavne glazbe. Njene ploče su dobro išle na tržištu, njene snimke su se vrtjele po svim radio stanicama u Jugoslaviji, ali to se na njoj nije primjećivalo. Bila je lepršava, uvijek vedra i nasmijana, sklona šali, bila je pravo oličenje mladosti. Osvježenje u zabavnoj muzici."
I onda ste se zaljubili?
"Ne, nisam se odmah zaljubio. Mi smo jedno vrijeme surađivali, imao sam svoj orkestar, na nekim koncertima smo bili muzička pratnja Zdenki. Zatim na radio stanici. Ja sam bio urednik, a ona je često snimala za potrebe Radio Zagreba. I tako iz susreta u susret, iz suradnje u suradnju, iz prijateljstva u - ljubav! Bilo je to 1959. godine."
"Ne sjećam se kako se to dogodilo", nastavila je Zdenka. "Poznavali smo se, prijateljevali, surađivali i onda - ljubav. Nenajavljena, iznenadna."
"Tu bi priči bio kraj", dobacio je Krešo.
Zašto kraj, kad je tu početak? Od tog početka prošlo je dvanaest godina. Kakvih?
"Lijepih."
"Da, punih dvanaest godina", nastavila je Zdenka. "I kroz sve to vrijeme bili smo izloženi neugodnim zapitkivanjima brojnih kolega i kolegica: Zar se još niste registrirali, kad mislite pred matičara i slično..."
Zaista, kada mislite pred matičara? Znate, mi smo odlučili da vam se ponudimo za vjenčane kumove.
"Velika hvala na ljubaznoj ponudi, ali mi nismo željeli od našeg vjenčanja praviti spektakl. Mislili smo to obaviti tiho, u krugu najbližih rođaka, najintimnijih prijatelja."
Kada?
"Za sada ne znamo, ali obećavamo da ćete vi prvi saznati za našu odluku. To sam vam još neki dan obećao!"
Dakle, 1959. godine je počelo. Međutim vaša veza nije slična vezama zaljubljenih iz, da tako kažem, svijeta običnih ljudi. Zdenka je često na turnejama, posljednjih godina osobito. Kako podnosite tu njezinu dugu odsutnost?
"Teško, moram priznati. Osobito zbog toga što u posljednje vrijeme proživljavamo drugu mladost."
A vi, Zdenka?
"Nije lako. Ja volim kuću, sad imamo ovaj stan, želim uživati u njemu zajedno s čovjekom kojega volim. Zato ne volim turneje. Mogu reći da Krešo i ja proživljavamo u ovom trenutku naše najsretnije dane. Ne znam dokle sreća može potrajati, ali ja bih željela - vječno."
Jeste li ljubomorni?
"Svakako da sam ljubomoran", požurio je Krešo s odgovorom. "To je normalno. Tamo gdje postoji ljubav, postoji i ljubomora. Ali ja mislim da čovjek ne treba pokazivati tu ljubomoru. Sve se može učiniti i lijepim. U našem svijetu dolazimo do mnogih kontakata, Zdenka je često na putovanjima bez mene, ali vjerujem u nju. Ljubomoru prigušujem."
Zdenka, Krešo je na odgovornom mjestu na Radio Zagrebu, nailaze mlađe snage, bojite li se da negdje ne "zgriješi"?
"Ne, Krešo nije takav tip čovjeka. Ali sama pomisao na to čini me ljubomornom. Mislim da je ljubomora potrebna. Ona oživljava ljubav."
"Vidite, naša priča nije interesantna. Mi smo obični u ljubavi, nismo ekscentrični. U našem životu nije bilo skandala. Zdenka sada malo radi. Odmarala se od turneje po SSSR-u. Uređujemo stan, vidite da još nije sve gotovo, ona kuha, tako nam prolaze dani."
"Sad počinjem raditi. Dovoljno sam se odmarala."
Znači, tu bi ovoj priči o "vječnim zaručnicima" bio kraj. Nastavak slijedi kod matičara!
Vidljivo su odahnuli. Krešo je rekao:
"Mislio sam da će biti znatno teže!"
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati