NOVO normalno je ugmizalo u naše život toliko spontano da se nismo ni okrenuli, a dosta onog što smo poznavali je neprimjetno iščeznulo. Kao da je velik dio onog starog otišao u nepovrat, a novo još nije stiglo. Nakon otvaranja trgovina i kafića svi smo pohitali vratiti se uobičajenim rutinama, samo što dobar dio istih kao da je nestao. Ne samo što su nestale neke navike, već i ljudi. Oni su i dalje tu, no nekako su drugačiji, baš kao i naši odnosi.

Brojna prijateljstva stara i nekoliko desetljeća u dva mjeseca korone na površinu su izbacila svu svoju problematiku ili nesvrsishodnost. Zamjeranjima i istinama s kojima se nismo imali vremena obračunati kao da su presudila dva mjeseca izolacije. U normalnim okolnostima bismo ih vjerojatno ignorirali, no nakon dva mjeseca života, u pojedinim slučajevima, bez posla, novca, sigurnosti za zdravlje i imovinu, pa čak i u samoći, kao da se stvorio novi algoritam u našim glavama. Rezultat istog je da više nismo spremni trošiti vrijeme na stvari koje su suvišne. Ako su to veze i odnosi, neki su se raspali bez povišenog tona i pozdrava. Kao da nitko od nas više nema snage ni živaca trošiti vrijeme na one koji to ne zaslužuju. Fitilji su nam kratki, a to se najbolje vidi po brojnim fizičkim obračunima na raskrižjima. Čisto sumnjam da su se dogodili samo zbog prometa. Možda je neki roditelj u susjednom automobilu prepoznao učitelja zemljopisa svoje kćerke, koji je njegovu zadaćnicu ocijenio samo vrlo dobrom.

Učitelji su ostali većinom zarobljeni u svojim domovima

Nakon tri mjeseca svakodnevnog učenja i pisanja zadaća roditelji su zdravi za ljetovanje u sanatoriju uz nježne doze sedativa, koje će im pomoći vratiti izgubljeni balans i pripremiti se za napore nove školske godine. Tri su mjeseca, najčešće uz posao, roditelji vrijedno pisali zadaće i čitali lektiru, a onda je neki tamo učitelj ocijenio da je to moglo biti i bolje. Već vidim tu roletu koja je pala preko očiju bespomoćnog roditelja i sav taj bijes zbog cjelokupne situacije koji se poželio u tom trenutku izrigati na nejaka učiteljska pleća.

S druge strane, iako je karantena završila, učitelji su ostali većinom zarobljeni u svojim domovima. Putem društvenih mreža, različitih aplikacija, e-maila i mobitela konstantno su u komunikaciji s učenicima i njihovim roditeljima. Ne bih vjerovala da nisam vidjela svojim očima kako izgleda online nastava iz klavira u privatnoj muzičkoj školi. Spletom okolnosti imala sam priliku provesti vikend u stanu s profesoricom klavira. Ona je iz meni neshvatljivog razloga odlučila posljednja dva tjedna školske godine svojim učenicima biti na raspolaganju kada god oni požele. U vrijeme kada nitko ne mari za druge, njoj je iz nekog razloga važno da djeca prođu razred, ali i da u sljedeći dođu s minimumom potrebnog znanja. Kako bi djeca, koja u dva mjeseca karantene nisu stigla ili željela vježbati, zadovoljila na završnom ispitu, odlučila je s njima raditi online koliko god to njihove prilike budu dozvoljavale. No što je s njenim prilikama?

Žestica na kraju smjene

Profesorica ima i kćerku u prvom razredu osnovne škole, koja za vrijeme tog istog vikenda mora napamet naučiti jutarnju molitvu Isusu i pročitati lektiru Pale sam na svijetu. Dijete zna čitati, ali za većinu riječi, kako u molitvi, tako i u lektiri, kaže da su joj nepoznate, iako ih najčešće i sama koristi u nekom obliku. Tako profesorica klavira vikendom između ganjanja svojih učenika, koji redovito zaborave na dogovoreni online sat, i preslušavanja grozomorno loših klavirskih izvedbi desetogodišnjaka, paralelno vlastitom djetetu objašnjava značenja hrvatskih riječi i pokušava svom potomku pomoći razumjeti što je pročitao.

Njena prijateljica je pak srednjoškolska profesorica koja zbog zaključivanja ocjena posljednjih tjedna sjedi uz kompjuter svakog dana od 7 do 19 sati, nakon čega si nalijeva žesticu da se dozove svijesti i prikupi snage da nastavi sa životom, odnosno poslom, što je zbog online nastave postalo jedno te isto.

Dakle, ako učitelje ne umlati netko od bijesnih roditelja, koji nisu zadovoljni ocjenom svoje zadaće, ubit će ih stres, izmoždenost, depresija ili alkohol.

Moderno robovlasništvo u novom normalnom

Novo normalno je čini se najnapredniji robovlasnički sustav do sada. U klasičnom robovlasničkom sistemu robovi se barem nisu morali brinuti oko osnovnih egzistencijalnih pitanja kao što su hrana i smještaj. Današnji vlasnici, odnosno država i poslodavci, kompletan teret su prebacili na robove koji sada sami moraju osigurati čak i radni prostor te sredstva za rad. Uz to je zakonom propisano da robovi moraju omogućiti vlastitoj djeci školovanje, a isto je ove godine palo na leđa roditelja/robova.

Moderno robovlasništvo se u novom normalnom proširilo na sve sektore. Robovi su dostupni od 0 do 24, njihovi mobiteli nikada se ne stišavaju, poruke, pozivi, naredbe želje i problemi šefova stižu svim mogućim kanalima i ekranima, petkom i svetkom. Problemi klijenata se rješavaju i na godišnjem odmoru. Što je najgore od svega moderni robovi se uopće ne bune. Kao da nikome ne smeta što su u potpunosti lišeni vremena za sebe, što su ovisni o stresu i što se trzaju na svaku notifikaciju i javljaju šefu/vlasniku na telefon čak i dok nedjeljom vode ljubav.

Bizarno je i to da rijetko pozitivna stvar u novom normalnom je istovremeno i strašna tragedija. Naime, mnogi od nas se potajice nadaju da bi si ove sezone konačno mogli priuštiti ljetovanje u vlastitoj domovini.

Split je ovog lipnja prazan kao da je 1995.

Rentijeri još očekuju navalu turista u srpnju i kolovozu pa cijene smještaja na obali nisu znatno snižene, no čini se da bi ovo ljeto u našu kulturu konačno mogla stići i umjetnost cjenjkanja. Apartmani i vikendice se traže preko veze i čekat će se last minute opcije ne bi li ih se ugrabilo ispod cijene.

Da to sve skupa nije tragično, bilo bi nestvarno lijepo. Split je ovog lipnja prazan kao da je 1995., na plažama nema razularenih pijanih Engleza, a more je blistavo čisto kao u najzabačenijoj otočkoj uvali. Nedostaje samo miris na suncu užeglog sendviča s kajganom pa da povjerujete kako ste se vratili u bezbrižne 80-e. Splićani i dalje izgovaraju čuveni "Ko ovo more platit", a velik dio njih pogledom prema pučini pokušava zaboraviti na dva kredita koja su podigli za uređenje apartmana, koji već mjesecima zjape prazni.

Hoćemo li preživjeti i kako, pitaju se svi ovih dana

Sreća zbog prilike da možemo uživati u ljepoti vlastite zemlje koja je posljednjih godina zbog turizma pretvorena u ne baš jeftin, no poprilično loš restoran, izmiješana je s paničnim očajem koji dolazi uz neizvjesnosti nadolazeće jeseni. Hoćemo li preživjeti i kako, pitaju se svi ovih dana. To je ujedno jedan od razloga što neki i dalje izlaze samo na klupice i piju pivo iz dućana, a neki ni to. To su oni koji su u dva mjeseca karantene otkrili da se i s manje novca može puno ljepše i kvalitetnije živjeti, nego li je to bio slučaj kada su radili sedam dana u tjednu.

Naše novo normalno je mješavina apsurdnih situacija, straha, uživancije i krajnjeg otuđenja. Tlo pod nogama je izmaknuto, pitanje je trebamo li zbog toga naučiti letjeti ili zadnje pare potrošiti na ljetovanje i usavršavati plivačke vještine.