AKO 31. prosinca pustite Smrt gospodina Goluže u 22 sata, 53 minute i 43 sekunde, zajedno ćete sa stanovnicima prokletog mjesta iz ovog filma dočekati ponoć jer baš tada sablasni hotelijer stiže do kraja svog odbrojavanja i nova 1940. može početi.

Prizor koji u tom trenutku vidite jest svinjska glava s jabukom u ustima, a ako ste sami i niste potpuno zastranili, onda će premijerni poljubac kojem prisustvujete u tek otpočetoj godini biti onaj između Ljubiše Samardžića i Savine Geršak na giallo groblju. Ako to nisu dovoljni razlozi da Golužu svrstamo u novogodišnje filmske klasike, onda dovoljnih razloga ni nema.

Blagdanski film za one koji mrze blagdane

Istini za volju, to otprilike i jesu jedini razlozi jer teško da ostatak ostvarenja Živka Nikolića odiše bilo čime što se može nazvati blagdanskom atmosferom, ali je baš zato idealan izgovor da i ljudi koji ne vole blagdanske filmove mogu pogledati jedan koji to tehnički jest a da ne prodaju dušu vragu.

Mogli su nekad i Umri muški, Smrtonosno oružje, Širom zatvorenih očiju itd., no internet je ta djela već upropastio i sad ih gotovo redovito viđamo na zamornim listama naslova za gledanje tijekom kasnog prosinca i ranog siječnja.

Nova godina je vrijeme kad mnogi sanjaju početak od nule, pa je i to plus za "novogodišnji moment" ovog filma jer glavni junak već tijekom uvodne špice izgubi sve što je stekao u životu (mora da je neki rekord u pitanju) i ostane sam s kišobranom na ulazu u predratnu varošicu kojoj kao da bi čak dobro došlo malo rata.

Spomenuli smo 1940. i to je slobodna pretpostavka na osnovu informacija lokalnog mračnjaka da je Hitler već zagazio u Čehoslovačku i Poljsku, tako da građani ovog naselja, kao i dosta poznatiji stanovnici Gradine iz serije Više od igre, očito neće dugo čekati da se zapuca.

Da bismo istaknuli očitu razliku između dva mjesta radnje, možemo iskoristiti modernu analogiju koju nevoljko svodimo na Bjelogrlića i bajkovitu Gradinu navesti kao vizualnu inspiraciju za Montevideo (bog te video), a Nikolićev grad za Senke nad Balkanom.

Je li Nikolićev grad stvarno na Balkanu, u to smo sigurni kao i u godinu radnje, dakle 99%. Natpisi i jezik žitelja kažu da jest, no taj grad je toliko operiran od ostatka svijeta da nije ni važno kojoj je zemlji pripadao ni kojoj će pripadati.

Gospodin koji to nije

U njega na početku dolazi gospodin Goluža, koji, naravno, nema ime i kojeg tumači Ljubiša Samardžić, a od prve minute nam je jasno da Golužu vjerojatno nitko ranije nije ni nazvao gospodinom. On je potrčko jednog predratnog bogatuna neotkrivenog zanimanja, tretiran je kao krpa, a čak mu se spočitava i što nema previše krpa na sebi jer je to znak da se trudi da što manje tkanine potroši na svoju odjeću.

I takav kakav jest, škrtac, skupio je novac da ode prvi put na more, pretpostavka je u Crnu Goru kad smo već vidjeli ime Živko Nikolić u uvodu, ali ne mora značiti jer je ovo rijetko univerzalan Nikolićev film koji se ne mora nužno odnositi na njegove najbliže sunarodnjake.

I Golužu opljačkaju već na putu ka obali do koje nikad nije stigao, a onda nastupa njegova blagdanska avantura u misterioznoj palanci. Gazda mu se na početku smijao što ide u studenom na more i zahvalni smo mu što je otkrio bar tu vremensku odrednicu, tako da možemo utvrditi da je od prvog do posljednjeg kadra prošlo nešto više od mjesec dana i da je gospodin iz naslova proveo cijeli prosinac u ustima ludila, zaključno s 1. siječnja, kada je sve gotovo.

Došao je kao klošar, ispraćen je kao bog, a između se desilo podosta bizarnosti koje ćemo svesti na osnovnu nit, a to je da su stanovnici saznali (pogrešnu) informaciju da je Goluža došao u taj grad da izvrši samoubojstvo i da je to apsolutna atrakcija.

Kršćanska paralela sigurno nije slučajna jer nakaradni mještani počinju u njemu vidjeti sveto biće tek kad pomisle da je odlučio počiniti najveći grijeh, pa su mu tako u nekom trenutku prišili i proročke osobine, žene mu se bacaju u naručje, a čak je i ona odjeća s manjkom tkanine sad postala modni hit u varošici jer je suicidalni trendseter baš takvu odabrao za svoje posljednje dane.

Goluža tako od lošeg šaljivdžije koji je u prolazu spomenuo samoubojstvo postaje čovjek koji se obavezao na taj čin i dobiva sve moguće blagodati jer je unio dozu senzacije u sumorno mjesto. Upliću se politika, teatar, misterij ubojstva, usmeni tabloidi i sve mu ide na ruku. Još samo kad se ne bi morao ubiti...

Maestralna glumačka ekipa

Ekipa je maestralna. Golužu glumi Samardžić s namjerno užasnom frizurom koju krase nepregledne kovrče i s naočalama koje mu trostruko povećavaju ionako izražajne oči, a karakterizacija ide u smjeru Šurde, ali kad bi u ključnim momentima pisaću mašinu od Siniše Pavića oduzeo Todd Solondz i on oblikovao protagonista.

Njegovu naivnost i dar za privlačenje masa/para koristi hotelijer kojeg zlokobno tumači izvjesni Jiri Prymek, čehoslovački glumac koji izgleda kao da smo ga vidjeli u desecima domaćih filmova, a nismo više ni u jednom.

Tu je i standardna Nikolićeva ekipa predvođena Savinom Geršak u debitantskoj ulozi crne udovice, uz nju Boro Begović, Zaim Muzaferija, Vesna Pećanac kao lezbijka sluškinja Geršakove itd., dakle skoro kao da gledamo npr. Čudo neviđeno, ali s dosta manje crnogorskog momenta.

Prymeku glas posuđuje Šicer osobno, tj. Mrgud Radovanović, možemo još čuti i vokale Milutina Butkovića, Gute Dobričanina a da ne vidimo njihova lica, a razlog za sve ovo maltretiranje sa sinkronizacijom leži u međunarodnoj koprodukciji i velik broj glumaca i ostalih filmskih radnika ČSSR-a se te 1982. stopio s kolegama iz SFRJ-a u zajedničkom pothvatu.

I jest da nazivi radnji, hotela, kina u filmu pišu na našem jeziku, ali snimano je u Bratislavi, među zidinama kojima ta toliko poznata glumačka lica jednostavno ne pripadaju i sve zaista daje izvanprostornu dimenziju djelu, nešto što čak ni Proyas nije uspio u Mračnom gradu tako dobro izgraditi.

"Bolje živjeti jedan mjesec kao Goluža u Smrti gospodina Goluže nego cijeli život kao Goluža prije radnje filma"

I u tom kotlu u koji je naš heroj pješke ujahao, kotlu u kojem bi netko poput Mifunea (Yojimbo), Eastwooda (Za šaku dolara), Willisa (Posljednji osvetnik) morao hrabro balansirati između dvije zaraćene strane i održavati kakvu-takvu etiku, nema ni heroja, ni etike, niti su dvije strane zaraćene jer postoji onoliko strana koliko je ljudi i svatko drži samo svoju.

I kada finalni grijeh bude realiziran, onda ne preostaje ništa drugo osim pakla koji će uslijediti i koji se i u doslovnom smislu samo čeka da naiđe iz smjera Berlina.

Ali ipak je u pitanju novogodišnji film, tj. kao takav pokušavamo ga progurati, pa ćemo istaknuti i da je humor crne boje na standardno visokoj razini za Živka Nikolića, da je golotinja na standardno visokoj razini za Živka Nikolića, da njegova muza Savina Geršak izgleda nikad bolje i da je ovdje krenuo njezin put ka seks-simbolu Jugoslavije, pa neka to budu neki osnovni argumenti koje ćete iskoristiti u pokušaju da nagovorite blisku osobu da s vama pogleda nešto drugačiji film za blagdane.

Još jedan inspirativan dio priče možemo naći u neočekivanom obratu sudbine glavnog lika, što će sigurno mnogi poželjeti sebi za blagdane, jer, kako se kaže, "bolje je živjeti jedan mjesec kao Goluža u Smrti gospodina Goluže nego cijeli život kao Goluža prije radnje filma".

A kako je završilo, suvišno je i spojlati jer se naslov filma pobrinuo za to umjesto nas, no nemojmo mračiti kad već ima i svjetla. Svakako, kad god pogledate ovaj film do kraja 2024., odjavna pjesmica će biti uz vas i u 2025. godini...