DAVNE 1978. kad je njegova karijera bila tek u začecima legendarni Oliver Dragojević je u intervjuu za časopis Zum reporter otkrio kako je proveo djetinjstvo, što je volio više od glazbe i kako je njegova prva ljubav zamalo završila tragično.

Kolovoz 1978: Sedmog prosinca 1941, Japanci su napali Pearl Harbour. Točno šest godina kasnije, 7. prosinca 1947, jednu drugu luku, u Jadranskom moru, počelo je opsjedati jedno novorođenče. U Splitu, tog dana, u porodici Dragojević, rodio se Oliver. Opsada je odavno završena i danas Oliver suvereno vlada muzičkim Splitom, nostalgično se sjećajući dječačkih dana i priče o njegovom "papi". 

No, Oliver još nije ni blizu posljednje stepenice njegove skalinade. Kako sam kaže, vrh je teško dostići, ponekad i nemoguće, on ga možda nikad i neće dostići. Ali, da je u špicu naše zabavne muzike, to ni neobavezni Oliver ne može poreći.

"Sad se već može pisati da su još babice, nadnoseći se nad moju kolijevku, proricale: "Kako lijepo plače! Biće dobar pjevač!", šali se popularni Oliver na račun novinara. "No, uistinu, kao mali sam volio pjevati, volio sam muziku. Kasnije su mi roditelji pričali kako su konstatirali da imam talenta. Ali se ja toga ne sjećam... Mislim stoga da sam bio talentiran klinac (smije se). Uostalom, kao Velolučanin, ja i moram biti muzikalan ... zar ne?"

Ne pjevaju na prijemnom

Neka se čitatelji ne zbunjuju. Podatak da je Oliver rođen u Splitu je točan. Bilo je to stjecajem okolnosti (Oliverov otac Marko "čovik od mora", kao lučki kapetan bio je tada u Splitu). Beba kojoj su babice prorekle "sjajnu pjevačku karijeru", prve dvije godine je provela u Vela Luci, odakle je Oliverov otac. Otuda Oliver ponekad postaje Velolučanin. 

A ono što tvrdi za Velolučane, potvrdit ćemo jednom anegdotom. Nismo provjeravali je li točna, ali priča koja kruži Beogradom je svakako stara. Naime, u muzičkoj Akademiji, u Beogradu, ako ste iz Vela Luke, od vas ne zahtijevaju da polažete prijemni ispit. Velolučane primaju uz osobnu iskaznicu.

"Zgodna je ta anegdota", smije se Oliver. "Istina, u Vela Luci su svi muzikalni. Moj stari je virtuoz na usnoj harmonici, jedna teta pjeva u zagrebačkoj operi, stric svira u orkestru Doma JNA u Beogradu, deda je svirao klarinet... I ja sam učio klarinet u muzičkoj školi. No, pre toga svirao sam usnu harmoniku i harmoniku. Melodije s usne harmonike mog starog i danas mi buče u glavi. Ta usna harmonika mi je usadila ljubav prema muzici. To je prvi instrument mog muzičkog života i najdraži. Da ste me poznavali u ono vrijeme, trebali ste čuti duet Oliver i Marko."

Cijela kolekcija usnih harmonika raznih veličina i tonaliteta, svjedoči o privrženosti Marka Dragojevića tom jednostavnom i izražajnom instrumentu. Među njima je i prva Oliverova harmoničica, kojom je prvih dana škole, poslije obaveznog nogometa, zabavljao klince iz ulice.

"Kao klinac, ipak sam više od muzike volio nogomet", kaže Oliver. "Tako vam je sa svom djecom svijeta."

"Noga" sa satova klavira i prvi nastupi

Usporedo s osmogodišnjom školom, Oliver je pohađao i nižu muzičku. Već je znao svirati na harmonici i to je uvjetovalo da uči klavir.

"No, nije išlo", priča Oliver. "Ne zato što nisam imao žicu za taj instrument, već što sam bio u "magarećim godinama". Rekao sam već da sam nogomet volio više od muzike. Ali ni muziku nisam zapostavljao. Bila je odmah iza nogometa. Imao sam dva sjajna prijatelja, Sinišu Pavića i Joška Niskotu, i nogomet nam je bio opsesija, buduće zanimanje. Vrijedno smo trenirali danima. Krišom smo gledali starije i umišljali da smo već sada bolji. Samo dok još malo ojačamo. Ja sam toliko igrao lopte da su me voljeli splitski obućari. Cijepao sam par cipela tjedno. Organizirali bismo nogometne susrete protiv susjednih ulica, pobjeđivali, gubili, bivali veseli, tužni, ozbiljno shvaćali sve te stvari oko lopte, sanjarili o prvom okršaju na velikom terenu... E, nastupiti pred publikom!"

Oliverov san da nastupi pred publikom, brzo se ostvario. Doduše, nije to bila nogometna publika. Bila je to publika na jednoj školskoj priredbi, u Splitu. Oliver se rado sjeća tog nastupa gdje je svirao harmoniku, prateći nešto starijeg druga, Igora Bikića, koji je svirao trubu. Bila je to prva stepenica njegove skalinade.

"Bilo je to vrijeme kada je muzika počela pretezati nad nogometom", sjeća se Oliver. "Već onda sam, čini mi se, žalio što nisam naučio svirati klavir i što sam udaljen s časova jer sam rijetko dolazio - zbog nogometa. Naime, roditelji su mislili da odlazim na satove klavira, a ja sam išao cijepati cipele, pa su se, jadni moji stari, čudili kako je moguće da klavir cijepa obuću. No, brzo su se dosjetili i jadni Oliver je morao skinuti naočale. Znate što to znači? Tako je: batine! Ali se vrlo brzo ispostavilo da moj "muzički talent" neće propasti. Predano sam prebirao po dirkama harmonike i poslije onog prvog nastupa, zaista sam zavolio muziku. Sve sam podredio njoj. Na sljedećoj priredbi već sam svirao gitaru. Pratio sam jednu djevojčicu, više joj se ne sjećam imena (neka se ne ljuti ta djevojčica). Pobrali smo aplauze i osjećao sam se divno. Nisam siguran da sam tada sanjario o muzičkoj karijeri kao o fudbalskoj, ali u svakom slučaju, bio sam siguran da se od muzike više nikada neću odvajati. Zato sam, po završetku osmogodišnje škole, upisao muzičku. Loše dječačko iskustvo s klavirom, opredijelilo me za instrument moga djeda - klarinet. Klavir sam naučio kasnije, između devetnaeste i dvadeset četvrte godine, kad sam bio u petogodišnjoj pečalbi u SR Nemačkoj, Švedskoj, Nizozemskoj, Engleskoj, Meksiku, Kanadi, Americi ... Satima sam lupao po klaviru. Svakog dana. I vol bi naučio svirati, zar ne?"

Prva ljubav

Oliver se često šali na svoj račun. Ovaj ugodni momak ne žali ni za jednim periodom svog života i svaki mu je posebno drag. Uvijek se predavao onome što ga je tog momenta interesiralo i zato, kaže, ima mnogo ljubavi. Interesirali smo se i za onu pravu, prvu dječačku ljubav.

"I to vam je svojevrstan period mojih stremljenja", smješka se vjerni suprug pred umiljatom Dubrovčankom Vesnom, majkom Oliverovog vragolastog Dina. "Vesna zna za taj slučaj i kaže da sam bio opasan klinac. Naime, ta moja prva ljubav umalo se završila tragično. Tako se bar onda činilo. Ne znam zašto, valjda iz pubertetske obijesti, uglavnom sam odlučio ostaviti voljenu. Kad, hoćeš vraga! Ona kao da propade u zemlju. Nigdje je u cijelom Splitu. Naši roditelji se udružiše, alarmiraše i policiju, organizirala se velika potraga. Ja sam, opet, na svoju ruku tragao. Veliki detektiv se dosjetio: mora da se ubila na mjestu naših sastanaka! Krišom sam odlazio na to mjesto, gdje je, iznad jedne stijene, bila klupa naših uzdisaja i pretraživao okoliš. Silazio sam i pod stijenu, gazio u more. Svašta sam pomišljao, ne nalazeći leš! Otmica, gusari, morski psi... Olivere, crni Olivere! Tek, poslije nekoliko dana doznade se da je Romeova Julija u - Osijeku. Sreća te se ne ubih s one stijene. Da bi me nasekirala, bila je otišla kod oca, u Osijek. Bio sam živ premro i zaključio da mi takva životna suputnica apsolutno ne treba..."

Svjestan da nije nikakav muzički genij koji je uspeo preko noći, Oliver naročito i ne drži do momentanog uspjeha.

"Radio sam mnogo",kaže trostruki pobjednik Splitskog festivala '78. "Mnogo i često mukotrpno. Ipak, ne treba se sjećati tegoba. Ljepše se živi uz lijepe uspomene, i njih treba dijeliti s drugima.

Razgovarao: Zoran Simić (Zum reporter, 1978.)