“STARI moj, javio si se u posljednji čas, za dva tjedna zatvaram sve i odlazim”, odgovorio je na poruku Saša Tkalčević (54), pobjednik prvog hrvatskog Big Brothera iz 2004. godine. Tkalčević od 2017. s obitelji živi u Stockholmu, a nakon devet godina odlučio je napustiti švedsku metropolu.

Čovjek kojeg je Hrvatska upoznala kao pobjednika reality showa danas više ne živi od te epizode, niti se njome posebno opterećuje. U Švedskoj je izgradio obiteljski život, radio kao tattoo majstor, pokrenuo posao s papirom, odgojio djecu na tri jezika i sada ponovno pakira stvari, ovaj put zbog šume, jezera, mira i života koji mu više odgovara.

Kako se živi u Švedskoj?

Ako izostavimo bajke, mi u Švedskoj isto radimo, mučimo se i borimo, plaćamo račune, kao i u Hrvatskoj. Žao mi je ljudi koji ovdje dođu zbog novca, zbog štednje. Oni žive između posla i kuće, ništa nisu vidjeli i iskusili, ne znaju što se događa dvije ulice dalje i onda jedva čekaju godišnji odmor da u Hrvatskoj mogu pokazati kako su uspjeli. Ja sam u Švedsku došao zbog drugačijeg života.

Kamo se selite?

U grad Karlskogu, oko 250 kilometara zapadno od Stockholma prema Norveškoj. Kupili smo tamo kuću blizu jezera. Supruga Mirela je već dobila posao u tamošnjoj bolnici koja je vrlo blizu naše kuće. Želim da moja djeca, 15-godišnji Dorian, pet godina mlađi Neo i 8-godišnji Oskar žive dobro i udobno, da stanuju u svojoj kuću, da imaju svoje dvorište. S nama je donedavno živio i Dominik, Mirelin najstariji sin.

Koliko često dolazite u Hrvatsku?

Pa slabo, jednom godišnje. Prvih šest godina nakon selidbe u Švedsku uopće nisam dolazio. Trebalo se prvo snaći, posložiti život ovdje, stati na noge. Volim svoj Bjelovar i Bjelovarčane, volim posjetiti svoje prijatelje. Ali volim se i vratiti u Švedsku.

Nije meni u Hrvatskoj bilo loše. Imao sam drvenu kuću na Dravi i većinom sam boravio tamo. Mogao sam se desocijalizirati, ali rodila su se djeca koju ne mogu desocijalizirati. Djeca moraju ići u školu i imati društvo, ali moraju i slušati o našim sukobima i podjelama. To me malo umorilo. Želio sam da nam djeca odrastaju u mirnijem i zrelijem okruženju.

Što Vam se najviše sviđa u Švedskoj?

Sloboda, mir, priroda, šume, ribolov, šetnje, branje gljiva, kampiranje. I nitko ne priča o ratovima. Sviđa mi se što ovdje mogu svojim klincima otvoriti vrata svijeta. Mogu ih naučiti da se svugdje osjećaju dobro i da nakon školovanja mogu normalno živjeti bez žrtvovanja i odricanja. Život je toliko kratak, prođe tako brzo, a to ljudi shvate tek kad dođu u neke godine.

Ali prirode ima posvuda, zašto baš Švedska?

Mene ta Švedska vuče oduvijek, još od djetinjstva. Zanimala me njihova povijest i kultura, ali najviše vukla priroda. U Švedskoj te mogu sad odvesti u takvu šumu da mjesec dana možeš lutati i nećeš vidjeti ni čovjeka ni kuću ni cestu. A kod nas je to nemoguće.

Često ste u prirodi?

Nama je priroda životni prioritet i važna stvar, stalno smo u šumama i na jezerima. Djeca su strašno kreativna i zaigrana, spretna s rukama, svako ima svoju sjekiru, nož, kremen i ruksak za kampiranje. Često kampiramo i ovdje nam nitko ništa ne zabranjuje, možemo lutati i kampirati gdje god želimo, zapaliti vatru, roštiljati, brati šumske plodove. Prošle godine nabrali smo masu vrganja.

Pa onda legnem na onu mahovinu mekanu kao tepih i blejim u krošnje drveća. To mi daje takvu mirnoću i takvu energiju da je to teško opisati. I nitko nas nikad nije tjerao i pitao zašto smo došli i što tu radimo. Takav je zakon, takva je kultura. E to je ta sloboda o kojoj govorim i koja mi je važna. S obzirom na ono što volim i u što usmjeravam svoju energiju, meni je Švedska savršena.

Zašto ste onda za život odabrali višemilijunsku metropolu poput Stockholma?

Zato što je Stockholm nudio posao mojoj supruzi i meni. Godinama sam vodio Art Arrow Tattoo, najpopularniji salon za tetoviranje u gradu. Danas mi je tetoviranje više gušt, iako se time bavim već 27 godina i već me bole leđa i trnu prsti.

Čime se onda zapravo bavite?

Imam tvrtku za veleprodaju papira. Surađujem s jednom tvornicom u Bjelovaru, imam vrlo povoljne cijene i posao ide dobro. To mi je omogućilo da radim od kuće i živim gdje god želim. A tetoviranjem se bavim toliko da mi ne postane obaveza.

U kakvom se socijalnom krugu krećete u Švedskoj?

Dosta se družim sa švedskim motoristima, a glavna ekipa su mi tri prijatelja iz Osijeka, Beograda i Koprivnice. Svi vozimo Harley Davidson.

Što Vam nedostaje iz Hrvatske?

Morao bih razmisliti, a čim moram razmišljati, znači da mi malo toga nedostaje. Znaš što, sve što sam volio u Hrvatskoj, a to je bila priroda, motorijade, fešte s društvom, imam i ovdje. Ipak, nedostaju mi neki prijatelji. Bilo bi lijepo da ih mogu češće viđati.

Što Vam danas znači Hrvatska?

Ne želim pljuvati po Hrvatskoj, ako si to očekivao. Hrvatska je prekrasna zemlja, u kojoj sam proveo najljepše djetinjstvo. Istina, nekako se s vremenom promijenila, danas je puno više korupcije, frustracija, stresa i negative. Nisu ljudi više što su nekad bili, ali nisam ni ja onaj što sam bio s 15 godina.

Pričate li hrvatski kod kuće?

Moja djeca govore savršeno hrvatski, iako je Oskar rođen u Švedskoj. Kod kuće se govori samo hrvatski. Doduše, klinci su pokušavali sa mnom i suprugom razgovarati na švedskom, ali uopće ih nismo doživljavali. Nismo to radili iz nekog inata, nego smo željeli da nauče materinji jezik. I zato danas tečno govore tri jezika, engleski, švedski i hrvatski.

Da se razumijemo, djeci sam pokazao Hrvatsku, želio sam da znaju odakle su im roditelji. Prošlo ljeto krenuli smo iz Bjelovara kroz Slavoniju i Bosnu i Hercegovinu do Dubrovnika, pa onda preko Trogira i Gorskog kotara natrag u Bjelovar.

Djeca su toliko iskrena i jednostavna i meni je tako lijepo s njima, oni su mi najbolji prijatelji. Gledam ih svakodnevno kako se razvijaju, rastu i uče. Kako se igraju, izmišljaju gluposti i rade sranja. To sad čak vidim bolje nego što sam vidio kod starijih sinova Edija i Ernesta, tada sam možda bio zaokupljen drugim stvarima. Ediju i Ernestu je danas više od 30 godina i žive u Njemačkoj.

Jeste li u kontaktu s društvom iz Big Brothera?

Pa jesam, najviše sa Zdravkom Lamotom. Sa Sanjom Kvastek sam se čuo neki dan. Sjećaš se Sanje, one ćelave? Sad više nije ćelava, ima kosu. I Alenu Maciniću sam nedavno poslao poruku. Nije mi odgovorio, vjerojatno je u nekom poslu.

Zašto ste se uopće prijavili u Big Brother?

Šta ja znam, valjda mi je to bio neki izazov. Nisam imao pojma o čemu se zapravo radi, ali bila mi je to fora. Temperamentan sam po karakteru i volim stalno nešto mijenjati. S vremenom mi sve dosadi. Eto, sad idem u drugi grad živjeti. Vjerojatno bih obolio na živce da moram stalno sjediti doma.

Pobjeda u Big Brotheru donijela Vam je milijun kuna. Bio je to dobar financijski poticaj.

Uh, pa naravno. Bio sam dužan bankama, otplatio sam sve kredite i kupio svoju nekretninu. Postao sam materijalno neovisan, to je bila velika stvar.

Imate li planova za povratak u Hrvatsku?

Pa ne, mislim da ne. Stvorili smo si ovdje neko obiteljsko gnijezdo. Tako sada razmišljam, ali nikad u životu ne reci nikad.