31.12. točno u ponoć nije samo trenutak u kojem završava jedna, a počinje druga godina, već i trenutak kad završava sezona oskarovskih filmova, a započinje postoskarovska sezona niskoprofilnih filmova koji se ne uklapaju ni u proljetno-ljetnu sezonu blockbustera, ni u sezonu jesen-zima, u kojoj studiji u kina šalju ono najbolje što imaju i što pretendira na Oscare.

Kasna zimska, postnovogodišnja sezona vrijeme je za gubitnike i one koji bi to htjeli biti, a koji u jakoj konkurenciji ne mogu dobiti bolji termin pa sreću okušavaju u mjesecima najmanjega posjeta kinima. Iako je često riječ o B i C robi, nije to uvijek nužno loše jer se tu i tamo baš u ovo doba godine zalomi poneki naslov koji bi nam inače mogao promaknuti.

Jedan od najpoznatijih takvih slučajeva u povijesti je film Kad jaganjci utihnu od kojega nitko ništa posebno nije očekivao, pa je premijeru imao 30. siječnja 1991., da bi postigao golem, i komercijalni i umjetnički, uspjeh te je posljednji film kojemu je uspjelo osvojiti svih pet glavnih Oscara (najbolji film, režija, scenarij, glavna ženska i muška uloga).

Amater nije takav film

Ove godine, naravno, nismo imali sličan slučaj, no ipak se kroz kina prošuljalo nekoliko solidnih naslova, poput Prisutnosti i Operacije: Crna torba Stevena Soderbergha. Nadao sam se da bi i Amater (The Amateur) mogao biti sličan slučaj, akcijski triler bez većih ambicija za one koji vole trilere kakvi su snimani nekad.

Amater to zaista i jest, no nezgoda je što nije riječ o dobrom filmu. Od početne špice nadalje tonom i stilom zaziva 80-e i 90-e, a sadržajem 70-e godine prošlog stoljeća, no pokazat će se kako je to manje posljedica svjesnog stilskog usmjerenja, a više rezultat nedostatka vlastitog identiteta.

Problemi počinju već na budalastoj i etički suspektnoj premisi filma. Naime, Charlie Heller (Rami Malek) analitičar je CIA-e koji dolazi u posjed dokumenata koji otkrivaju da je njegov pretpostavljeni odgovoran za niz neodobrenih CIA-inih operacija s katastrofalnim posljedicama, no umjesto da ga s time suoči i pozove na odgovornost, Charlie ga ucjenjuje kako bi u zamjenu za šutnju dobio dozvolu da krene u osvetnički pohod na ubojice svoje supruge, nedavno stradale u terorističkom napadu u Londonu.

U nekom boljem filmu ideja da se otkriće ovako eksplozivnih dokumenata o ovako ozbiljnim prekršajima iskoristi kao sredstvo trampe za sasvim intimnu osvetu vjerojatno bi izazvala dosta polemike, no Amater je toliko irelevantan film da čak i takav izostanak moralnog kompasa može proći ispod radara.

Riječ je o u današnje vrijeme rijetkom primjerku tzv. vigilante filma, odnosno filma osvete koji je kao podžanr započeo trilerom Death Wish iz 1974. godine, kod nas poznatim i pod naslovom Paul Kersey ne prašta. Amater s njim dijeli neke sličnosti, ali i upečatljive razlike.

Naime, Paul Kersey, kojega igra Charles Bronson, miroljubivi je građanin, arhitekt koji se gnuša nasilja, no nakon pogibije supruge, ne u terorističkom već u delinkventskom napadu, te spoznaje o potpunoj neučinkovitosti policije, i sam postaje osvetnik.

Zanimljivo, Paul Kersey će već u prvom kontaktu s oružjem otkriti da je prirodno talentiran strijelac, što će mu olakšati osvetnički pohod. Za razliku od njega, Malekov Charlie Heller potpuno je nesposoban u baratanju pištoljem, što je scenaristička pretpostavka za izmišljanje maštovitih načina osvete, a to je i najbolji, ako ne i jedini zabavan element filma. Šteta tek što su neke od tih atrakcija završile u najavi, pa izostaju iznenađenja u samom filmu.

Death Wish, odnosno Paul Kersey ne prašta, kao i njegova četiri nastavka, do danas imaju etiketu fašističkih filmova koji promoviraju nasilje i uzimanje pravde u vlastite ruke, slično kao i serijal Prljavi Harry, no riječ je o autentičnim proizvodima vremena u kojima se društvo zaista suočavalo s golemim problemom eskalacije uličnog i svakog drugog nasilja.

Orgija nasilja bez uzroka i posljedica

Za razliku od njih, Amater je posve neambiciozan film koncipiran izvan društvenog konteksta, tek mala privatna orgija nasilja bez uzroka i posljedica, ništa etika, samo zajebancija.

Pa dobro, može i tako, i ja u kinu volim dobru šoru i šalu, ne bih imao ništa protiv filma o odmetnutom agentu CIA-e koji se sveti zločincima na pedantno isplaniran, sadistički zabavan i maštovit način pod naslovom, recimo, Charlie Heller ne prašta! Nije taj koncept bez potencijala, no da bi proradio onako kako je zamišljeno, ipak je potreban mnogo kvalitetniji, razigraniji i duhovitiji scenarij od ovoga.

U nedostatku ikakvog ozbiljnijeg sadržaja, konteksta i podteksta, gledatelju ne preostaje drugo već da preispituje događaje na ekranu koji su povremeno toliko proizvoljni, neuvjerljivi i infantilni da je teško za njih pronaći drugu riječ osim, prigodno, amaterizma.

Što je u ovoj eskapističkoj ekstravaganciji, osim prilike za skok u viši redateljski razred, vidio Britanac James Hawes, televizijski redatelj uglavnom zainteresiran za ambicioznije i ozbiljnije televizijske filmove, nije poznato, no rekao bih da dojam o indolentnoj režiji potječe upravo iz izostanka čvršćega redateljskog motiva za ovaj tip filma.

Čak je i ovako slab scenarij za motiviranijeg i stilski talentiranijeg redatelja mogao biti temelj za neusporedivo bolju kino zabavu.

Nije posve negledljivo, ali...

Rami Malek ovdje se našao na terenu koji mu je donekle poznat iz vremena Gospodina Robota, iako ga naša publika bolje poznaje po ulozi Freddyja Mercuryja iz Bohemian Rhapsodyja. On je glumac vrlo upečatljive fizionomije, izbuljenih očiju i naglašene facijalne ekspresije, što mu donekle sužava prostor glumačke izvedbe.

Nekima se to može svidjeti više, a nekima (npr. meni) manje, pa recimo tek da svojim izgledom odgovara ulozi te se u njoj pokazuje funkcionalnim. Većini njegovih glumačkih partnera glumački je dijapazon pak omeđen skromnim filmskim vremenom, ali i još skromnije koncipiranim likovima.

S onim što ima, najbolje klima Laurence Fishburne u ulozi CIA-inog instruktora, dok su se Holt McCallany, Julianne Nicholson i Jon Bernthal više-manje dostojanstveno pojavili i odjavili, a tek je irska glumica Caitriona Balfe u filmu ostavila kakav-takav emotivni otisak.

Začudo, usprkos svemu navedenom, ako ste dobri u susprezanju nevjerice nad scenarističkim budalaštinama, ako ne volite boje pa vam ne smeta tamna, sivo-crna fotografija u trajanju od puna dva sata te ako niste gledali najavu u kojoj je većina glavnih atrakcija filma, Amater ipak nije posve negledljiv. Na trenutke je čak i zabavan. Doduše, nema ih mnogo i traju kratko, no gledali smo i gore.

Ocjena: 5/10