ZAŠTO bi itko želio mobitel bez (fizičke) tipkovnice – iskreno začuđeno upitao se Mike Lazaridis, izumitelj prvog pametnog telefona Blackberry, gledajući na televiziji Stevea Jobsa kako predstavlja prvi iPhone s touch screen tipkovnicom. Bila je to jedna od najgorih procjena u povijesti biznisa, procjena koja je loše ostarjela ne iz današnje perspektive, već svega koju godinu nakon što je izrečena.

Skriveni filmski dragulj

Filmska priča o vrtoglavom usponu i strmoglavom padu projekta prvog pametnog telefona pod naslovom Blackberry sve do prije koji dan bila je pravi skriveni filmski dragulj, odličan kanadski film kojega ovdje nismo imali prilike gledati, sve dok se nije nedavno pojavio na Netflixu. 

Volim filmove o biznisu i poslovnim pothvatima pa sam, recimo, prošle godine uživao u odličnom filmu Bena Afflecka Air, fascinantnoj istinitoj priči o početku čuvene i nevjerojatno lukrativne suradnje Nikeja i Michaela Jordana. Nešto manje atraktivan ali svejedno zanimljiv bio je i film The Founder o Royu Krocu, osnivaču McDonaldsa.

Visoko na listi za skoro gledanje mi je Tetris, o čuvenoj ruskoj video igri i njezinom autoru, no ipak je možda najzanimljiviji film na tu temu dokumentarac Nokia Mobile: We Were Connecting People koji govori o jednom od najvećih poslovnih uzleta i padova u povijesti, o finskoj tehnološkoj kompaniji koja je svojim mobitelima revolucionirala svijet telekomunikacija da bi zatim pojavom iPhone krahirala i praktički nestala. 

Blackberry je u osnovi identična priča samo na malo manjoj skali, što ju na neki način čini dramaturški jednostavnijom i podatnijom za filmsku obradu. Film je nastao prema knjizi Losing the Signal Jacquie McNish i Seana Silcoffa iz 2016. godine te nas uvodi u priču ex abrupto, bez pripreme, scenom nespretne prezentacije projekta pametnog telefona koji će u sebi imati internet i e-mail, što se u to vrijeme, a vrijeme je upravo dominacije Nokijinih mobitela, činilo kao znanstvena fantastika. 

Dvojac kompjuterskih kreativaca iz Kanade, tipičnih nerdova devedesetih, na čelu je ekipe istih takvih IT freakova, kreativnih, no razbarušenih, nestrukturiranih i zapravo poslovno nesposobnih likova koji traže investitore i partnere među već renomiranim kompanijama.

Mike Lazaridis (Jay Baruchel) je glavni kreativac, a na prezentaciji mu pomaže najbolji prijatelj, suosnivač i najživopisniji lik u skupini infatilnih ajtijevaca tvrtke RIM, odnosno Research In Motion, Doug Fregin (Matt Johnson).

Pronaći će tek otpuštenog, no ludo ambicioznog direktora iz jedne veće tvrtke, Jima Balsilliea, koji nema pojma o tehnologiji, ali mu se dopadne mantra koju je čuo na prezentaciji Blackberryja, “onaj tko uspije računalo ugurati u mobitel osvojit će svijet”. 

Balsillie je spreman uložiti vlastiti novac u projekt pod uvjetom da postane CEO kompanije, a njegovo discipliniranje radnika i radnih procesa bit će glasno i žestoko te će se nastaviti sve dok, kako kaže, kompaniju “neće činiti mala djeca koja se igraju svojim malim penisima”. 

Sočna priča o neuspjehu

I dok je priča o uspjehu zanimljiva na očekivan način, ona o neuspjehu zapravo je mnogo sočnija. U žanru koji koketira s komedijom, Blackberry prikazuje u osnovi tužnu priču o skupini ljudi koji su u jednom trenutku bili istinski tehnološki revolucionari da bi samo koju godinu kasnije postali sve ono protiv čega su se iz garaže bunili: grupa tehnološki impotentnih tipova nesposobnih da idu u korak s promjenama koje su sami inicirali te kojima je glavni motiv postao novac, a ne kreacija i inovacija.

Matt Johnson koji igra suosnivača Douga, inače lika jako zanimljive sudbina koja nam se otkriva na kraju filma, ujedno je i režiser Blackberryja koji je pronašao jako atraktivan ključ za izlaganje ove kompleksne, poslovne, povijesne i biografske priče: kombinirajući dramu, triler i komediju Johnson stvara slojevit, uzbudljiv i duhovit filmski rollercoaster koji se zaista gleda u dahu. 

Odlučivši se za strategiju mockumentaryja, lažnog dokumentarca snimljenog kamerom iz ruke s mnogo naizgled neplaniranih, nespretnih pokreta kamere i skokovite montaže, kao što je to slučaj u serijama U uredu ili Bez oduševljenja, molim, film nas uvlači u priču i među likove, ali istovremeno osigurava i odmak u kojem imamo i prostora i vremena za opservaciju tog nevjerojatno uzbudljivog svijeta, starijima od 40 još uvijek bliskog i poznatog, ali ujedno već tako dalekog i tehnološki arhaičnog. 

Sjajni su i glumački nastupi, u prvom redu Glenna Howertona, inače poznatog iz serije Uvijek je sunčano u Philadelphiji, no ovdje u ulozi ćelavog i furioznog CEO-a Jima Balsilliea gotovo neprepoznatljivog i fizički i glumački.

Howerton dominira filmom, a sekundiraju mu solidni, no ipak ne tako spektakularni Jay Baruchel, koji u ulozi Lazaridisa malo vuče na Juliana Assangea, te već spominjani, vrlo zabavni Matt Johnson. 

Iz današnje perspektive, gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je Blackberry na vrhuncu uspjeha imao udio na američkom tržištu mobitela od 45%, da bi već koju godinu kasnije postao posve marginalni igrač. 

Priča o Blackberryju je poučna, no u vrijeme naglog razvoja digitalne tehnologije i interneta RIM nije jedini koji je doživio sličnu sudbinu: dovoljno je sjetiti se Kodaka i njegovih 150 tisuća radnika koji su ostali bez posla iz sličnog razloga kao i Blackberry, zbog kamerice integrirane u telefon. Nema sumnje kako se i u Kodaku svojedobno netko poput Mikea Lazaridisa upitao “pa zašto bi itko želio kameru u telefonu?!”

Ocjena: 8/10