U KINA je stigla srpska sportska drama Megdan: Između vode i vatre, koja bi se mogla reklamirati kao "balkanski Rocky", ali se reklamira kao film koji je navodno nastao prema ideji Đorđa Balaševića i koju su u konačnici realizirala njegova djeca, Aleksa i Jovana Balašević, te Gvozden Đurić, dok se za režiju pobrinuo bugarski redatelj Todor Chapkanov.

Radnja prati bivšeg borca koji radi kao izbacivač u jednom narodnjačkom klubu, ali zbog tragičnog događaja iz prošlosti odlučuje ponovo ući u ring na nagovor svog mutnog menadžera, kako bi se "suočio s demonima".  

Neopisivo zabavno

Ako vam se samo ovo čini kao nekoliko općih mjesta skupljenih na jedno mjesto, dajte priliku filmu jer djeluje kao da je netko pogledao 50 filmova iz podžanra boksačkih/borilačkih sportskih drama i odlučio u jedan film ubaciti svih pedeset. Osim toga, nisam siguran postoji li uopće klasična borilačka sportska drama na ovim prostorima. Nešto što bi bilo u rangu Rockyja, Razjarenog bika ili čak Kickboxera. Stoga, ako je ovo prvi takav pokušaj - odlično. 

Da previše ne duljim, film je neopisivo zabavan. Jedan od onih filmova za koje s prilično velikom sigurnošću možete reći da će se svidjeti publici, ali ne i kritičarima i zajebanijim filmofilima koji će kolutati očima na sva opća žanrovska mjesta kojih je toliko da na momente ne možete vjerovati da ovo nije parodija. 

Lik Baste (Vojin Ćetković), koji je nešto kao srpski Master Miyagi, granično je neoprostiv, a da "Rocky i Apollo Creed moment" dolazi, znate istog trenutka kad vidite prijateljstvo dvojice likova. 

Samo dva problema

I dok će neki pronaći probleme u tom predvidivom "kompilatorskom" scenariju koji je pokrao sve na potezu od Road Housea do Karate Kida, za mene postoje samo dva velika problema - redateljsko-montažerske odluke i glazba u filmu. 

Što se ovog prvog tiče, film bi jako profitirao od redatelja ili montažera koji razumije i voli filmove od kojih toliko posuđuje. Primjerice, dok su scene borbi u najboljem slučaju solidne, "trening montaže" koje su dovedene do savršenstva u filmovima o Rockyju, u Megdanu nisu čak ni solidne, već su nespretno i zbrda-zdola odrađena serija snimaka koje bi trebale prikazivati pripreme za meč, ali izgledaju kao turističke snimke Novog Sada. 

Bilo kako bilo, film koji se u tolikoj mjeri bavi borilačkim sportom trebao je puno više vremena i truda uložiti u koreografiju, snimanje i montažu borbi.

Tim više jer je redatelj već snimio četvrti dio b-akcića Boyka: Undisputed s kojim ekipa masovno uspoređuje Megdan nakon što su vidjeli trailer. No, ovdje scene nisu ni približno dobro snimljene i na prste ruke jedva možete nabrojati stvarno dobre momente šore. 

Na svu sreću, film izvlače glumci i činjenica da ispod gomile nedostataka postoji nešto što mnogi filmovi nemaju i što je teško lažirati. Ovo je feelgood film koji jednostavno funkcionira tamo gdje je najbitnije, a to je da se većina gledatelja s njim vrlo lako povezuje na najbazičnijoj ljudskoj razini.

Ovo nije teška i čemerna sportska drama o napornom putu prema uspjehu, već film koji odbija i na trenutak deprimirati publiku nečim stvarnim. I to je ono što ponekad nedostaje domaćim filmovima čiji tvorci kao da baš žele da se osjećate suicidalno nakon što izađete iz kina. 

Četvrti Rocky

Megdan je sve samo ne to. Besramno je optimističan.

Megdan nije prvi Rocky, već četvrti Rocky.

Onaj smiješni.

Onaj u kojem Paulie razvije bizarnu vezu s robotom, a Rocky se šora s podjednako robotičnim Ivanom Dragom. 

Nekima je sranje, meni je super zabavan pa odlučite. 

Ono što je iznenadilo su glavni glumci koji su odradili odličan posao. Viktor Savić kao Mali i Aleksandar Gavranić kao Dušan imaju kemiju koja besprijekorno funkcionira i odlični su zajedno i zasebno. Petar Božović na ekranu ima možda manje od pet minuta, ali u tih pet minuta razvali svoju minijaturu zelenaša. Iznenađujuće dobro funkcioniraju čak i pravi MMA borci u manjim ulogama. 

Međutim, film je "ukrao" Enis Bešlagić u ulozi menadžera Žeke Žerića. Nemam pojma kako je uloga izgledala na papiru i koliko mu je dala materijala, ali sudeći prema ostatku scenarija, ovo je izvedba koja je nadrasla bilo što s papira. Ovo je mogla biti još jedna uloga "smiješnog Bosanca" i pretpostavljam da je tako i zamišljena, ali ono što je Bešlagić s njom napravio je jednostavno izvrsno.

Fore ne funkcioniraju zbog domišljatih doskočica i stereotipa na koje smo navikli i koje nam, iskreno, izlaze na dupe, već upravo zbog ljudskosti koju Bešlagić daje liku. I upravo njegov lik dominira filmom. Svaka scena u kojoj se pojavi na kraju pripadne njemu i uredno isporučuje svaku eksploziju smijeha za koju je zadužen. 

Ne znam kakva je gledanost, ali ovo je taj "narodni film" koji se ne trudi biti nešto više od onoga što jest i koji bi uz dobru promociju i usmenu predaju mogao ostvariti zavidne brojke. Hoće li se to dogoditi, vidjet ćemo.