Posadio biljku u svom vrtu pa pokrenuo katastrofu koju nitko ne može zaustaviti
KADA je Amerikanac Harrison Willard Smith početkom 20. stoljeća stigao na Tahiti, imao je veliki plan: na otoku osnovati vrt u kojem će uzgajati biljke prikupljene diljem svijeta. Želio je stvoriti mjesto prepuno tropskog raslinja, egzotičnih stabala i raznobojnog cvijeća. Međutim, jedna vrsta iz njegove zbirke desetljećima kasnije počela je ozbiljno ugrožavati otočnu prirodu. Biljka koja je prvotno služila kao ukras proširila se šumama i postala jedan od najvećih ekoloških problema Tahitija.
Kako je nastao botanički vrt?
Za ostvarenje svoje zamisli Smith je izabrao Papeari, područje čiji su plodno zemljište i tropska klima pružali odlične uvjete za uzgoj biljaka. Tijekom prve polovice 1920-ih kupio je više zemljišnih parcela koje je spojio u posjed nazvan Motu Ovini, odnosno "Divlji otočić". Na površini od 137 hektara postupno je uredio prostor koji će poslije ponijeti njegovo ime i postati poznat kao Botanički vrt Harrisona Smitha.
Smith je rođen 1872. u američkom Bostonu, a obrazovanje je stekao na prestižnom Harvardu. Profesionalni put odveo ga je i na Massachusetts Institute of Technology (MIT), gdje je radio kao predavač. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je pripadnik američke vojske, a početkom 1920-ih napustio je akademsku karijeru. Potom se pridružio istraživačkoj ekspediciji na Borneu, tijekom koje se upoznao s tamošnjim biljnim vrstama i tropskom poljoprivredom.
Iskustvo stečeno na tom putovanju pomoglo mu je u razvoju vlastitog vrta. Biljke je nabavljao vlastitim sredstvima, a stizale su mu iz brojnih zemalja, uključujući Indoneziju, Burmu i Madagaskar. Nakon što bi ih uspješno uzgojio, nove je sadnice često besplatno ustupao stanovnicima otoka koji su se bavili uzgojem biljaka.
Njegova darivanja nisu bila ograničena samo na privatne vrtove. Primjerice, Papeete je zahvaljujući Smithu dobio stabla za drvored uz jednu od svojih glavnih prometnica. Na njegovu su se imanju tijekom godina našle stotine različitih biljnih vrsta, od voćaka i cvjetnica do velikih tropskih stabala podrijetlom s triju kontinenata.
Ukrasno stablo koje se otelo kontroli
Posebno mjesto među biljkama koje su završile u Smithovu vrtu imala je mikonija (Miconia calvescens), vrsta koja prirodno raste u tropskim dijelovima Srednje i Južne Amerike. Na otok je stigla 1937., kada se uzgajala zbog svojih velikih i upečatljivih listova.
Gornja površina listova izrazito je tamnozelena, dok se s donje strane ističe ljubičasta boja. Upravo je takav izgled mikoniju učinio poželjnom među ljubiteljima egzotičnih biljaka. Prema nalazima francuskog biologa Jean-Yvesa Meyera, njezin uzgoj na Tahitiju započeo je u Smithovu vrtu u Papeariju.
Prvih nekoliko desetljeća nije bilo očito koliko bi se ova vrsta mogla proširiti. S vremenom su se, međutim, njezini primjerci počeli pojavljivati sve dalje od mjesta na kojem je prvotno posađena. Do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća mikonija je već prekrila znatne površine otočnih šuma.
Jedan od razloga njezina uspješnog širenja jest to što proizvodi mnogo sjemena i može rasti u različitim uvjetima. Većina stabala doseže visinu od četiri do 12 metara, iako neka mogu narasti i do 16 metara. Sjemenke na nova područja dospijevaju zahvaljujući pticama, drugim životinjama i vodi, zbog čega se biljka može pojaviti daleko od mjesta na kojem je prethodno rasla.
Zašto je mikonija toliko opasna za prirodu?
Kada se mikonija nastani na nekom području, njezine krošnje postupno stvaraju gotovo neprobojan pokrov iznad nižeg raslinja. Sunčeve zrake tada teško dopiru do tla, što brojnim drugim biljkama onemogućuje normalan rast.
Posljedica je postupno nestajanje domaćeg raslinja, a s njim se mijenja i prirodna ravnoteža šume. Takav razvoj događaja posebno zabrinjava na Tahitiju, gdje postoje biljne vrste koje ne rastu samoniklo ni na jednom drugom mjestu na Zemlji.
Ugrožavanje tih jedinstvenih biljaka može se odraziti i na životinjski svijet, budući da mnoge životinje ovise upravo o njima. Zbog toga mikonija ne predstavlja samo problem za pojedine biljne vrste, nego može utjecati na čitavu mrežu živih organizama u otočnim šumama.
Milijuni uklonjenih stabala nisu riješili problem
Vlasti Francuske Polinezije prepoznale su ozbiljnost situacije te su 1990. mikoniju službeno svrstale među štetne biljne vrste.
Kako bi ograničile njezino širenje, nadležne službe počele su organizirati uklanjanje biljaka s pogođenih područja. Mlade primjerke radnici su vadili iz zemlje, dok su odrasla stabla morali rušiti. Nakon sječe panjevi su dodatno obrađivani kako bi se smanjila mogućnost ponovnog izbijanja mladica.
Takve mjere, međutim, nisu bile dovoljne da se biljka trajno ukloni. Veliku prepreku predstavlja sjeme koje može godinama preživjeti u tlu i proklijati čak i nakon što je područje očišćeno od odraslih stabala.
O razmjerima širenja govori istraživanje dostupno putem Američkog geološkog zavoda (USGS) iz 2011. godine. Prema tadašnjim podacima, mikonija je u Francuskoj Polineziji zauzimala više od 80.000 hektara. Na Havajima je bila prisutna na približno 10.000 hektara, a u Novoj Kaledoniji na oko 140 hektara.
Iako su tijekom višegodišnjih akcija uništeni milijuni biljaka, nijedno od navedenih područja nije uspjelo potpuno ukloniti ovu invazivnu vrstu.
Znanstvenici zato naglašavaju da su stalni nadzor i ponavljanje mjera suzbijanja ključni za sprječavanje njezina daljnjeg širenja. Čak i kada se uklone sva vidljiva stabla, u zemlji mogu ostati sjemenke iz kojih će nakon nekog vremena izrasti nove biljke.
Mikonija je tako postala poznat primjer onoga što se može dogoditi kada se vrsta iz jednog dijela svijeta prenese u prirodno okruženje u kojem nema dovoljno prepreka za njezino širenje. Ono što je na početku bilo zamišljeno kao ukras botaničkog vrta s vremenom se pretvorilo u dugotrajan problem za zaštitu pacifičkih šuma.
Što se dogodilo sa Smithovim vrtom?
Iako je jedna od biljaka uzgajanih na njegovu imanju ostavila ozbiljne posljedice na otočni ekosustav, botanički vrt Harrisona Smitha sačuvan je do danas.
Prostor je tijekom godina prolazio kroz razdoblja zanemarivanja, sve dok 2017. njegovo upravljanje nije preuzela turistička služba Francuske Polinezije. Nakon toga pokrenuti su radovi na uređenju i obnovi vrta.
Ime američkog botaničara i dalje je povezano s ovim mjestom, no priča o mikoniji pokazuje i drugu stranu njegova nasljeđa. Biljka donesena radi uljepšavanja krajolika postala je upozorenje da unošenje stranih vrsta, čak i kada iza njega stoje dobre namjere, može izazvati probleme s kojima se priroda suočava desetljećima.