NA DANAŠNJI dan prije 35 godina održan je legendarni Live Aid. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz 1985. godine s dojmovima poznatih domaćih glazbenika o tom povijesnom događaju.

U kolovozu 1985. godine, Sosa iz grupe Kerber je izjavio: "Ovim koncertom su posebno Englezi očitali lekciju svim televizijskim stanicama kako se treba raditi. Kompletna organizacija je bila strašna. Kod nas, kad na koncertu treba pet pojačala da se povežu, nastane panika, a kod njih su toliki prodefilirali binom, a nikakve panike nije bilo. 

Dopali su mi se Status Quo, poletni kao osamnaestogodišnji klinci. Queen su bili za stepenicu iznad ostalih. Clapton me iznenadio, nikad boljeg ga nisam vidio. Drago mi je što su ljudi najzad vidjeli da je U2 dobra grupa."

Massimo Savić (Dorian Gray): "To je bila povijest. Gledao sam cijeli koncert i svakih pola sata govorio ljudima, ovo je povijest. Drago mi je što ću moći jednog dana reći unucima: sjećam se tog dana, bilo je to 13. srpnja 1985!"

Vlatko Stefanovski (Leb i sol): "Poludio sam kad su izašli Status Quo, odmah sam znao da će biti fešta! Strašno su mi se Queen dopali. Sting je bio odličan, jer se potpuno okrenuo muzici. Bowie je bio strašan, baš mi je teško izdvojiti nekog. Čekali smo 2000 godina da se ovo dogodi!"

Gile (Električni orgazam): "Meni se sve svidjelo, to je bio strašan koncert. Jagger, Ferry, Sade, odlični su bili. Zvuk je bio odličan, nevjerojatna organizacija, uopće mi nije smetalo što su tu i tamo otkazivali mikrofoni. Na tako velikim koncertima je normalno da dođe do nekih propusta."

Zoran Predin (Lačni Franz): "Bio sam stvarno iznenađen da je ideja oko koncerta uspjela i da se naša televizija usudila prenositi čitavo trajanje. Skoro bi se moglo reći da tamo nije bilo lošeg izvođača. Nervirali su me samo ovi mamutski bendovi koje su izvukli iz naftalina. Ali, kako sam ja koncert gledao kod jednog prijatelja gdje je bilo dosta špricera - tako nam je kriterij rapidno opadao, i pred zoru smo bili u sličnom stanju kao ona trojica trubadura koji su otpjevali Blowing in The Wind na, za tu priliku specijalno izmišljenom, mumljajućem dijalektu.

Claptona nikad ranije nisam nešto ozbiljnije slušao, ali me s onih par stvari malo drukčije aranžiranih, jako obradovao. Iznenadio me i Midge Ure iz Ultravoxa, jer odlično pjeva. Zvuk u Engleskoj je bio mnogo bolji, ali je atmosfera u Americi bila veselija i opuštenija, naročito zbog pojave Jacka Nicholsona."

Milan Delčić (ex-U škripcu): "Gledao sam cijeli koncert. Najviše su na mene djelovali Sade i Style Council, zato što su nježni, topli i dobri. Queen su trijumfirali te večeri. Dopali su mi se i Led Zeppelin i ona njihova legenda, gitarista, kako se zvaše, aha, Jimmy Page."

Jura Stublić (Film): "Gledao sam dobar dio koncerta, iako ne baš sve. Tog dana smo imali koncert i pokušali organizirati da neki ekran bude na sceni, pa da Film svira u pauzama, kada su se TV studiji uključivali u prijenos. Međutim, to nam nije uspjelo, pa smo poslije svirke ostali sve do zore. 

Najbolji utisak su na mene ostavili U2, možda zato što ih ja jako volim i kada je Bono završio svoj nastup, osjetio sam da mi se plače. 

Jagger i Turnerica su sjajno pjevali. Meni je cijeli taj projekt značajan po tome što je to bio planetarni događaj, jer ga je pratilo preko milijardu gledalaca. Mnogi ljudi se pitaju da li muzika može promijeniti svijet. Ja mislim da, ako nitko drugi to neće, onda neka to urade rock muzičari.

Ja mislim da se svijet mora promijeniti i biti bolji i činjenica je da ga ne može samo muzika promijeniti, ali može uticati na svijest ljudi, konkretan primjer su Band Aid i Live Aid - jedna ideja se razvila dotle da je čitav svijet bio jedno i to je jako važno.

Što se tiče Yu rock misije, rado sam se odazvao tome i drago mi je što sam bio mali kotačić koji je imao priliku da se zavrti u velikoj mašineriji. Netko može biti protiv opće pomoći i smatrati da su ovi koncerti i cjelokupna akcija kič, međutim važna je osnovna ideja, to jest promjena svijeta nabolje."

Dr Nele Karajlić (Zabranjeno pušenje): "Ja mislim da je Band Aid i Live Aid jedan fantastičan maherski medijski potez kapitalizma. Što se tiče bendova koji su tamo svirali, ja većinu tih bendova volim i cijenim, jer će rockeri uvijek biti dobri kada treba da sviraju besplatno, a za sve ostalo - trn u oku. Ako Bob Geldof dobije Nobelovu nagradu za mir, on koji je nekad davao izjave protivne onome što sada radi, onda će to biti apsolutni poraz rock'n'rolla.

Ja mislim ovako: apsolutno nijedan Band Aid mi se ne sviđa. Na mojoj strani je John Lennon koji je rekao: "Ne želim da sviram na dobrotvornim koncertima, jer vrlo dobro znam gdje taj novac ide. Suštinski problem je u tome tko ima, a tko nema. A to se može riješiti nekim drugim stvarima, a ne dobrotvornim koncertima rock'n'roll muzičara. Mislim da je pozadina svega toga kristalno jasna."

(Rock, 1985.)