STEFAN ĐURIĆ, mnogima poznatiji kao Rasta, jedan je od najpoznatijih izvođača na Balkanu, a osim što je osvojio klubove hitovima kao što su Kavasaki i Euforija, pisao je i hitove za mnoge izvođače kao što su Boban Rajović, Sandra Afrika, Dara Bubamara, Nikolija i Breskvica.

S obzirom na to da 15. ožujka stiže u Zagreb, gdje će na Velesajmu održati koncert, porazgovarali smo s Rastom o gomili random tema, uključujući i njegov film iz 2023. koji je ostvario ogroman uspjeh. 

Kako bi zvučao album koji bi snimio da si potpuno oslobođen komercijalnih očekivanja?  

Zapravo takva 2 EP-a sam već snimio i s puno ljubavi ih izbacio, potpuno oslobođen komercijalnih očekivanja. To su Jamajka EP i Jamajka 2 EP. Za prilike na tržištu, ova dva EP-a su na neki način alternativna. 

Na oba EP-a imamo po jednu komercijalnu pjesmu, sve ostalo je muzika koju inače slušam: dancehall, reggae, a sve je protkano jamajčanskim zvucima koji su me opili na tom prelijepom otoku. Oba albuma su introspektivnija, s dubljim temama koje se bave pitanjima društva, života i identiteta. 

⁠Postoji li neka pjesma iz tvoje diskografije koju danas više ne osjećaš ili bi je na neki način mijenjao?

Nemam pjesmu koju danas potpuno ne osjećam jer sve što sam radio do sada ima svoj trenutačni značaj u tom periodu mog života. 

Međutim, sigurno postoji mnogo stvari koje bih sada drugačije uradio jer sam kroz godine sazrijevao, kako kao umjetnik tako i kao osoba. Mnoge pjesme bih možda promijenio u smislu teksta ili produkcije. Bilo je to vrijeme kada nisam imao sve odgovore, a sada bih možda pristupio nekim temama s većom zrelošću i jasnoćom.

Ali, to je i ljepota umjetnosti – ona odražava trenutačne emocije i stanje uma. Zbog toga te pjesme i dalje imaju vrijednost kao dio mog puta i razvoja i ne bih volio potpuno ih mijenjati, ali sigurno bi danas zvučale drugačije jer imam drugačiji pogled na svijet i muziku.

Što je najvažnija stvar koju si naučio o glazbenoj industriji?  

Najvažnija stvar koju sam naučio o glazbenoj industriji jest značaj odnosa među ljudima i odnos prema publici. U ovom poslu sve se vrti oko veze koju stvoriš – ne samo sa svojim timom, producentima i suradnicima već i s publikom. 

Uloga ljudi u tvom životu i karijeri je ključna jer, bez obzira na to koliko si talentiran, važno je imati podršku i povjerenje drugih. Svi ti odnosi, kako unutar industrije tako i s obožavateljima, čine razliku u tome koliko daleko možeš dogurati.

Što se tiče publike, to je nešto što nikada ne smiješ zanemariti. Oni su ti koji te podržavaju, koji dolaze na koncerte, slušaju tvoje pjesme i čine te relevantnim. Izgradnja iskrene i trajne veze s publikom je ključ uspjeha. Biti autentičan i dosljedan u tome kako se odnosiš prema njima, kao i kako komuniciraš kroz svoju muziku, čini da ta veza bude dublja. U industriji koja je često površna i vođena interesima, održavanje stvarnih, iskrenih veza je najvažnija stvar. 

⁠Da možeš promijeniti samo jednu stvar u vezi sa srpskom glazbenom scenom – što bi to bilo?

Da mogu promijeniti jednu stvar u vezi sa srpskom muzičkom scenom, to bi bila veća otvorenost za različite žanrove i eksperimentiranje s novim zvucima. 

Srpska scena je često bila fokusirana na određene žanrove i zvučne formule, a mislim da bi umjetnici i publika imali mnogo veći prostor za kreativnost i inovacije kada bi postojala veća podrška za različite muzičke pravce.

Svi smo svjesni koliko je domaća scena bogata talentima, ali vjerujem da bi više raznovrsnosti u muzičkom izrazu donijelo novu dinamiku, moglo bi se slušati više žanrova, a istovremeno bi stvorilo priliku za mlade umjetnike da se razvijaju u smjerovima koji nisu nužno komercijalni, ali su umjetnički vrijedni. To bi pomoglo i da scena postane globalno prepoznatljivija jer bi ljudi van Srbije mogli čuti raznovrsne stilove i zvukove koje donosi naša regija.

Kako gledaš na nova lica i načine na koje se scena kojoj pripadaš mijenja?  

Nova lica donose svježinu, nove ideje i energiju koja je potrebna svakoj muzičkoj sceni. Repertoar se mijenja, evoluira, i to je prirodan proces. Zato mi je drago da vidim kako scena kojoj pripadam raste i razvija se.

Naravno, kao i u svakom periodu promjena, postoje izazovi, ali mislim da je najvažnije da svatko od nas doprinese svom jedinstvenom zvuku, ali i da se ne zaboravi na autentičnost i korijene. Te promjene donose mogućnosti, ali i odgovornost da se očuva kvalitetu i iskrenost u umjetnosti.

Na kraju, scena je živa stvar, stalno se mijenja, a nova lica donose ono što je potrebno da bi se održala relevantnost. Mogu reći da sam uzbuđen što vidim sve što dolazi i uvijek sam spreman podržati talentirane ljude koji se žele iskazati.

Kada slušaš svoje stare pjesme, što u njima sada primjećuješ, a ranije nisi?  

Uočim mnogo detalja na koje ranije nisam obraćao pažnju – bilo da su to specifični stihovi, melodijski prijelazi ili čak produkcijski elementi. S obzirom na to da sam se kroz godine razvijao i sazreo, sada ih promatram iz drugačije perspektive. U nekim pjesmama čujem koliko su mi tada bili važni neki trenuci ili emocije koje sam pokušavao izraziti, dok sada shvaćam dublje značenje tih trenutaka.

Mnoge tvoje pjesme imaju osobne momente. Koja ima najdublju osobnu priču iza sebe?  

Sigurno da je to pjesma Mama, ali i Adio amore i Sreća.

⁠Postoji li neka pjesma za koju si bio siguran da će biti hit, a publika je nije tako doživjela?  

Ne, uvijek imam nepogrešiv osjećaj za pjesmu koja je hit, ali smatram da je prava umjetnost i kada se alternativna pjesma nađe među hitovima, što mi se desilo više puta tijekom karijere. 

⁠Kada si posljednji put napravio nešto što je potpuno izvan tvoje zone komfora?  

Gotovo svakodnevno izlazim iz zone komfora jer smatram da je to pravi način za umjetnika da bude plodonosniji. Izlaz iz zone komfora stvara možda trenutačnu nelagodu, ali i donosi mnogo.

To je način na koji možeš pronaći nove ideje i pomaknuti svoje granice. Ako stalno ostaješ u svojoj sigurnoj zoni, tvoje stvaralaštvo postaje predvidivo i stagnira. Stoga, nisam ni svjesno okrenut ka tome da ostajem u poznatom – izlazak iz zone komfora mi daje energiju i motivaciju da istražujem nove pravce i obogaćujem svoj rad.

Koji je najbolji savjet koji si dobio u posljednje vrijeme, a da ga ranije nisi razumio?  

Najbolji savjet koji sam dobio, a nisam shvaćao njegovu suštinu ranije je: “Nemoj se bojati praviti pauze.” Ranije mi je bilo teško prihvatiti ideju da ponekad treba stati i uzeti predah.

U umjetničkoj industriji često postoji pritisak da se stalno stvara i ide naprijed, da nikada ne prestaneš s radom, jer postoji strah od zaborava ili propuštanja prilika. Ali kako sam sazrijevao, shvatio sam da ponekad upravo pauze i trenuci refleksije donose najveći napredak.

Kako se nosiš s osjećajem neuspjeha kada stvari ne idu po planu?  

Zavisi što doživljavaš kao uspeh, a što kao neuspjeh. Ne treba sebe opterećivati nerealnim očekivanjima. 

Kako si zadovoljan reakcijama na film?

Reakcije na film 3211 su bile veoma pozitivne i to mi daje veliko zadovoljstvo. Film je bio izazovan projekt, u kojem sam se kao umjetnik osjetio vrlo angažirano. Bio je to za mene veliki korak u karijeri, jer je izlazak iz muzičkog svijeta i ulazak u filmski svijet nešto što je potpuno drugačije, ali izuzetno uzbudljivo. 

Reakcije publike su pokazale da je film dopro do ljudi na više nivoa i da su se uspjeli povezati s temama koje sam želio istražiti. Ljudi su prepoznali iskrenost i dubinu koju sam nastojao prenijeti kroz likove i priču, i to je ono što me najviše raduje. Ipak, film je bio i izazov za mene, ali s obzirom na sve reakcije, mislim da je bio pun pogodak.

To je iskustvo koje ću zauvijek pamtiti i koje će mi pomoći da nastavim rasti. Na kraju, titula najgledanijeg igrano-dokumentarnog filma u povijesti srpske kinematografije govori o uspjehu filma 3211. 

U filmu si iznio niz detalja iz privatnog života. Koliko ti znači privatnost i kako balansiraš između javne i privatne sfere? 

Sve što ste vidjeli u filmu - to sam ja. Međutim, trudim se sačuvati svoj privatni život koliko god je moguće. 

Kako reagiraš kada vidiš svoje ime u tabloidima s potpuno netočnim informacijama?  

Ne čitam tabloide. Moja publicistkinja se bavi time. 

Kako se tvoj odnos prema roditeljstvu promijenio u posljednje vrijeme?  

Moj odnos prema roditeljstvu se definitivno promijenio i sazreo kako vrijeme prolazi. Od prvog dana sam svjestan odgovornosti koje dolaze s tim, ali i duboke ljubavi i posvećenosti koju roditeljstvo donosi.

Kako Tara raste i kako kao roditelj postajem svjesniji svega što trebam pružiti – od ljubavi, sigurnosti do edukacije i podrške – shvaćam koliko je važno balansirati između karijernih ambicija i vremena koje provodim s njima.

Ranije, možda nisam imao potpuno jasnoću u vezi s tim koliko roditeljstvo može biti zahtjevno, ali i koliko je istovremeno ispunjavajuće. Sada, s obzirom na iskustvo koje stječem, sve više cijenim te male trenutke s njom, razgovore koje vodimo i sve što mogu naučiti od nje. 

⁠Što bi volio ostaviti iza sebe kao svoj najveći doprinos glazbenoj industriji?  

Smatram da je taj doprinos već ostavljen kroz probijanje žanra koji prije toga nije ni postojao.